Foto: ISK

Dragana Erjavšek piše za Fokalizator o Mariji Ivanović-Nikčević. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Vim Venders je svojevremeno izjavio da su francuski reditelji uvrijeđeni činjenicom da više nema prave filmske kritike i to je na mnogo nivoa (van industrije) pogrešno shvaćeno. Pravi umjetnik, onaj koji je od sebe otimao emotivno, intelektualno, fizički i finansijski da bi nešto pružio svijetu nikad to ne radi zbog novca, već zbog serije utisaka koji će proizići iz njegovog djela. Uronjen u sopstvene vizije, pomalo nesiguran u sebe ili pak previše siguran, traži duboko posvećenog i učenog konzumatora svega u šta se cijelim svojim bićem uložio koji će mu reći što misli o tome. Mi drugi, ljubitelji umjetnosti, u moru ponuda takođe tražimo nekoga ko će nam ukratko reći ima li tu „mesa“ i vrijedi li dragocjena dva i kusur sata potrošiti na neki sadržaj, jer savremeno doba nam propagira vrijeme kao luksuz, a ne prostor za manevrisanje.

Danas su svi filmski kritičari na širokom podijumu društvenih mreža i jedni od drugih se razlikuju po afinitetima. Odvajaju se po žanrovima, po potrebama (neki bi nešto za plakanje, drugi za smijanje, treći samo žele materijal za sitna prepucavanja), odvajaju se po estetskim kriterijumima koji se odnose uglavnom na glumce; rijetko će ko komentarisati dijaloge, a vrlo često digitalne efekte koji su korišćeni u montaži (Kako su Transformersi dobro odrađeni, svaki šaraf se vidi, reče jedan ispred pekare prije nego je zagrizao burek).

Marija Ivanović-Nikičević u svojoj uredničkoj misiji od časopisa „Objektiv“ (prvi broj objavljen u februaru 2016. godine) je napravila platformu za sve ljubitelje vizuelnih umjetnosti, malo carstvo velikih filmskih i serijskih analiza, promišljanja, rasprava i panorama, do te mjere da nekad više uživate u pojedinim tekstovima nego u filmovima i serijama o kojima piše. Kao autorka je u stanju da vam poturi razlog da nešto gledate ponovo, da otvori problem koji ste preskočili, da ga izvuče iz konteksta pa da odjednom sva ona značenja i diskretne reference potpuno promijene način na koji ste shvatili ono što ste svojim očima vidjeli. Sve to ona radi kombinujući književnost, psihologiju, nauku, ulicu i sve to bogatom retorikom pakuje u majstorske priče, izmišljajući riječi i poetizujući ih, nerijetko ih pozajmljujući iz drugih oblasti i prilagođavajući ih za potrebe ubjedljivosti i dokumentarnosti. Posebno je važno to s jezikom, jer ne robuje estetskim konvencijama koje je neko postavio šezdeset i više godina unazad, već se „nakačila“ na živost koju samo ustanovljena komunikacija trenutka u kome se stvara može da ponudi.

Ima neke živosti u načinu na koji Marija objašnjava zašto je jedan filmski uradak bolji od drugog, kao da sjedi s vama i dekonstruiše palatu koju je vidjelo mnogo ljudi ne obraćajući pažnju na sitne detalje koji su pri dnu i koji su pokazatelj da li će palata izdržati ono što se obično naziva „zubom vremena“, iako je pomalo izlizana sintagma. Takva percepcija je u jednom trenutku dovela do toga Ivanović-Nikičević postane i članica žirija Federacije filmskih kritičara Evrope i Mediterana (FEDEORA). Ona uporno dokazuje da ukus jeste bitan i da se o ukusima treba raspravljati, a sav neukus ostaviti po strani. Uporna je i u namjeri da obrazuje, pa je držala i radionice najmlađima, s nadom da jednog dana neće biti masovne upotrebe filma kao „sredstva“ za zabavu, već kao umjetnosti, što svom svojom suštinom i jeste. Filmska je kritika, kao i svaka temeljno napisana, potkovana i poštena kritika bilo čega, umjetnost za sebe. Ona je dovela na nivo koji je jednako dostupan i laicima, i onima koji će je ponekad kritikovati zbog mišljenja i stava, ali ne i zbog načina na koji je sve to pretočila u tekst. Zato je vrijeme da se neke od njenih analiza ukoriče, jer će jednog dana biti izuzetno štivo za buduće generacije sineasta. Za sada su uglavnom dostupne u elektronskoj verziji, za one koji nijesu kupovali dosljedno „Objektiv“ svakog četvrtka u posljednjih devet i nešto malo godina. 

Naravno, Marija Ivanović-Nikičević je osjetljiva na domaću produkciju i svim svojim bićem promoviše crnogorske autore i glumce, približava ih regionu gdje je postala sinonim za filmsku scenu izrazitiji nego pojedini reditelji i scenaristi o kojima piše. Možda se kod nas rijetko dogodi veliki film, mala smo zemlja i niko nije toliki vizionar da bi uložio u projekte za koje nije siguran kako će se na kraju isplatiti, ali filmska kritika ima svoje predstavnike, malu ali odabranu ekipu „Objektiva“ s Marijom Ivanović-Nikičević s aktiviranim senzorima za majstorstvo sedme umjetnosti.