Mare Nostrum

Foto: privatna arhiva

– Jah.

Razgovaraju uz jutarnju kahvu u mehani Kod Muje. Niko ne zna o čemu, niti je koga briga, pa ni gospodina Foxa. Prelistava Vanzemaljske novine, jer ga preteče gazda Omer i ispred nosa mu pokupi Zemaljske. Ove Vanzemaljske štampa šačica buntovnika koji bi htjeli sve vrijeme biti izvan svega, i izvan carstva, i izvan zakona, i izvan običaja, i izvan zatvora, i izvan braka, što će reći da bi htjeli biti slobodni.

A da pišu koješta, pišu, budalaštine, ne zna se koja je grđa. Eto, kao ova o ženi, iskusnoj udovi, Jelisaveti, što je dala u amanet da ju iznad nesretnog supruga ukopaju ne bi li ga i na onom svijetu uzjahala, stiskala, mrcvarila.

Gospodinu Foxu koncept braka nikada nije bio jasan. Ukoliko te zakonaši zbog koječega zatvore u robijašnicu, vladaš li se dobro, oslobode te koju godinicu ranije. A u braku, ukoliko se dobro vladaš robija doživotno traje: pomilovanja nema.

Valjda zbog toga Bosanci vele, kad se neki od njihovih znalaca ženi: eno ga, i onaj se objesio.

Ima ih koji ovu pošalicu shvate bukvalno, istina je, pa ih vjerne supruge zateknu na tavanu ili u štaglju uredno obješene kako se njišu lijevo desno k`o u posljednji pozdrav…

Gospodin Fox odmahnu glavom, nezadovoljan, preskoči pričice o crnim ovcama što bi da pobijele i o Hamidu što je napravio sebi krila ne bi li k`o ptica poletio i o nesretnoj Halimi koja čeka dragana biće trideset godina, a njega nema pa nema, i o nekom Lazaru što se vratio iz mrtvih, nakratko, pa nazad od živih pobjegao, i, kad je već izgubio i mrvičak nade da će nešto zanimljivo pročitati, za oko mu zapade crtež broda usidrenog posred ledine i naslov: Kud plovi ovaj brod?

Brod kao brod, nikakvo čudo, ili ne bi bilo da ga izvjesni Fejza ne gradi u Zenici daleko, daleko od mora. A piše, i vesla je provukao kroz ušice, i jedra razapeo, i ženici njegovoj u zadatak zastavu izvesti dao. Taj suhozemni brodograditelj tvrdi kako je negda, davno, Bosnu plavilo Panonsko more, i opet će. A on čeka, spreman, da se more vrati ne bi li njime zaplovio.

– E, svašta… – promrmlja gospodin Fox na prepast gostiju u mehani Kod Muje.

– Jah?

– Jah! – izvinu se i odloži novine na drugi kraj stola. Bolje ne čitati dalje.

Srknu kafu, posljednji gutljaj, i, krišom, zraknu što se oslikava na dnu fildžana. Stara je gatara s Vrbanjuše, zagonetna Latifa, tvrdila da u talogu od kahve vidi budućnost onoga ko je iz fildžana pio. Od gospodina Foxa je odustala jer mu u tri navrata očita samo polovinu srca. Gdje se druga pola dala nije znala reći, al` je njemu od preveć` kafe pritisak poskočio.

Kad ono, ima šta vidi: i kod njega nekakva lađa na kahvenim talasima raznjihana. Šta bi to moglo značiti ne uspijeva dokučiti. Putovanje? Brodolom? Ko će ga znati? Onda, dosjeti se i dosu malko vode u fildžan.

Eto ti tvog Panonskog mora…

. . .

Gospodin Fox šeće ka palači Marienhof zbog sastanka nerečena. Smješka se. Sjetio se onog čudnog Fejze. Ta zar taj ne zna da je insan ništa više niti manje nego barka što plovi osobnim unutarnjim morem.

Svako u sebi nosi jedan gutljaj mora. Crvene je boje, gorko i hladno, i, uvijek tako duboko da se niko ne usudi u njega pogledati. Ili malo ko…

A opet, razumljiva je njemu i takva duboka čežnja, žudno iščekivanje da se po tebe vrati veliko daleko more od koga si, kako si propuzao, korak po korak odlutao.

Dođe vrijeme kada usamljenost ništa ne može utažiti… Kada čovjek poželi nakon lutanja, traganja, upoznavanja, samo jedno: vratiti se kući, kamo pripada.

K` moru…

Čini se, ono nam pozajmljuje malo od sebe koliko da ga pronesemo dunjalukom, ne bi li spoznalo ukus jabuke, slatki med iscijeđen iz cvijetnih žila, i purpurna makova polja, i izmaglice koje sanjaju ta polja, poljupce nalik ljepku, i gorčinu odljupca, uspinjanje sve do paperjastih oblaka okačenih visoko o vršice planina, i pad u okna duboka, iskopana sve do crnog srca zemlje…

More kuša dunjaluk kroz insane.

I sve to iskustvo, znanje i neznanje, slutnje, slast, gorčinu i jad, želi nazad.

Što li mu treba sav taj čemer nesretnog čovječanstva, gospodinu Foxu nije jasno, što čini sa svem tom pakošću, zavisti i mržnjom što se ko crna kuga dunjalukom prostrla?

Možda, samo možda, nada se on, more poput stare Hanifice, vazda brašnjave, pa prepada djecu jer umisle kako avetinja ih spopade, prosijava što od insana dobije, nazad, tako da mu preostane samo ono vrijedno, plemenito i lijepo, što poneki znadu zamisliti i stvoriti.

Nikako mu se ne da zamisliti more kao septičku jamu svekolike dunjalučke prljavštine. U njemu imade mjesta samo za čisto i lijepo…

A opet…

Nema nikoga ko bi razumio more. Možemo mu se samo diviti zbog njegove snage i ljepote kakva u riječi ne stane, a pokušamo li je prigrliti, privućeni k`o muha na, znate, ono, moramo se skršiti kako bi i lađa na pučini za divlje oluje…

Ko bi podnio toliko ljepote, gospodin Fox ne može zamisliti, ali, kako umišlja sebi da provede život upravo služeći lijepom, naročito kada je o ženskinju riječ, zasuka brke i, obodren, zakorači kroz raskriljenu kapiju palače Marienhof.

. . .

Do unutarnjeg dvorišta palače spuštaju se desetore stepenice. Deset različitih puteva. Na prvi pogled reklo bi se nepotrebno, rastrošno, glupo, ako ne i nespretno…

– Ako pogodite prave stepenice čekati ću Vas dolje, u dvorištu, gospodine Fox. Tačno u podne. Kada sjenke nestaju. – glas iza vela mekan, sladunjav, prava mamilica.

– Eh, tako… Pogodim valjda… – nije uspijevao dokonati, a trudio se, kakve ima veze kojim će stepenicama do dvorišta. Stepenice k`o stepenice.

Visoka žena u crnom ga je dojmila pa mu se nije dalo ispasti glup. Stoga prešuti stepenišne dvojbe. Samo se nasmiješi i kimnu glavom kao da pristaje.

Morticia, tako se predstavila, posadila se poput sunca, istina mračnog, sred Vijećnice, tako da su se svi rasplesani parovi zavrtjeli oko nje poput planeta na jasno određenim orbitama.

Možda ne baš sila teže, ali neka nevidljiva i nepoznata sila da, i njega je ulovila u mrežu i privukla, neodoljivo, taman dovoljno blizu da se osloni na poprsje dostojno Venus de Milo, i tvrdo kao u boginje zatečene u kamenu, i, slijedi rukom nehajno prebačeni šal sve do butina jasno oblikovanih ispod suknje nemoćne da ih prikrije. Dotače joj prste, i zamalo povuče ruku nazad, kao opečen, toliko bješe hladna, led ledeni zguran u baršunastu rukavicu.

Slaba cirkulacija, pomisli gospodin Fox i, s rukom u ruci, a drugom na njenom raskošnom boku, izvede plesni okvir. Valcer na lijepom plavom Dunavu ne samo da ga prevari toliko da si umisli kako zapravo kreće nogom naprijed u salonu Zum Sperl, gledajući partnerki preko ramena, kroz širom otvoreni prozor baš prema rijeci koja uopće nije plava, već tužno siva, nego i da zaboravi kako zapravo plesati ne umije, nespretan kao da ga krase dvije lijeve noge.

Žena u crnom zrcali njegove pokrete, kreće nogom nazad, previja se kao da će se slomiti u struku, ali ne, samo zaleluja nazad kako bi i plamen svijeće. Sve to uvijanje ga sjeti, neugodno, na ples mladenke u Indiji, bliskom smrti obojen ples sa kraljevskom kobrom… Morala ju je poljubiti, opaku zmijurinu, ne bi li zavrijedila ljubiti i odabranog dragana, može biti takođe opakog… i gore od kobre…

Eh, gospodin Fox odoli iskušenju maknuti veo s lica zagonetne žene i poljubiti ju, iako ga jesilna želja spopala. Onako, vrckavo naelektrisana. Nalik ludom pokusu sa žabljim kracima što ga na prepast dama izvede njegov prijatelj Galvani. Delikatesa se na njihove oči razigrala, i zapucketala, i sijalicu zagrlila taman da plin zagrije i situaciju rasvjetli. Životinjski elektricitet, to je to, što osjeća: usne se napućile i hoće svoje, a on se ne da, znoji se, stenje, baš kao onaj nesretnik Τάνταλος, što žedan osta na pedalj do vode.

Što bi, izdržaće on, a kako nije druge, jer njegove usne već odašilju tihe poljupce, ugrize se za donju skoro do krvi i razvuče čudan krivudav osmijehod uha do uha.

– Stepenice, ovisi kojima se zaputite, vode u različito dvorište. – šapnula mu je u uho. – Samo jedne vode k meni…

Gospodin Fox izgleda dvorište s vrha, neodlučan zakoračiti na prvu stepenicu. Stepeništa su, svih deset, istovjetna. Ili se njemu tako čini. Ništa ne uočava što bi mu pomoglo odabrati. Znači, kao uvijek, moraće se prepustiti slučaju, koji su starije, neuljuđene kulture uzdigle do statusa božanskog.

Niko ne može znati kamo ga njegovi izbori vode. Tako i on: zakorači dolje, pa šta bude bude…

. . .

I, korak po korak, stepenicu po stepenicu, zakorači u slan vazduh. Stopala mokra. Cipele opet propustile, vajka se i u iskušenju je ispsovati postolara Hamdu. Taj je pravio cipele po mjeri. Gospodin Fox nikako nije bio načisto da li po mjeri njegovog stopala ili novčanika.

Zavrnu pantalone do koljena. Prekasno.

Malehni plitki talasi zaplavili dvorište.

Stoga, izu cipele, svuče čarape i zakorači naprijed bos.

Kao od majke rođen, tako osjeća.

Naprijed, jer kroz varljivu izmaglicu, kao kroz naočale loše podešene, uoči sjenku mračnu i tihu, a po svemu podobnu brodici, sve sa pramcem, polumjesečastim trbušastim koritom, palubom i jedriljem…

I fenjerom mutno zasvijetljenim…

Otkud lađa u dvorištu palače Marienhof? Da nije i nju napravio onaj čudni Fejza iz Zenice? Ili je odabrao stepenište u njegovo dvorište? Gospodin Fox se propitkuje i razmiče vodu teško, teže, jer, porasla je do koljena, ili je on potonuo do koljena, ko će ga znati, a mehki pijesak pod stopalima, ponaša se uvlakački, poput sisaljke. Takvo je neupopustljivo usisavanje doživio jedared u društvu mršavice Anne Marie za hladne jesenje večeri od kakvih njegova Wien izgleda vlažna, što će reći uplakana i tužna.

A taj fenjer, sad već jasno je, i nije fenjer: blijedožuta svjetlost prosijava od lica skrivenog pod pelerinom. Visoka prilika, a možda i neprilika, od glave do pete u crnom, podiže u poziv sjenovitu ruku:

– Pogodiste stepenište pravo gospodine Fox. – glas mekan, sladunjav, prava mamilica.

– Eh, zar ste očekivali drugačije gospođo… Morticia… – sad se dosjeti da ona ne odade prezime…

– Nisam. – nasmija se, grleno, a jedra se od njenog smijeha napeše, brodica, kao da kliznu naprijed, u susret gospodinu Foxu – Dođite k meni, gore… – pruži mu ruku – Ukrcavanje odobreno.

Gospodin Fox prihvati ponuđenu ruku i, povučen neočekivano snažno, naskoči na palubu.

Hvala gospođo, kakav stisak! Karakteran! – pokuša osloboditi šaku, ali, žena u crnom ne pušta. Prihvatila mu prste kao mengelama.
O, ništa… Svakodnevno treniram. U dobroj sam formi. – i još snažnije ga stisnu.

– Tako? Baš lijepo… – procijedi gospodin Fox.

Bolje ili gore promisli, pa odluči ne opirati se kad je već navalila.

– Ne brinite se, ja ću vas voditi… – brodica zaškripa, nešto duboko, pod njihovim nogama zacvili, a jedra se napeše kao da ih tjera snažan vjetar, a od takvoga ni traga.

– Kroz dvorište? – besmisleno primjeti gospodin Fox – Nećemo se naputovati…

– Baš ste duhoviti gospodine Fox! – nasmija se kako bi tenor namjeren skršiti glasom kristalne čaše – Naravno, ne!

– Ne!

– Ne kao ne!

– Nego?

– Putujemo preko Vašeg unutarnjeg mora, a to je putovanje od onih kakva mjeriti nije, ni duže ni kraće, nego baš onakvo kakvo samo Vama pristaje.

. . .

– Vaše je more, gospodine Fox… duboko i gorko.

– Eh, kao da ja to ne znam… – primjeti gospodin Fox tugaljivim glasom.

Njegova očekivanja od sastanka sa ženom u crnom ovako posađenom na sumornu lađu u krajnje nedostojnom izdanju, bosonogom, s panatlonama zavraćenim do koljena, izgledla su mu sad poput lascivnih prikaza na abažuru noćne lampe kakve ćete naći u sobičku bordelja, izblijedjelih do neprepoznatljivosti, toliko da prosjani mutnom svjetlosti nimalo nalikuju spetljanom paru, no prije mitološkim nakazama uteklim iz podsvijesti zaboravljenih žitelja Αχαΐα…

– Niko ne izmjeri koliko seže u noć.

– Jeste vala mračno… – kamo god pogleda, uznevjeren, i lijevo i desno, mračno k`o u rogu.

– Onu koju sunce nikada nije dotaklo.

Gospodin Fox zamili noćnu plažu, kad se već more ne može izbjeći, kojom šeće u društvu razgolićene blijedopute ljepotice, visoke, izrasle od pijeska do sumornog mračnog neba.

I ta ga slika malko razgali. Daj šta daš…

– Niko ne zna zbog čega je gorko…

– Kao da noć može drugačija biti. – odvaži se, iskreno, jer o brisačici boja i topline nije ćutio ništa dobro.

– Biće zbog toga, gospodine Fox, što Vašim morem plovi samo jedna usamljena lađa.

– Vidim, vidim, ili prije ne vidim. Mrak mi pao na oči.

– Poput barki je što ih dječaci prave od papira.

– A, takve sam i ja pravio…

– I malehna, ne više od mušice na bezdano plavom nebu.

Gospodin Fox kimnu glavom: jeste vala, malehne krhke lađice potok bi smotao, smočio i potopio kako bi i mušicu, na njegovo silno razočarenje.Toliko se trudio zagospodariti dalekim nepoznatim morima s flotom osobnog jedrilja, a ono: ništa. Potop!

– Usamljena je to lutalica: đah kreće lijevo, đah kreće desno, naprijed i nazad, a sve to mucanje smisla nema…

– Što jeste jeste. – saglasi se tek da nešto kaže, iako, nije razumio ni riječi.

– Jer, more ne poznaje ni lijevo ni desno, ni naprijed ni nazad.

– Eh, tako i ja. Vazda napamet lutama otkako znam za sebe. – Nadođe konačno gospodinu Foxu o čemu to pametuje gospođa Morticija. Kako bi to rekao klobučar Pero: došlo mu iz guzice u glavu. Istina, nije baš najbolje razumio ovu drevnu bosansku mudrost, kako bi neko štogod razumno domislio zahvaljujući podršci zadnjice, ali, ako ništa drugo, uvijek bi ga nasmijala. Pa i sada… kada mu do smijeha uopće nije.

– Nigdje u vidokrugu putokaza, svjetionika da putnika navodi, ni sunca, ni mjeseca i zvijezda, ničega i nikoga da luku obeća.

Što jeste jeste, osvrće se gospodin Fox, stvarno nema ničega. Samo noć, noć i more, noć bez kraja i more bez obala…

– Takvo je more: pusta šutljiva pustara.

Bila bi šutljiva da me ova ne smara pričom, pomisli gospodin Fox, ali reče ništa. Šta sve čovjek ne istrpi zbog malko ljubakanja i škakljanja. A više mu i nije do toga, uglavnom zbog promrzlih nogu i pomanjkanja krvi u desnici. Jer, otkako je ščepala njegovu šaku, žena je ne ispušta.

– More ne mari za lađu. Hoće li ona doploviti do neke obale. Ako ga što priupitaš neće ti odgovoriti.

– Eh, ja već ne znam ni što bih pitao, ako ćemo pravo…

– Pravo, da, pravo, gospodine Fox. Samo idite pravo, igra pitanja i odgovora ne pomaže, pravo, pravo i…

– Ja bih da siđem na sljedećoj stanici… – tugaljivim glasom prošapta gospodin Fox, a pomisli: kako to da se za mene uvijek zalijepe luđakinje.

Gospođa Morticija se ne dade zbuniti njegovim silazačkim i po svemu oportunističkim namjerama: razmahala se slobodnom rukom, valjda desnicom, pokazuje nasumično na sve strane, iako, kako se čini gospodinu Foxu, ovdje nigdje nema nikakvih strana, i usta ne zatvara: o stranim obalama, mrtvom školju, pejsažima boje mesa i žuči, porukama u pijesku, i još koječemu što se ne da ni izgovoriti kamoli razumjeti…

– … i možda dosegnete Vašu obalu, a ta bi bila Vaša koža…

. . .

Koža kao koža… mehka ili gruba, ne mari… tamna k`o da noći pripada, ili blijeda i prozirna, ona koju sunce prosijava kao kroz stakalce noćne svjetiljke, može biti i žuta poput maslaca spuštenog na vrelu tavu… koža stara, koža mlada… poneka pusta, poneka ispisana…

Imade svakakvih koža i svakakvih obala…

A gospodin Fox, on baš sad, suočen sa ženom u crnom i sa njegovim unutarnjim morem, razmišlja o vlastitoj koži, ili obali, kako god…

Ne može reći s pouzdanjem gdje je njegova obala. Niti kakva je. Tu i tamo, mora biti da su na njegovoj obali šavovi popustili, koliko da kroz njih i nepozvani naziru pučinu, ponegdje more priječe zakrpe, da se ne prelije van, iz njega, iz gospodina Foxa, a, ponegdje, opet, nazire zapise nečitke, ispisane u pijesku, kao nevještom dječijom rukom, skrojene od prostih uzvika, cike, vriske, smijeha i jauka… I šuma talasa… A biće, to je jezik mora, jezik koji se ne da u riječi pretočiti.

Svako u sebi nosi more čiji jezik ne razumije, ne posjeduje ga, ne vlada njime… – i stisnu mu prste kako bi kliještima orahe…
Aaaaa!? – prenu se gospodin Fox – Šta bi!?

More se zatamnilo do ljubičastih tonova i rastalasalo: zaljuljalo lađu gore dolje, pa s boka na bok. K`o da se oluj` sprema. Tako su izgledale oči njegove ljubovce Lusile kad bi se rasrdila zbog foxovskih, kako bi to govorila, nestašluka.

More nas svojom dubinom određuje, talasima mjeri korake i ustavlja dah.
Moje more divlja. – uzvrati gospodin Fox – Poput mačka za tjeranja. – i štipnu gospođu Morticiju za zadnjicu. Tvrda k`o bukova daska.
Oh, gospodine Fox!? Šta to bi?
Malko foxovskih nestašluka. – što sam ju slušao slušao sam, prekori se zbog pretjerane strpljivosti.
Vragolan jedan! – priprijeti mu prstom – Poput Vašeg mora…
O, moje more bi da Vas polegne na palubu ljepotice.
Pa, sad, nije naročito udobno ovdje…
Kad podignem tvoje jarbole preko ramena bude…
Navukla sam gaće dokoljenke da ne ozebem… – ispusti njegovu desnicu – … taman da ih razvijete između mojih stopala, pa da vidimo kamo će strast da nas otpuše…
Do neke obale hoće kako god okreneš…- reče gospodin Fox i lati se vezica na korzetu.
Ako pogodite pravi put, bude Vaša obala… Oh?
Šta bi?
Štipnuli ste moje bradavice. Veoma su osjetljive.
Ovaj, neću više… Slučajno…
Neka, neka… Ne žalim se. Samo pažljivo dolje…
Baš lijepo… – taman je zaronio ispod njene suknje i kliznuo obrazom uz crnu svilenu čarapu – Idemo dalje…

Talasi šibaju o rebra. O noge nalik nastupove nad kojima je okačeno čađavo nebo. More bi da ga sruši, nebo s neba. More bi da provali zidove sazdane od kosti i mesa. More bi da potopi obale. Plaže i maslinike: pješčane priče, i, zelene sjenke pod starim nakrivljenim stablima…

More poznaje samo sebe. Olujan njegov je jezik, morski jezik, slane su riječi, opore i gorke, od onih što kožu gore i iz očiju cijede vode…

Jezik je to od uzdaha, stenjanja i vriske, i, tu i tamo, od promrmljanih nježnosti i šala.

I snažan i tužan: tvrd je poput stijene i mekan i vlažan poput njene luke.

I divlji, jezik je to kao u vučjeg čopora, pobjedan krik nad plijenom, zavijanje pod mjesecom mlađakom, i blag, nalik na tihu postelju, prste upletene kao uzglavlje, jezik koji obećava, i jezik koji ne prašta… Jezik dubokog zamišljenog mora u nama…

. . .

Ako bi mogao birati kako, gospodin Fox bi volio mrijeti u utrobi tajanstvene žene. Zar može biti dostojanstvarnije smrti?… do smrti u nemjerljivom trenutku u kom se sreću dva mora izgubljena, naizgled stranci, lutalice konačno spojene, u jedno, nijedno, sve i ništa, kao, kao kada bi nekako mogao dotaći vlastiti odraz zrcaljen iz vrele i podatne, i silovito žive ženske prirode, tako dugo dalek da je svoju bliskost sa njim gradio upravo na toj daljini, i nije se nadao ikada ga sresti, a sad učvoren toliko čvrsto i zamršeno da ga ni Ἀλέξανδρος ne bi razvezao…

Ako bi mogao birati, radije ni bi umro uopće, nego iz nje ne bi nikada izlazio. Ćuti kako drhti poput uplašene ptice na dlanu. I dva srca kako preskaču, zastanu, pa potrče, kao da nastoje uloviti jedno drugo i u istoj melodiji zakucati, u samo njihovoj toccata i fugue, D minor. Biće, stari je dobri Bach božanstvenu Δωριεῖς fantaziju skladao samo za njih dvoje, koliko da im notne stepenice ka nebu podigne.

Gospodine Fox… – promrmlja glasom nalik na predenje zadovoljne mačke – Šta to radite?
Samo vas osluškujem gospođo… Morticia… Iznutra… – prodahta uz nekoliko uh i oh koje smo iz praktičnih razloga cenzurirali u dijalogu.
Oh, samo to? – i nasmija se – A meni se učinilo da je poprilično od Vas unutra…
Ovaj, nije namjerno gospođo…
Ma da, gospodine Fox, ništa strašno, pa to su se samo sve sile naših mora udružile ne bi li privukla jedno drugo…
Hmmmm… Kad tako kažete, ima smisla…
Sile privlačenja snažnije i od sile teže… Izmači ne možete.
Ne bih svakako. Ne pada mi na pamet. – šapnu joj na uho i udobnije se smjesti, kako bi u debeli mekani dušek popunjen guščjim perjem.
Šta mislite, da li se razumiju?
Ko? – prenu se: drijemež mu se prikrao i spustio oči na pola koplja.
Naša mora… ko bi drugi?
O, draga, gospođo, jezik mora niko ne razumije, slutim. Ali, nešto mislim kako se oko treba ne treba zalud mučiti.
Kao ono: mnogo mozganja, malo ljubovanja?
Tako nekako… Ježim se ljuboanalitičara.
Istina, od takvih nikad nekog dobra.
Sve secirali i analizirali…
…a da u moru nikada ne zaplivaju…
…i ne bi doznali da je gorko i slatko…
…ako gdje ne pročitaju…
…il`more u epruvetu naguraju…
…ko bi im ga znao, kuda će od tolike pameti…
…ne tamo gdje bi ih slobodno more odnijelo…
…slobodno, da…
…da divlja plažama, prevrće školje i noć!
!mrvi hridi i plavi obale!
!ooooooooohhhhhhhhhhhhh! Gospodine Fox…

. . .

...krivo je more… pjeva Zele, od uha do uha, kroz srednji mozak, baš kako bi barka morem..

Gospodin Fox plivucka, ronucka, tonucka, ko će ga znati šta ne sve, baš u tom svom moru, ili njenom moru, recimo, moru, onako, općenito. Ne kao da je skočio sa rive u talase koliko da otpliva jedan krug, ne to, nego prije kao da je more zaskočilo njega, zatvorilo ga unutar sebe… E, tako mora da se osjećaju zlatne ribice unutar akvarijuma.

Ispuhnu nekoliko mjehurića, kako je negda mjehurove od sapunice, zaigran u dvorištu, i, baš glupo, zamisli kako ga kroz savršeno glatki, i prozirni, zid akvarijuma promatra usresređena mačketina. I oblizuje se.

Zažmuri ne bi li odagnao mačkogastronomsku sliku, protrese glavom, i, hop, izmahnu rukama i nogama, kako bi i ribica. Čini se baš zlatna, a topli odbljesci razmiču naokolo na talasima naravno zlateći sve oko sebe, kao, da, kao da je malo sunce bučnulo u vodu, u samo srce njegovog unutarnjeg mora…

Gospodin Fox odnekud zna kako sve to toplo sjaktanje ne potiče od njega… da je to zasjala čudna gospa… i, ni manje ni više osunčala njegovo more.

Premišlja o tome: kako bi bilo moguće… Sunce usred mora? Iako malko smućen, troma uma i usporene misli, dokona kako ne samo da je moguće nego da je jedino tako moguće. Nije li za dugih šetnji plažom u sumrak toliko puta uživao u plamtećem tonuću purpurno crvenog sunca u talase. Kao da nebesa i more dijele ranu. Nebo krvari. I more krvari.

I gospodin Fox krvari.

Svako bi more moralo imati svoje sunce.

Pa i more gospodina Foxa.

More tako tiho, tiho poput smrti.

. . .

– Jezik je to koji obećava, jezik koji ne prašta… Jezik dubokog zamišljenog mora u nama…

Leže na obali koja bi mogla biti njegova koža.

Mogla bi biti i njena koža.

A možda, možda bi mogla biti samo tišina koja ih oduvijek dijeli.

– Tako rado ljubite moje grudi gospodine Fox. Dodirujete bedra. Milujete stopala. Mrsite kosu. Tonete u bezdane oči.

– Nego što bih drugo mila?

– A, vidite, sve to, i više, što ne baš i ne vidite, izgradilo je oko sebe moje more.

– Opet zagonetate gospođo… – poljubi njeno čelo prostrano i tvrdo.

– O ne! – odgurnu ga blago – I vas je! Mada čudno, jer, ličite mi na nježnog medvjeda… – nasmija se i čupnu ga za brk, zadirkujući.

– Medo voli med. – prstima pređe bokom gospođe Morticije izvijenim, i blijedim, poput jedra što je netom ulovilo vjetar.

– To Vaše more želi k mome, istražuje njegove obale, uči kako mu prići, dotaći ga, splesti u jedno naše talase…

– O, mila gospo, nisam protivan združivanju naših mora. – šaka na koljenu mile gospe baš radi na združivanju.

– Šta to radite gospodine Fox?

– Istražujem rtove, zatone i tjesnace… Uh…

– Nastavite li tako uzdići ćemo talase mrveć` plaže i noć, sve sa zvijezdama, koliko da se poput žeravice sjure u more.

– Pa sad, rado bih prostr`o zvijezde pred Vaše noge.

– Aha! Pa da ja moram ad astra per aspera.

– Ja bih uvijek rekao: ozvjezdan je put do trnja…

– I ne biste pogriješili gospodine Fox.

– U vezi trnja nikada.

– To Vam govori Vaše more? Kako će i Vas krunisati trnovitom tijarom?

– Eh, nisam ja dostojan krune za kralja kraljeva…

– Niti jedan mušakrac nije, gospodine Fox… – pogleda ga zamišljeno kao da nastoji doznati sve o njemu, onako, kao svrdlom kroz čelo, sve, sve do i najmanje, najbeznačajnije sitnice.

– Kad bolje ili gore razmislim, rekao bih da nam ne pristaje…

– Naravno da ne! Žena je krunisana trnjem gospodine Fox, žena, žena… I…

– I što?

– Na tom križu zabijenom u samo srce zemlje, podignutim s kraja na kraj pogleda, na njemu je razapeta Ona…

– Ona kao ona?

– Onaaaaaa… Daaaaaaa… Jedna i jedina. – čupnu ga i za drugi brk – Vaša konačna obala gospodine Fox.

Gospodinu Foxu se pričini kako se plažom nižu crni križevi, sve do unedogled, a na svakom po jedna žena, sve njegove ljubljene redom, i sve ga gledaju optužujuće – zna on zašto – i sve su pomalo, kao da su pozajmile ponešto, nos, bradicu, usne il` uho, nalik gospođi Morticiji, tako da biste od njihovih lica mogli pažljivo sastaviti njeno, i sve, baš sve, uglas pjevaju.

– Always Look On The Bright Side Of Life…

. . .

Gospodin Fox kroči uz stepenice.

Ne zna kamo vode. Van dvorišta, izvjesno. Ali, kojim i kakvim putem ne.

Koraci drhtavi. Kao u jasike što ju vjetar zateže…

Da su stepenice tipke na orguljama odsvirali bi možda rekvijem kojeg se ne bi postidio niti Orlandus de Lassus…

Svirale oponašaju sve glasove koje je zapamtio, obješenjaka Maxa i Moritza, produbljene, snažne, kao iz roga, kako grme iz dimnjaka, u kojem su se šale radi ugušili, ciktavi Clarin, kad joj onomad ubaci pauka za ovratnik, brundavi očev, u kojem niste dvije riječi mogli razabrati, nalik na bubnjanje pred vojnom u zoru, majčin blagi glas što miluje i kad grdi, u Marianne zahuktan k`o u sove, hihotavi u zagonetne Tanya koja se, opet, rijetko smijala, i druge, sumorne, povišene, prigušene, frulaste i trubaste, glasove što se ne daju pridružiti ustima i licima, gradeć` fuge sve do same neumitne konačnosti…

Ne osvrće se.

Nema kamo.

Niti zašto.

Preplovio je svoje more, sve do posljednje obale.

Poput Ὀδυσσεύς, ne nalazi na njegovoj Itháki ništa poznato, ništa dragocjeno, ni nade ni ispunjenja…

Obala je prazna. Pusta. Tiha. I neispisana.

Sve to putovanje, od nemila do nedraga, sva ta tegoba i jad, ne samo problemi s varenjem i muke koje mu je sam Τάνταλος ostavio u amanet, iskušenja i slast, dakle, biti ili ne biti i onda biti među dugim vrelim nogama, neizgledna i bez očitog kraja potraga za sobom, ko je ili što je on, i zašto, zalud su, jer njegova je Itháki nijema, na njegova pitanja odgovora nema.

– Niko, ja sam Niko. – reče i zakorači preko posljednje stepenice ka kapiji.

Zatvori za sobom cijeli jedan život, njegov, tuđi, nečiji, ne zna, sem da je taj i takav podložan zaboravljanju, i, zakorači smjelo u nepoznati dunjaluk koji bi trebalo, bez tegobnog tereta šta bi bilo kad bi bilo, odsanjati od prvog koraka.

Baš poput onog nesretnog Lazara, pomisli, što se vrati iz mrtvih, a, ma koliko da se trudio, ništa ne dovrši što je započeo. Lazar se odreče i života, kako je smrti i proživi do nekog novog kraja onako kako niti on niti oni koji su ga znali nisu očekivali.