Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje
i šta uopšte meni fali
prestara sam za bajke
ali taman u godinama
kada se kupuju ideali
molim Vas kilogram vjere
da skepsu spere
bagatela je sjajna stvar
Mojim precima nije trebao odmor
prva puška je pukla na Viru
i šta uopšte ja više tražim
i kako da me svi ostave na miru
kad im trebaju informacije
dobre vibracije
opijumi za nacije
i mudrosti za nove generacije
od mene se očekuje da učestvujem
Ženama u mojoj porodici
ništa nije mogla migrena
one su kuvale
u vatru duvale
bose obuvale
i često čuvale
sve ono od čega bježim
i šta uopšte ja hoću
kao pomahnitali pas
od dobra na zvijezde režim
Ne spavam
na prvom spratu
na drugom spratu
na vrhu
ili na dnu
Mom ocu nije trebao melatonin
za spavanje on je umro u snu
Teorema o postanku
Drvo trešnje razgranalo
se nauštrb mojih jagodica
golica me
svilena tananost latica
koje mi ničim ne pripadaju
a ti si
vatra
ti si
nebo
grana jorgovana
i vjetar
koji rasipa polen
od koga raste poezija
ti si kamen
iz koga niču divlji cvjetovi
pukotina kroz koju ulazi svjetlost
ti si teorema o postanku
iz koje niču čarobni svjetovi
Rekla sam ti
razgranaj se umjesto trešnje
golicaj mi jagodice
gledaj me netremice
ukradi kamen
i divlji cvijet
i raspi polen
iz koga nići
će svijet.
Molitva za Odet Nil*
Odet Nil
oprosti im, ne znaju šta čine
dok se ulice sastavljaju
zapadno od razuma
koji brine
o nabubrelim znakovima
interpunkcije
i zanemaruje radosti
koje nose zarezi,
nekad i tačke,
i kada se vade perorezi
pa nepravedno stradaju
svi: ljudi, psi i mačke –
jer – to su samo dječaci
i njihove igre –
ponovo pogrešni zraci
i uznemirene žene
koje previše toga brine:
Odet Nil,
oprosti im
jer ne znaju šta čine.
Gosti
Moji demoni dolaze
kad im se najmanje nadam:
Kad se sve umiri
jednako
kao i u gužvama,
traže mi ruke,
leđa i oči,
traže mi sjećanja
i obećanja,
traže da život posjete
pod izgovorom
da niko ne može dugo sam,
traže mi godine rasute
i dane koji dolaze –
a njih im ne dam.
Smrt fotografa
U Parizu je, kažu,
čovjek umro od smrzavanja.
Osam sati je ležao na trotoaru
dok su ljudi,
alergični na dodir,
zaobilazili njegovo tijelo.
Njegov posao bio je
da fotografiše ljude:
osmijehe,
poraze,
rođendane,
imendane,
vjenčanja,
da hvata poglede
pune radosti,
sjaja,
ljubavi,
očaja,
a u njegovim očima,
u zadnjem času,
niko nije potražio
svjetlost.
