Foto: privatna arhiva

Vidiš ono ždrijelo tamo? E, iz ove jame gdje živimo drugog izlaza nema nego kroz Otovića ždrijelo. Tim putem jedino možeš pobjeći tamo, u srećan, bijeli svijet. Cio vijek mi oči ispadoše gledajući u to ždrijelo, a ne basta mi potražiti mjesto gdje bih ljepše i sretnije proživio.

Ovako priča jedan od junaka kratkometražnog dokumentarnog filma Ždrijelo reditelja Živka NikolićaTe reči uvode gledaoce u svet ovog filmskog ostvarenja, svet koliko poseban, toliko i bizaran. Ipak, ova izjava svim onim što opisuje, pokazuje, povezuje i nagoveštava može biti viđena i mnogo šire – kao preovlađujući lajtmotiv u opusu Nikolića. Svojim upornim pojavljivanjem, taj lajtmotiv kao misao vodilja ne samo što bliže osvetljava filmske junake ovog umetnika, već se snažno utiskuje i u njegovu poetiku. 

U Nikolićevim filmovima svi likovi traže, ali ne nalaze izlaz iz životnog okvira koji im je rođenjem dat. Čini se kao da su višestruko sputani i zarobljeni. S jedne strane, tu su kruti običaji; sa druge, tvrdokorni način ponašanja, razmišljanja i shvatanja ljudi kojima su okruženi; sa treće, oko njih je pejzaž rodnog kraja iz koga, čini se, nema izlaza, bilo da se radi o stenovitim, pustim i čemernim crnogorskim krajolicima, bilo da je reč o predelu uz Jadransko more i neko crnogorsko jezero; tu su i društvene norme zajednice, koje se po pravilu pokazuju kao netolerantne prema potrebama pojedinca – bez sluha su za mukle a sapete čežnje individue, za njenu/njegovu žudnju o boljem životu u kome bi „ljepše i sretnije proživjeli“ ili za snove o nekom budućem danu u kome bi se moglo desiti da počnu drugačije da žive. Životom koji je ispunjen osećanjem radosti. I sreće.

U filmovima Živka Nikolića ‒ koji podjednako zadivljuju svojom vizuelnom stranom (scene, poetične i ekspresivne, u mnogim prilikama setne ili bolno žalosne, duboko intimističke, nekad misteriozne a nekad melanholične, neretko i nostalgične, bude u gledateljki/gledaocu osećanje kao da su skliznule sa slika starih majstora slikarstva, pa su se trajno nastanile u Nikolićevim ostvarenjima), kao i svojim dubljim slojevima koje nam autor sugeriše ili otkriva ‒ sve junakinje i svi junaci pate.

Pate žene, bez obzira na godine, izgled ili kraj u kome žive. Pate muškarci, i oni mladi, i oni u zrelom dobu, i oni kojima je život izbrazdao lice dubokim borama. Strašne muke trpe i životinje, nemoćne da se odbrane od nemilosrdnog nasilja i surovog zlostavljanja ljudi (poput glavnog junaka dokumentarnog filma Oglav, magarca upregnutog u ular, ili oglav, da vuče mlinski točak).

Još jedna osobina povezuje filmske likove u „pokretnim slikama“ ovog posebno darovitog reditelja. Rascepljeni između surovih uslova svakodnevnog egzistiranja i svoje strastvene uznesenosti ka nečem drugom, što se po pravilu iskazuje kao san o svetlijem i boljem životu, Nikolićevi protagonisti se javljaju i kao realistični (jedinstveni i posebni, kakvi se sreću samo na tlu Crne Gore) i kao univerzalni (i kao takvi sveprisutni).

Ovakvim uobličenjem stvarnosti, Živko Nikolić predočava kako se Istina o svetu dvojako ispoljava:

  • kao istiniti podaci iz života (kod Nikolića to je patrijarhalni svet sa duboko zapretenim, krutim i nepopustiljivim pravilima, običajima i shvatanjima ljudi)
  • kao metafizička slika (ili poetska suština) sveta.

Film kao poetska umetnost

Jedan od posebnih kvaliteta Nikolićevih filmskih ostvarenja jeste upravo njegovo shvatanje filma kao poetske umetnosti.

Film je po svojoj suštini, po svom slikovnom sklopu, prvenstveno poetska umetnost, zato što može bez bukvalnosti, bez svakodnevnog sleda događaja, čak bez onoga što zovemo dramaturgijom. Postoje neki aspekti ljudskog života koji mogu biti prikazani jedino kroz poeziju, zapisao je filmski reditelj Andrej Tarkovski.

Iako Živko Nikolić poštuje priču (za razliku od Tarkovskog), negujući pripovedanje o relacijama, vezama, sukobima i međusobnim odnosima tzv. običnih ljudi u crnogorskoj stvarnosti, u jednoj drugoj tački on se približava Tarkovskom. Poput slavnog ruskog reditelja, i Nikolić veruje u poetsku moć filma.

Viđenje filma kao poetske umetnosti umetnički credo je ovog stvaraoca. Sledeći to načelo, Nikolić stvara svoj osobeni umetnički postupak duboko uveren da poezija, zapravo, izražava unutrašnji sadržaj stvarnosti. Dakle, njen smisao.

Zato Nikolić – iako neguje dokumentarnost i faktografiju kao lični filmski izraz – u prikazano utkiva sjajne vizije, metafore, lirske zapise i ekspresivne predstave. On opisuje i divne maštarije, nagoveštava zanosna snoviđenja, otkriva u dubinama duše zapretene želje, nadanja, htenja, strasti, stremljenja, sugeriše da u čovekovoj tami leži nešto svetlo – nada, vera i, uprkos svemu, poverenje pojedinca prema svetu.

Odabranim dramaturškim i rediteljskim postupkom, Nikolić uspeva da svoje filmske priče „prevuče“ iz sfere realnog (u kojoj se ispoljava materijalni svet svakodnevnog egzistiranja) u sferu jedne više opštosti. U jedan imaginarni i natčulni svet na koji se može gledati kao na izvorište svega onog što se nalazi van granica iskustva čoveka. Sve to umetnost ovog stvaraoca boji osobinama metafizičkog realizma. 

Poetsko se u Nikolićevom stvaralaštvu može prepoznati i u drugim dimenzijama. Tako se u njegovim filmovima oseća moćan uticaj muzike, i to pre svega u negovanju harmonije i ritma. Vidljivo je to u autorovom komponovanju kadrova, u odnosu između filmskih sekvenci, u smenjivanju dramskih i lirskih, melanholičnih i komičnih prizora ili u načinu na koji autor preobraća scene iz kojih zrači tuga, potištenost, žal, seta, čamotinja, jad ili očaj u scene iz kojih isijavaju strastveno htenje, izgaranje, želje ili vapaj za nečim što junakinje i junaci nemaju u svom životu, a što im je od vitalnog značaja.

Lepota ravna čudu

Posebno važan segment poetskog tkiva Nikolićevih filmova jeste njegovo shvatanje Lepote. Gledajući ostvarenja ovog autora, lako se može zaključiti kako za njega Lepota nije samo ono što je lepo za oko. Nikolić u svojim delima pripoveda o pritajenoj, zagonetnoj, tajnovitoj Lepoti; o Lepoti izraženoj kroz sklad; o Lepoti koja se ne može otkriti, raščlaniti, niti rastumačiti; o Lepoti kao čudu o kojoj mi, ljudi, imamo i sreću, i privilegiju da svedočimo. O Lepoti kao takvoj.

Raspolućeni između teške svakidašnjice, svoje opterećujuće putenosti i duboke težnje ka nečem drugom, dalekom i maglovitom, što bi trebalo da unese dah svetlosti, sklada, lagodnosti i radosti življenja u njihove živote, Nikolićevi akteri sanjaju i svoj san o slobodi.

Iako žive sa više ili manje slobode, iako su slobodni u društvenom i političkom životu, filmski likovi ovog autora osećaju da su višestruko zarobljeni: komplikovanim društvenim odnosima, zamršenim vezama, ponajviše duboko ukorenjenim ulogama u društvu. Sve to ih sputava i guši tako da oni posrću pod tim teretom.

Ophrvani osećanjem prolaznosti, usamljenosti i beznadežnosti, Nikolićevi junaci snivaju san o slobodi. O onoj ličnoj unutrašnjoj slobodi koja bi im donela pravo na izbor, pravo da odrede kako će živeti, pravo da odluče kojim putem će u životu ići. U tradicionalnoj crnogorskoj realnosti, najčešće nespremnoj da prihvati bilo kakve iskorake iz postojećih, vekovima modelovanih odnosa, takvi snovi se pokazuju kao nečuveni.

Realno i onostrano u Nikolićevim filmovima

Filmovi Živka Nikolića pripovedaju i o putenosti, raspusnosti i strastima čoveka. Autor ogoljuje i surovost čoveka, onu njegovu u dubini bića zapretenu tminu koja obične ljude, koji se ničim ne ističu, pretvara u „beštije“.

Autor takođe razobličava i kulturu patrijarhata. On iz primera u primer ukazuje koliko ta matrica u svojoj biti zatomljuje ono najbolje u ljudima. Možda najupečatljiviji primer razgradnje i svođenja žene na, tek, siluetu ženskog bića predstavljaju scene sa u crno obučenim staricama. Lišene identiteta, bez glasa, bez prava na iskazivanje mišljenja, potpuno obesmišljene, one su logikom opšteprihvaćenih društvenih normi patrijarhalne zajednice dovedene u grotesknu poziciju – istovremeno su smešne i tragične, anagdotski šaljive i beznadežno ojađene i nesrećne. Takva ogoljena a istinita slika, koju vladajući društveni principi stvaraju, retko se može videti. 

Slojeviti i bogati značenjima, slikajući ono najtamnije, ali i ono najbolje u čoveku, filmovi Živka Nikolića pozivaju gledaoca da im se prepusti. U tom dodiru gledalac je uvek na dobitku. Rađena iskreno, bez autorovog nametanja vlastitog gledišta drugima, ova ostvarenja nenametljivo ocrtavaju duhovni nivo sredine o kojoj govore, kao i, šire, nivo čovekove kulture. Čoveku je potrebna svetlost, i to onoliko koliko su mu potrebni Lepota i Istina, poručuje Nikolić u svojim filmovima. Stvorivši umetnička dela čija svrha nije u zabavi gledalaca, još manje u prenošenju ideja ili u zagovaranju nekih misli, ovaj umetnik je uspeo da snimi filmove s jedinstvenom unutrašnjom snagom i energijom. Ti filmovi nas i danas uznemiravaju, suočavaju sa nama samima, podstiču nas da potražimo ono najbolje u nama. A to jeste najvažnija svrha umetnosti.