Foto: privatna arhiva
Zar je ovom pejsažu što se razastro predanj i osjećanju koga izaziva blizina doma, potrebna teoretska rasprava, upita se rasanjeni esteta, Mavro el Greko? Čemu prikazivanju ovog jutra, punog lirike, davati akademsku perfekciju? Njegov duh je ponesen neobičnim, i on će to znati da iskaže, ali se, ipak, ne može oku pripisati čudo. Jer, da li oko vidi baš to što vidi, ako ga samo svijest upućuje na izviđanje. Kao i u svemu gdje se duh hrve sa materijom, tu postoji ona neka granica, ne međa suprotnosti, već kapija kompromisa, kroz koju neće proći banalnost turističke razglednice, niti koloritna zbrka diletanta. Što razum uputi i srce natjera, to je prava mjera darovitosti. A inspiracija?! Manimo se zablude kojom se hvale ljenčuge. Istisni boje iz tube, razmaži paletom nijanse, povuci kistom prvu liniju po bjelini platna i – pokušaj da Prirodi služiš kao lukav i vješt sluga. Inat natčovjeka napaja tvoju volju, ali ne zaboravi na zakone prolaznosti, ti koji ćeš živjetii vječno: nemoguće je uhvatiti sve mijene pejsaža. Odabran motiv je poklonjen, fiksiran u tvom pogledu, boje se miješaju bijesom zanesenog, platno je napadnuto drhtavim kistom u rukama koje se tresu, pa ako pejsaž već nije dovršen u oku, gdje traje koliko i utisak koji ga je usvojio, možda će ga umijeće i iskustvo privesti mjeri unutar okvira platna. Nije lako, jer promjene traju bezbrojem nijansi; valjanu odabrati, fiksirati je temom, to je zadaća dobrog slikara. I on će znati: odabrao je stazu koja vodi završetku slike.
Uhvaćen je taj mikrokosmički kaleidoskop koji se nudio jednoj duši jednog tijela, u grču pesnice umazane bojama? Dalje, to je istina! dušom genija ne upravlja bog, već đavo. On čovjeku daje snagu da se dovrši dobra slika. Tada nije više cilj da Prirodu obogati, već gladna želja da je nadvlada – zato je on đavolji šegrt. Njegov alat su boje, efekat njima izazvan sredstvo, a on dovoljno majstor da sve to po platnu rasporedi u vrhunsku umjetnost, kamo inače cijelo njegovo biće spada. Najzad, i trajanje njegovog života krug je, u njemu se sve ponavlja, svaki je kraj početak narednog kraja. Beskraj igre, neiscrpnost kolorita. Sve se to kotrlja dušom kojom teče rijeka njegovog dara izražavanja.
Ne čita šta o njemu pišu, a opet: umije pretpostaviti o čemu pišu. Jednom da ode na izložbu svojih radova on će čuti dokle je stigao u svom zanatu, kakvu je novinu unio u slikarsko naslijeđe, kako se to odražava, ili će se odražavati na istoriju slikarske umjetnosti. Uvijek bi ga spopadala muka kad srijeta ljude koji o slikarstvu znaju malo (od takvih slikarstvo najčešće zavisi), ili previše (od takvih slikarstvo pobolijeva), ma i jedni i drugi te muče podjednako. Kazaće mu ini kako je porastao broj njegovih epigona – njemu nepoznata talentovana mladost koja mu se divi. I da je on postao važan činilac slikarske klime u bližem i daljem okruženju, kako, već odavno, vedri i oblȁča slikarskim nebom Mediterana. On, najizrazitiji predstavnik postrealizma u slikarstvu! Šta uopšte znači ta titula kojom ga nagrađuju nikad saznati neće. Zatečen, ostaje mu da ljude sasluša, uljudan i odmjeren na riječima (tako se od njega očekuje, a najradije bi tada zanijemio), grči i mota nekoliko dana po prijemima, pruža ruke nepoznatima i onima kojima inače ruku nikad pružio ne bi, dok mu od seminara i predavanja, konvencionalnih ringišpila taštine koje mora prihvatiti zbog novca, ne bude zlo. Jedva dočekavši vrijeme ùteka, uzleti iz smrada akademske konvencije, da bi se vinuo što dalje, što visočije od uglađenih postkubističkih pozera, u svoje gnijezdo – divljak. Kako bi takav epitet njemu gordo zvučao: divljak iz Valdinosa.
Oslobođen lanaca današnjeg svijeta (koji više i ne govori već vrišti, više ne jede već ždere, više ne ljubi bližnjeg već siluje nepoznatog kraj sebe, više ne sluša nikog do poriva svoje zaludnjosti), prije nego siđe u uvalu, zadihan od duga hoda, sam pred svojom samoćom, sješće navrh Ćafe na kamen, koji svaki put ledeno dočeka njegovo izmaltretirano tijelo i svijest ošporkanu civilizacijom. Ostaće na visu dok ne ispovraća sve otrove koje je danima unosio use, sačekaće da smradovi iz tijesnih gradova ispare sa njegove kože i odjeće, provjetri na povjetarcu ušesa od svih blebetanja dokonih, netom saslušanih doktoranata, kao na depou pobaca po žbunju visoravni svu zarazu dobijenu od onih koje zovu intelektualci, slikarski teoretici, magistri i poete, pa tako oslobođen užasa, siđe stazom domu svom ubogom.
Rijetki su oni za koje bi povjerovao da o njegovom slikarstvu govore i sude znalački, primjereno onome što i on misli o svom radu – mada on najmanje misli o tome kamo njegov rad spada; a još su rjeđi oni sa kojima bi se posve složio, ako bi već pristao da otvoreno i iskreno razgovaraju o tako nezahvalnoj temi: što to i kako slika Mavro el Greko, i kako se to uklapa u tokove savremenog slikarstva. Onih, koji bi mislili, rekli i napisali, da njega treba ostaviti na miru, i da u tome: da ga se kânu, leži najveće dobro i po njega i po to, nazovi naše slikarstvo – takvih nema. A njemu bi samo takvi trebali.
(Ipak, znamo mi koji ga poznajemo: on će za budućnost vrijedjeti zahvaljujući upravo takvim lešinarima kojih se grozi. Do njegove tragične smrti, 2051, nakupilo se toliko literature o njegovom radu i stilu rada, da je budućim istraživačima, pored djêla ostavljenih čovječanstvu, lako bilo sistematizovati svaki period njegovog slikarstva. Na žalost, predvidljiva osveta Prirode nad čovjekom, sruniće dobar dio njegovog naslijeđa. A ljudi nisu prepoznali Zlo koje se primicalo, niti htjeli da se osvrnu. I u toj katastrofi (zemlja je tutnjala, lava prekrivala sav primorski krajolik, čula se rika satanska i jauci ljudski), sprženo je dosta slika Mavra el Greka.)
