Foto: privatna arhiva
“Govor je postalo samo ono što je mržnja. Tek, svakodnevno svjedočimo opasnom vremenu podsticanja govora mržnje”, zapisao je Željko Rutković
Dominantnost globalnih medijskih tehnika u sinergiji sa govorom mržnje u okviru kojih i Bog dospijeva u područje medijskih ratova, a vjernici postaju navijači, nadjačali su objektivnost samog kritičkog nezavisnog mišljenja. Tek, govor mržnje nadvio se kao civilizacijska opasnost, a za njegove protagoniste kao šansa koja pretendira da postane izraz kolektivnog mišljenja u kojem vjerski osjećaj u njegovom mitskom ili religijskom obliku treba transformisati i dati mu nova upotrebna značenja.
Složićemo se da je od doba „usmene kulture“ pa do današnje digitalne, ustanovljen najširi prostor, transmisije i obrade fenomena religijskog, kao uspostavljanja dogme ili jedine pravovjerne istine. Uostalom, Debre govori o prenosivom Bogu, posredstvom pisma, tehnike prenosa i vjerovanja koja svjedoče o ljudskom pokoravanju Bogu.
Svakako da okrenutost i zlo-upotreba religijskog posredstvom sugestivnosti slike i riječi kao govora mržnje, dobijaju drukčija manipulativno upotrebna kulturološka i anticivilizacijska mjerila sa kojima se čovječanstvo danas suočava. Uostalom na sceni i nažalost na cijeni djeluje zakonitost savremenih medija utemeljenih na diktatu broja, tj. velike publike koja se ciljano programira na zadate misaone okvire, teme i djelatne pravce.
U ovom a i najširem predmetnom kontekstu, filozof Sead Alić će kazati da „globalnim ratom s pravom se može nazvati i medijski rat koji svakodnevno otvara nova različita i na poprišta ubacuje sve strašnija (lijepo dizajnirana ) oružja. O takvom ratu govorimo kada pišemo o povijesnoj paraleli autoritarnosti oca „Boga oca“, „svećenika političara“ i „masmedijskog propovjednika“ , „masmedijskog zatvora bez zidova.“
Religijski diskurs govora mržnje uglavnom na terenu društvenog, traži etno-političko rješenje koje donosi upravo sama religija koja se želi predstaviti – nametnuti samim središtem političkog života. Posljedično ovim se dolazi na isključivi teren etno politike o čemu zorno svjedoče balkanski konflikti, gdje je, kako će kazati filozof Ugo Vlaisavljević, „religija ta koja pribavlja instancu suđenja o politici” (2013). Tek nekako politički život modernosti postaje sputan, nerijetko i omeđen kapitalnim uticajem religijskog kao dominantno političkog faktora. Izlazak van ove dominacije nosi opasnost diskvalifikacije političkog kao, pokazuje se, ostvarivog samo u svijetu religijskog.
Analizom govora mržnje u religijskom diskursu njegovih amblematičnih pojavnih elemenata, suštinski dolazimo do od – govora, namjere i namjene, tako modelirane, i projicirane političke i društvene stvarnosti, da slušajući taj raz – govor suštinski odgonetamo uzajamnost nužnosti religijskog i političkog. Pred – postavljanje mržnje kao govora moći, ipak zakonito govori o nemoći supstancijalnosti politike kao etno politike. Zato ukazivanje na ovu vrstu govora i njegovu posledičnost znači ukazivanje na najširi spektar uzroka i posledica koje zakonito kultorološki kontaminiraju prostor tektonskih promjena koje se prelivaju i razlivaju horizontalnim i vertikalnim pravcima društvenog povezivanja sa uvijek neizvjesnim ishodima kuda vodi govor mržnje. Konačno, svjedoci smo dominacije nekritičke masmedijske vertikale, koja umjesto logosa centristički postavlja mithos neupitane stvarnosti. Nalik bodrijarovskoj logici da je istinito samo ono što su mediji prikazali, utemelje se i širi religijski diskurs pretpolitičke instrumentalizacije da je govor samo ono što je mržnja. Tek, svakodnevno svjedočimo opasnom vremenu podsticanja govora mržnje kao novog hrama čije se „istine“ i učenja ne propituju , a svako govorenje mržnje prije ili poslije, sahranjivanje je i istine i čovjeka.
