Foto: privatna arhiva
završio je školu
vratio se na selo
stariji bi ćutali dok je pričao
mlađima je njegova rečenica bila lektira
koju su kasnije između sebe prepričavali
njegova porodica imala je preko stotinu ovaca,
više desetina krava,
imanje, koje su stalno proširivali
i na imanju lozu
koju su ukrštali samo sa probranim čokotima
motika nije utiskivala žuljeve
na koži njegove prve žene,
pramen njene crne kose
izvlačio se iz bijele marame,
glasom je dubila pukotine u kršu
sa njom je imao
kćerku
i troje djece
umrla je u polju
dok je rađala četvrto
više nije tražio ljepotu
oženio se drugi put
i proširivao vinograd
u dubokoj starosti
njegova rečenica
svela se na riječ
kojom je kosio
komšijski kukolj
dok ga nisu odveli u bolnicu
svoje prezime je izgovarao
gledajući u grane drveta
ispod kojeg je, po nagovoru druge žene,
zakopao neudatu kćerku
i u njoj dijete
Nokat je još u tvom dušniku
glas potopljen u bevandu
deceniju i po tetura
ušnim kanalima
sad si velika
i dalje
ne možeš da dohvatiš
rezu na gvozdenim vratima
iz grla je izrasla ruka
nikako da prihvatiš
kako nijedan dodir
nisi izmislila
Čas anatomije
išarali su svoja imena preko murala
njihov potpis mogao je da pokrije Benksija
ne bi previše marili
čak i da znaju ko je
nastavnik kaže –
svako seciranje uništenja
izmigolji se iz zakona anatomije
idealisti i dalje drže forceps
što ima manje smisla
od učenja starije ćerke
da ne vuče noge dok hoda
nastavnik kaže –
tvoja nada će da umre
prije njihove gluposti
pošto ne vjeruješ, izvoli,
pokaži se
poput izlizanog motiva drveta
koje se uhvatilo za ivicu stijene
jedan dječak,
pritiskom na odgovarajući taster,
može da obori hiljadugodišnju maslinu
dižem ruku, kažem –
u tome je sva zaludnost
ovoga što radimo
