Foto: Maja Armenko
Vršnjačko nasilje je jedan od fenomena koji, utisak je, nekako izvlačimo iz rukava kao adut kojim, zapravo, maskiramo sopstvenu nemoć, odgovornost.
Zbog toga tekst počinjem podśećanjem na Film „Mržnja – La Haine“. Zašto? Ovaj film žanrovski pripada socijalno-urbane drame. Čini mi se da je komplementaran u paradigmi kako se danas kod Nas tretira vršnjačko nasilje. Naime, kada je film „Mržnja” prikazan na Kanskom festivalu 1995. proizveo je snažan utisak. Prikazujući 24 časa u životu trojice mladića iz migrantskih porodica – jednog crnca, jednog Arapina i jednog Jevrejina – on izrasta u studiju najgorih karakteristika francuskog, i šire, društva. On je prikaz pariške omladine koja živi u pariškom nerazvijenom predgrađu čiji su stanovnici na granici siromaštva i nerijetko korisnici socijalnih davanja. Osim siromaštva i nedostatka perspektive, povezuje ih i snažan bijes prema policiji i potreba za sukobom sa autoritetom. Glavni protagonisti su tri momka, jevrejin iz radničke klase Vins, ogorčeni Arapin Said i inteligentni crni bokser Iber. Konstantnu tenziju dižu šovinistički i rasistički nastrojeni policajci koji izazivaju nemire i sukobe mladića iz kraja sa njima. Tokom jednog od tih nereda policajac gubi pištolj i pronalazi ga Vins, koji se zaklinje da će ubiti policajca ako njegov prijatelj umre u bolnici zbog posljedica batinjanja. Likovi trojice protagonista se mogu odnositi na svakog stanovnika ovih naselja, koji su odbačeni i smatrani za huligane i probisvijete samo zbog pripadanja nižem društvenom sloju. Reditelj na teži da podigne svijest ljudi zbog nagomilane frustracije i nezadovoljstva među stanovništvom. Ne nudi rešenje, ali izdaje jasnu parolu da nasilje ne rješava ništa i da mržnja rađa mržnju, što i jeste jedna od ključnih rečenica koju izgovara Iber zadavši time i naslov filmu.
Poruka koju šalje ovaj film je moja asocijacija, lični doživljaj i manifestuje moje viđenje vršnjačkog nasilja. Da li ono zaista postoji u modalitetu, tačnije trenutno prisutnom društvenom doživljaju ove pojave. Naime, čini mi se da mi ni ne znamo stvarano što jeste vršnjačko nasilje, već ovu kovanicu lijepimo đeci koja postaju naša žrtvena jagnjad za sve ono što smo zapravo mi učinili i doveli đecu u situaciju frustracije, a time i njenog pražnjenja na nepoželjan način.
E pa što je onda, zapravo, vršnjačko nasilje. Ono se dešava u školama i vršnjačkim grupama. Čini gaponavljanje bar 2-3 puta raznih oblika nasilja u nekom kraćem ili dužem vremenskom intervalu starijeg đeteta nad mlađim, više đece nad jednim đetetom ili snažnijeg đeteta nad slabijim. Ono jedinopostoji ukoliko je dijete izloženo direktnoj ili indirektnoj (psihološkoj) agresiji dva do tri puta mjesečno ili češće od strane jednog ili grupe đece. To je – siledžijstvo, zlostavljanje, maltretiranje, „agresija“ jačeg prema slabijem, starijeg nad mlađim. Može biti pritisak, verbalna i/ili fizička agresija, kako bi uradilo nešto što ne želi, suzdržalo se da ne uradi nešto što smatra da treba i sl. To su: pesničenje, udaranje, tuče, ponižavanje, uvredljivi pokreti i mimika.Socijalna izolacija, pritisak na druge da se ne druže, isključivanje đeteta iz kruga prijatelja, nepozivanje u društvo, ogovaranje, negativno procjenjivanje, ignorisanje.
Pitam se što se onda suštinski dešava?
Dešava se to da đeca dolaze sa sopstvenim iskustvom, i ovakvim formama ponašanja komuniciraju. Oni nam svojim ponašanjem govore. Što su naučili? Što im se dešava u njihovim životima? Što im se emocionalno događa.
Tačnije, oni su naučili, dobili, doživjeli od odraslih ono što sada komunicitaju. To je činjenje ili nečinjenje onih koji se brinu o njima, postupci ostalih odraslih (roditelja, političara, autoriteta, nastavnika) kojima se ugrožava fizičko, mentalno, polno zdravlje i spokojstvo đeteta ekonomski integritet, bez obzira na mjesto đe je učinjeno.
Zbog toge će se u korijenu vršnjačkog nasilja pronaći: rano iskustvo, stil vaspitanja i model – da li je u bazičnoj porodici postojalo ili ne iskustvo, da li je osoba sama bila žrtva i usvojila ovaj obrazac kao prihvatljiv. Naime, u porodicama se dešava da roditelji đecu izlože strogom vaspitanju, nadzoru, prevelikim zahtjevima te ona mogu postati nepovjerljiva, nesigurna, netolerantna na frustraciju, neuspješna u rješavanju problema. Poznajemo i porodice koje đeci primarno zadovoljavaju sve zahtjeve i želje, ne postavljaju nikakve ili vrlo slabe granice, pa đeca postaju nesigurna, nesnalažljiva, impulsivna. Postoje i porodice u kojima se đeci ne nudi kontrola ponašanja, emocionalna toplina, granice, zahtjevi, pa su ona često nesigurna, neprijateljska, niskog samopouzdanja, slabe samokontrole. Preciznije, razni modeli kojima se vaspitavaju đeca mogu ih dovesti u stanje trpljenja, te potrebe za pražnjenjem. Govorimo i o transgeneracijskom prenosu: Porodični obrazci ponašanja predstavljaju modele koje inkorporiramo u ličnost i vlastiti repertoar ponašanja. Dakle, dijete posmatra kako se odrasli ponaša i reaguje u određenim situacijama i na taj način, modelujući se ugledajući, usvaja različite oblike socijalnog ponašanja, vještina, stavova, vrijednosti.
A aktuelno tu je sveprisutan političko-kulturološki obrazac – prihvatanje i odobravanje nasilja, da ne kažemo njegova poželjnost… Političke i medijske poruke o prihvatljivosti nasilja, gotovo promotivnog karaktera, uzorni model.
U političkom kontekstu i stvarnosti mnogo je modela kojima se apsolutno toleriše agresija, nasilje (verbalno, fizičko, emocionalno). Kazna ne postoji. Đeca razumiju da je to poželjno, preuzimaju. U psihologiji je poznato da je pogled na svijet i ljude promjenjiva stvar. Zapravo je riječ o stavovima koji se stiču tokom života. Zato nasilje često nosi odrednicu stava. Stav čini poruka da nasilje nije pogrešno, u emocionalnom pogledu se gaji afirmacija, a u djelatnom kao manifestaciju dobijamo čin nasilja.
Zbog toga, naša đeca svoje stvarne emocije blokiraju. Pretvaraju ih u ljutnju jer se ośećaju ugroženo, strahuju od gubitka moći i kontrole. Gradi se loša slika o sebi i nesigurnost. Razvija neprepoznavanje određenih ponašanja i nedostatak kontrole nad vlastitim ponašanjem, neadekvatno upravljanje svoje ljutnje. Kao odbrana se javlja potreba za dokazivanjem ili nasilje uzima kao način rješavanja nesuglasica, razlika u mišljenju i sukoba. Rezultat je da dijete svoju nelagodu rješava nanoseći štetu drugoj osobi. Odakle nelagoda. Jer se određeni načini ponašanja, uvjerenja, vrijednosti i stavovi uče po modelu. Dijete posmatra i usvaja različite oblike ponašanja, stavova, vrijednosti jer se ugleda na model. Model je u porodici, na televiziji, u društvu, političarima.
Ono čega nijesmo svjesni je da se za svo to vrijeme kod đeteta dešava toksični stres. Govorimo o stresu kada je dijete svjedok nasilja, ili mu je direktno izloženo. Kako stres izaziva trajne promjene na nivou metabolizma ćelije i biologije tijela stvara se novi okvir za emocionalni status, način ponašanja koji stvara rizik od autodestruktivnosti do antisocijalnosti.
Dakle, đeca „vršnjačkim nasiljem“ komuniciraju. Ona nam govore: „Viđi što su me naučili!“. „Viđi što su mi radili!“. „Viđi što su mi pokazali!“. „Viđi što mi se dešavalo!“. „Molim te pomogni mi!“.
A što odrasli čine na to. Projektuju se za sopstveno nečinjenje, prebacuju sopstvenu odgovornost na đecu. Okrivljuju ih! Svaljuju krivicu na njih! Žrtvuju ih za rad nesuočavanja sa sobom! Targetiraju ih! Sude im prijeko! Bježe od odgovornosti! Bježe od činjenja! Bježe od samih sebe – jer je mučno suočiti se sa onim što smo sve dozvolili, a time i učinili đeci!
I kao što je na početku kazano, naša đeca, pout trojice protagonista Filma „Mržnja“ nam govore o sopstvenoj odbačenosti, opštoj nebrizi o njima i za njih. Stoga, poput reditelja pomenutog Filma na ovaj krajnje direktan način se želi ogoliti aktuelna fenomenologija kroz jasnu parolu da đeca nijesu kriva – nasilje rađa nasilje!
