Foto: privatna arhiva
Jedan sam od rijetkih
koji znaju da nisu
dugog vijeka…
Za mene je ljubav
i poezija
ista rijeka.
Vjerujem u Čovjeka
koji od čitanja –
samoće
mač mudrosti kuje,
a ljude usrećuje
jer gnijev nam
patnju produbljuje…
„Šekspirov predsmrtni monolog“,
Danilo Lompar
Danas široko shvaćen pojam savremene poezije, koliko god se ona opirala svakom definisanju, određuju naslijeđe i tradicija, ali i svijest, kultura i idejna opredjeljenja nove generacije. Ta pjesnička generacija, u koju spada i crnogorski pjesnik Danilo Lompar, u književnosti nalazi mogućnost izricanja sebe i vlastitih estetskih ideala, često pobunom i nepristajanjem na postojeće, odbacivanjem naslijeđenog i težnjom ka radikalnom zaokretu.
Zato je savremena poezija po svojoj prirodi nejedinstvena, jer je sačinjena od različitih poetskih orijentacija, ali i pjesničkih individua. Ona je avangardna, u znaku borbi za inovantne oblike, eksperimentalna istraživanja, za nov umjetnički duh i način izražavanja, originalnost i novitete, pri čemu dolazi do negacije prethodnih poetika i književnih struja, ali i do njihovog međusobnog ukrštanja.
Danilo Lompar je rođen 1978. godine na Cetinju. Objavljivao je poeziju u mnogim časopisima, a najznačajniji su Ars (časopis za književnost, kulturu i društvena pitanja), kao i časopisi Quest i Fokalizator. Predstavljen je sa svojom biografijom, pjesmama i recenzijama kritičara na internet sajtovima Ars Poetica i Diogen, Pro Kultura Magazin (i na engleskom jeziku) kao i u Diogenovom časopisu Godišnjaku. Zastupljen je u izboru savremene poezije u Crnoj Gori („Fluid“ Juventas – Plima 2006) s još devet mladih pjesnika i izboru savremene poezije devedesetih – Biblion, CDNK, Podgorica, 2006). Objavljen mu je i CD poezije „Dok sanjah o tebi Ana Marija“ (Montenegrin Universal Theatre – Podgorica 2007). Četrnaest pjesama, od kojih je većina prevedena u slovenačkom časopisu „Dialogi“, izabrane su iz gotovo svih njegovih knjiga, u interpretaciji crnogorskog glumca Slobodana Marunovića i muzičke pratnje poznatih crnogorskih muzičara (profesora gitare) Srđana Bulatovića i Darka Nikčevića.
Učesnik je značajnih festivala poezije. Zastupljen je u knjizi na engleskom jeziku s učesnicima iz devetnaest zemalja Internacionalnog festivala poezije u Sarajevu u izdanju magazina „Diogen pro kultur“ i „Sarajevske zime“ 2012. Živi u Podgorici. Član je Crnogorskog P. E. N. Centra, Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Mediteranskog kulturnog centra Crne Gore.
Objavio je zbirke poezije: Dukljanski dvori i anđeosko lice bogova (1997), Mistična tišina bitisanja (1998), Tragovi ruža (1999), Svjedočenje noći (2000), Dodir bezmjerja (2001), Umaknuti bezdanu (izbor, 2003), Biblijska tuga (2004), Tako su mislili pjesnici (2006, drugo izdanje 2008), Neizlječivost sanjara (2008), Rekvijem za trag (2009), Pjesme bunta (2009), Rituali ljubavi (2011), Pobuna pjesmom – zaziv bistre duše (2011), Lavirinti vremena i biblioteke (2013), Plavo bezmjerje pobune (2015), Sumnjajući (s)tvoriše ljepotu (2015), Proviđenja (2015), Obasjani put (2017), Vanvremeni sjaj (2017), Poezija te ne dâ (2018), Tišina razotkrivanja / Plamen opstanka (2021), Sasječeni u grijehu (2022) i Obnavljanje duše – Dragocjeni plod (2023).
Lomparova 23. po redu zbirka poezije, izbor simbolično nazvan Obnavljanje duše – Dragocjeni plod (Cetinje, 2023), predstavlja otvoren lirski sistem, podložan raznovrsnim uticajima i promjenama koje donosi uzburkano i nepredvidivo vrijeme i društvo u kojem živimo, ali i imamentna logika i unutrašnji impuls lirskog subjekta da stvori i osmisli vlastiti mikrokosmos. S ovakvim vidom poetskog izražavanja, kakve predstavljaju pjesme u ovom izboru Šekspirov predsmrtni monolog, Pjesnik sanja da svi žive pjesmu, Proviđenja, Hram vaznesenja, Tako su mislili pjesnici, Dodir bezmjerja, Lavirinti vremena i biblioteke, Dok čekasmo itd, nastavlja se intelektualizacija crnogorske moderne poezije i njeno osmišljavanje u slobodnoj emociji, metafori i simbolu.
Modernost ove poetske zbirke u vizuelnom smislu približava nam i njena naslovnica, osmišljena na osnovu slike jednog od najpoznatijih savremenih crnogorskih slikara Dimitrija Popovića – „Magdalena“, koja je nastala putem kombinovane likovne tehnike.
Danilo Lompar je, oslobođen svakog dogmatizma u stvaranju, pod uticajem francuskih i ruskih simbolista (Malarme, Valeri, Aleksandar Blok), ispoljava poklonički odnos prema simbolima koji pjesmu čine zatvorenijom, s tim što odbacuje idealizam i mistiku simbolističke poetike. Za njega simbol postaje oslonac pjevanja jer on posjeduje moć kondenzovanja stvarnosti u prostoru i vremenu u ono što je esencijalno. Poetiku neosimbolizma odlikuje osobenost kojom poezija postaje manje okrenuta ka spoljašnjem svijetu, a više usmjerena na unutrašnja psihološka stanja i duhovna dešavanja, izražavajući se putem metafora i simbola.
Neosimbolisti naglašavaju dimenziju trenutka i jedinstvo čovječanstva (Branko Miljković u srpskoj i Blažo Šćepanović u crnogorskoj književnosti). U neosimbolizmu možemo naići na sintezu realizma i modernizma, za šta nam kao primjer mogu poslužiti Lomparove pjesme u ovom izboru Poezija nikad neće umrijeti (koju je posvetio B. Miljkoviću), Opčinjenost imaginacjom, Jezik uzrok postojanja, Pozitivna apokalipsa, Biblijska tuga, Put u sjećanje, Primamljiva nedokučivost, Molitva ustrajavanja za buđenje Čovjeka itd.Stihovi pjesme Zaziv bistre duše „bole“ od istinitosti:
„Poezijo –
Čarolijo
više te niko ne čita
za pamet vezuju „prizemljenost“.
Meni se i noćas
među zvijezde skita
(s Tobom
ne priznajem usamljenost
i prolaznost).
Poezijo – čarolijo
strah me je zemlje
u kojoj narod za Tebe ne pita“.
Kao moto date pjesme, Lompar se poslužio Miljkovićevim stihom: „Čovječe tajno, feniks je jedina istinska ptica“. Ono što ga takođe povezuje s poetikom Branka Miljkovića jeste tendencija ka mitskom i kulturi kojoj pjesnik pripada da bi izrazio tamnu, ponornu stranu postojanja, koristeći zaumni, alegorični jezik koji možda nekad i sasvim ne razumijemo, ali ga zato odlično čujemo, način poetskog govora koji izražava nešto što se više osjeća i sluti, nego zna.
Takođe, Lomparov poetski stil blizak je signalizmu kao vidu avangardnog pjesništva, čiji je zagovornik jedan od najznačajnijih crnogorskih nadrealista i modernista, bjelopoljski književnik Risto Ratković. Ovaj jedinstveni oblik avangardnog pjesničkog stvaranja potiče od riječi signum – znak i časopisa Signal (1970). Porijeklo signalističke poezije treba tražiti još u ranim razdobljima, posebno u pjesništvu Gijoma Apolinera, koji od riječi, stihova i slogova pravi pjesme-crteže, objedinjujući tako verbalno (jezičko) i likovno. Ova poezija najavangardnija od svih poetskih modela, nastala je iz suprotstavljanja tradicionalizmu, pobune protiv već istrošenog poslijeratnog avangardizma, iz otpora prema neosimbolizmu i namjere da se pjesnički poveže s egzaktnim naukama.
U Lomparovim pjesmama iz drugog dijela njegovog poetskog izbora Obnavljanje duše – Ostala bi samo bjelina da sve nije bilo tako nesavršeno, Nužnost iskaza, Ali Tebe neću pustiti, Sumnjajući stvoriše ljepotu, Znakovi, Umaknuti bezdanu, A ne mogu da ćutim itd, možemo prepoznati glas tradicionalnog pjevanja, udružen s osobenim emotivnim glasom stvaraoca koji želi da „razbije“ otuđenost poezije od čovjeka. Namjera lirskog subjekta je da bude raspričan, duhovit, imaginativan, izrazito senzibilan i misaon.
U rjeđem broju slučajeva njegovo raspoloženje je deziluzionističko i depresivno, predstavljajući izraz nemoći ili prkosa, razočaranja zašto u svijetu koji ga okružuje ništa važno i presudno nije u stanju da promijeni. Jedna od najemocionalnije napisanih pjesama u ovoj knjizi zove se Uzalud krik i posvećena je uspomeni na tragično nastradalu djevojčicu koja je oteta, silovana i ubijena, Tijanu Jurić.
Današnja crnogorska poezija je u znaku heterogenosti; ona je i patriotska, i socijalna, i crnohumorna i intelektualna, fantastička i stvarnosna, sva u znaku nekog novog realizma, bliskom objektivnoj slici svijeta. U tom pogledu djeluje nam da je razlika između nekada strogo ustanovljenih književnih žanrova sve „tanja“ jer često u savremenoj literaturi nailazimo na poetizaciju proze, prozaizaciju poezije (koju srećemo u poeziji Danila Lompara), a oba žanra „začinjena“ jakim dramskim elementima i efektima.
Osim pjesnika srpske avangardne i neosimbolističke poezije (Branko Miljković, Vasko Popa i Momčilo Nastasijević), primećujemo i liniju zapadnoevropskog i američkog pjesništva, tj. oponašanja vladajućih trendova u tim pjesništvima, kojoj ona inklinira – Volt Vitmen, eseista i novinar, jedan od najuticajnijih američkih pjesnika, kojeg mnogi smatraju začetnikom slobodnog stiha u američkoj poeziji, Džek Keruak i kompletna bit generacija, Čarls Bukovski – američki pjesnik, pripovjedač i romansijer, koji se smatra jednim od najuticajnijih pisaca bitničke generacije (engl.beat generation), upamćen po svom eksplicitnom, sirovom, ponekad čak vulgarnom književnom izrazu. Od italijanskih pjesnika po sažetosti i estetici Lomparu je najbliži Đuzepe Ungareti. Jedan od najpoznatijih grčkih pjesnika novije generacije Konstantin Kavafis, takođe je na njegovo stvaralaštvo ostavio poseban utisak.
Od moralnog zakona kojim poetski izbor Obnavljanje duše – Dragocjeni plod „provijava“, veća je samo milost lirskog subjekta za Čovjeka, a njegov odnos prema Bogu, grijehu i često neveseloj stvarnosti, može biti predmet zasebne studije.
