Foto: privatna arhiva


Neka mala tuga omotala mi se oko prsta
umjesto vjenčanog prstena koji nisam nosila
zapinjao mi je o kvake o poglede zapravo malo
njih ga nosi a i oni više zbog odsjaja
zlata u očima i činjenice da prsten govori nečiji
sam nečija sam i to mi daje dodatnu
vrijednost
čim je neko htio da me ugrabi sa police lažnih
sloboda po kojima smo razastirali svoju
mladost znači da vrijedim vrištao je prsten
urezan u podbulo meso
sve mi je to bilo tužno godinama mi je bilo
tužno da sam odbijala da povjerujem ikom od
tih lažljivaca sa i bez prstena i samoj sebi dok
sam nehajno govorila
onog sam ko mi u srcu spava moje ruke su
slobodne da grle sopstvenu želju
biću sa onim ko pročita svoje ime u mom srcu
biću s njim dok zna da čita sva slova unutra
ako mu nestane daha ako mu nestane mašte
ako mu se želja ugasi kao svijeća
nastaviću dalje sama da popunjavam srce
kao formulare u opštini i uplatnice u banci
čitko nježno i da ne ostanu mrlje po papiru

Neka mala tuga zastrla mi je pogled raširila mi je čaršafe sjećanja pred očimaoči se zamute kao od pijanstva kao od ljubavi kada svi ti događaji
svi ti konji u galopu jurnu duž staze misli neobuzdani i divlji
kao da na jednoj obali sanjam a sa druge s nevjericom posmatram onu koja sanja
životi se guraju i nagomilavaju kao cipele u ormaru
djevojčice koje se plaše mraka pale svjetla po kući zaljubljene djevojke lepršaju zavedene maštom usplahirene žene strepe nad dječijim groznicama umorne žene sa licem uronjenim u
mirišljavu dječiju kosu žene koje čeznu da zaspu na nečijim prsima širokim taman toliko da
mogu tu spustiti glavu i osjetiti mir koji dolazi od tamo gdje se talasi razbijaju o stijene srčanih
zalizaka i sve te ruke i svi ti isprepleteni prsti vjenčani u beskrajnim nebeskim kružnicama odmotavaju se kao klupko vune odbačeno negdje u daljinu i nit po nit prediva priča svoju priču i
šapuće ponesi me sa sobom
jer ja sam i tvoja priča ja sam tvoje zaboravljeno sjećanje
koje iskrsava pred tobom svaki put kad se zakotrlja klupko

Neka mala tuga ne previše strašna tek kao bezazleno probadanje u srcu
ili ubod iglom u prst dok ušivaš dugme ili oblak koji zastre sunce ljeti iznenadno samo na tren
da sve zbuni i potom opet sve bude isto eto takva tuga ne strašna ne velika ali istrajna
otkriva mi se kao moja učiteljica moja vodilja kroz život sjenka koja promakne očima dok
ljubim tišinu naseljenu između dva osmijeha ta mala tuga ta najbolja drugarica
me vodi za ruku još od djetinjstva i šapuće ne prijanjaj uz magiju djetinjstva jer je prolazna i
vidi pred tobom je brdo na koje moraš da se popneš a djeca ostaju pri dnu i cijeli život sanjaju
tuđe oblake
idi i dotakni svoje oblake i ja rastem i dotičem te divne oblake
ali ona me povlači dalje i podučava ne zaljubljuj se u oblake pogledaj te izbezumljene žene
kako leže po oblacima snatre i nestaju progutane mekoćom nastavi dalje
vidi ispred tebe je sloboda ona je nejasna i strašna ali ako je osjetiš tvoje srce će kucati njen
ritam
i tvoje oči će sijati kao sunce i ja jurim svim srcem u njeno srce
i plešem u tom beskrajnom damaranju ali ona me trgne i kaže
vidi oko tebe je ništa koga zavede sloboda sav se istopi u njoj moraš nastaviti dalje
i ja idem za njom kao poslušno dijete natjerano da svaki put iznova osjeti radost otkrivanja
i malu tugu koja me tjera dalje


Po obalama koje nisu pristaništa


Danas budi moja ljubav sutra možeš biti brod i biti mornari koji obilaze luke
i ljube bilo koga jer svako je pristanište spremno ponuditi ono što ima
Danas budi moja ljubav mogu ti obećati obilje i činjenicu da ćeš se na svim svojim
putovanjima sjećati mene i čeznuti da se vratiš ali moja obala nije pristanište
i moje ruke nisu žene koje dočekuju mornare
i moje obilje nije ono koje će zasititi tvoja usta i tvoje tijelo
i moje čekanje nije prazno zurenje u daljinu
i ne tugujem nad činjenicom da si se dosad bezbroj puta izgubio
i da te repovi sirena mogu odvući gdje god žele jer i repovi sirena mogu biti moje misli
i mogu kad bilo koju od njih dotakneš da osjetim kako se tvoje tijelo privija uz mene i traži me
danas budi moja ljubav jer si me pronašao i jer sam te pronašla
to se desi samo ponekad u vremenu nakon što smo se dugo tražili i bili i gladni i žedni
i ležali nasukani kraj tuđih tijela i gostili se po tuđim trpezama
danas budi moja ljubav da bi oboje imali snage krenuti dalje
i tražiti se i čekati se po obalama koje nisu pristaništa


To s ljubavlju


Možemo se igrati razbijanja rutine smišljanja načina kako da ona ne razbije nas
u bokserskim rukavicama napeta kao šaka pred kožom protivnika što mami na udarac
možemo se voljeti kao list zeleno lako potom nastupi jesen odnese nas baci i smrvi
nečija cipela točak automobila metla čistača ulica i ništa ne ostane od nas
možemo se voljeti kao stablo čvrsto uvijek zaokupirani rastom ka gore
tijelima na suncu sa korom okolo sokovima unutra taman da se ne osušimo
dugo se možemo voljeti tako dok ne dođe neko ne odsječe nas i pretvori u ogrijev
ili napravi od nas stol na kojem oni ručaju
a mi se tužno pomiješani s mirisom tuđeg jela prisjećamo jedno drugog
možemo se voljeti kao korijenje duboko dolje skriveni isprepleteni i prljavi
gladni i spremni da upijamo sve oko sebe i jedno drugo u toploj tami utrobe zemlje
dok iz nas raste čitav svijet sa granama sa rukama sa mislima sklonim cvjetanju
sa mirišljavim laticama sa vjetrom koji nam upliće kosu


Možemo ljubav mirne duše odgoditi za neko srećnije vrijeme ovo je nedoba za voljenje

– ona možda više nije ni nalik nježnoj ženi čiju sliku on drži u novčaniku dok plaća račune zajedničkog života na koje ona zaboravlja (ona koja noću otvara šporet i gura prste u još vrele
žeravice
ona koja uveče plače ujutru se smije češlja djecu i viče dobro sam)
Magla je po parkovima kreveti su neodubni ruke su prehladne zemlja je mokra
misli su umorne i srce ono je najumornije toliko je puta bezuspješno smišljalo kako bi mogli
da se volimo
možda kao prodavačice iz marketa koje vire preko rashladnih vitrina sa sirom i salamom i love
pogled pun ljubavi koji će ih ukrasti neonskoj svjetlosti i odvesti vani na sunce dolje na ulicu
i skupa će dok traje petominutna pauza ispušiti cigaru njih dvoje
i ona će odjuriti nazad i on će odjuriti nazad u svoj život
ali tih pet minuta će biti njihovi i oni će ih nježno sakupljati u sate


Možemo to s ljubavlju odložiti do daljnjeg slažem se s tobom
situacija u zemji nije dobra ni ti ni ja sad nemamo vremena da uradimo nešto
da raspravljamo o našim osjećanjima
da jurimo krticu koja nam nagriza korijenje
da mi objašnjavaš kako moje romantizacije stvarnosti vode ka novoj boli
kada se ja svako jutro budim umorna od stare
oko nas se privlačno talasa veliki okean odustajanja
prepun već ulovljenih riba i prekaljenih plivača
koji nas srdačno pozivaju da se prepustimo već jednom
normalnom životu koji podrazumjeva izvjesni stepen zaboravljanja
jednu nježnu amneziju



Kad sletimo na zemlju


Nije to sve samo tako palo s neba
nije to lice procvjetalo u suncokretima
a ti naivna pošla u polje još mokro od rose i ubrala ga
Nije tvoju ruku vodila neka nevidljiva magija
neka mračna noć u kojoj su čarali začarali zaveli te
nego tvoje srce ludo koje se kao vinska mušica kad osjeti taj prizivajući miris
najdenom stvori na svakom mjestu gdje može da zadrhti i zatitra
oko svake čase gdje se kiselo i slatko oporo i opijajuće mješaju
i razum ti se pomuti svaki put iznova i počneš da sanjaš čudne snove
i tuđe ruke koje te beru u polju klonulu i lomnu
sa teškom glavom suncokreta za vratom


Nije sve to bilo slučajno hodala si bosa po vrućem kamenju
išla si gola po sobama da tražiš izgubljenu odjeću koju si negdje zaturila
a u tvojoj koži bilo je meko i med se vrcao iz košnica baš tad u to doba godine
sve je zujalo i punile su se tegle i slagale po vitrinama a ti si prstom probala
je li dovoljno slatko i na tvojim usnama kupile su se pčele i mogla si da budeš
kao košnica jer svega je bilo previše takvo je doba godine bilo u tebi
kada sve zri i berači idu u polja sa praznim kantama i punim srcima


Nije sve to bilo samo prolazna stvar kao ljetnji pljusak
ili vjetar koji projuri kroz grane a potom se sve umiri kao i prije
smijala si se tako glasno da je zaplesalo lišće i sunce je peklo danima
prijeteći sušom po ispucalim usnama i bilo je toliko vruće da su žene
skidale svoje majice natopljene znojem i stajale nage među otvorenim prozorima
pokazujući se sve četrima stranama svijeta i prizivajući ih da ih vole
mjesec je noću bio pun do pucanja kao da želi da ga neko zagrize i proguta
a ti si plesala među drvećem moleći Boga za kišu i da svo to ludilo prestane
jer njegov jezik previše soli gura u tvoje rane i žeđ se u grlo penje brže od vode


Nije sve to bila ni ljubav ljubav je strpljivo i trpeljivo magare
može da nosi povuče i čeka može da se ukopa na jednom mjestu danima
a u tebi je previše toga lepršalo lako a potom teško kao da imaš krila
koja rastu pa se slome i opet izrastu tako je bilo kao isti dan sa kišnim i sunčanim
periodima i sve se u glavi uzbuni zbog toga i kao da ste se sreli već negdje
baš isti ovakvi skloni bolnoj navici da poletite i srušite se kao nevješt pilot i loš avion
sa prejakom željom da se preleti nebo možda jednom i naučite redoslijed
prvo kuća djeca merdevine za tavan krovni prozori i dvogled kojim zajedno gledate
kako za letačima ostaju tragovi po nebu poslije držeći se za ruke siđete
u ljubavnu postelju među jesenjim lišćem i sa dunjom na ormaru
sve idile imaju sličan miris malo ustajalo malo slatkasto i toplo
možda se jednom vjenčamo među nepcima kad sletimo na zemlju
tako je ona misila dok se njihala sa suncokretima