Foto: Fokalizator
Godinama unazad jedino crnogorsko ime koje je prepoznatljivo u svijetu upravo je Miloš Karadaglić.
U Velikoj Britaniji, gdje živi više od pola života, ima status klasičarskog božanstva, dočekuju ga s počastima u svim muzičkim centrima širom svijeta, a i kod nas je uvažen i voljen, rijetki „hadžija u svom selu“. A ovo naše selo, kao i svako drugo, ima onih koji misle da su bolji, zaslužniji, onih koji su u stanju da svačiji uspjeh posmatraju iz učaurenosti i primitivizma sopstvene nemoći da istinski budu priznati.
Nakon što je odbio da primi Trinaestojulsku nagradu, koja je ovih dana (godina) obesmišljena jer se za nju nadmeću i dobijaju je izraziti negatori tekovina 13. jula i crnogorske države koja je dodjeljuje, Miloš Karadaglić je pokazao kako se dostojanstveno i bez teških riječi može udariti šamar sistemu koji je i njega htio da iskoristi da bi opravdao svoje katastrofalne izbore. I samo je toliko bilo potrebno da se stvori nervoza i da se istina o zloupotrebama, sluganstvu i „isplatama“ za nečasno djelovanje materijalizuje i pred onima koji nisu htjeli da vide.
Dobitnici Trinaestojulske nagrade (zvanično) književnik Bećir Vuković i (zvanično) likovni umjetnik Veljo Stanišić, a pogotovo ovaj drugi, pokušali su sinoć u emisiji Gradske televizije da Karadaglića minimalizuju, da ga omalovaže i da ga razlože na proste činioce. Stanišić je naveo da je Karadaglić „nedostojan nagrade“ i „nedorastao“, nazvao ga je „interpretatorom“.
Stanišić koji je posljednjih godina prepoznat samo po nakaradnoj gvozdenoj skalameriji na ulazu u nikšićki centralni park koja nema nikakve ni značenjske ni estetske dimenzije. Govoreći o Karadagliću s gađenjem i kritički, govorio nam je o sebi. Zaista, sve što treba da znamo o nekome je ono što on govori o drugima. Što se Vukovića tiče, on je svog sunagrađenika (da, izmišljena je riječ, isto kao i nagrađena knjiga) podržavao, iako ni prije svoje neobjavljene nagrađene knjige nikad niko nije ostao bez daha pred njegovom spisateljskom magijom i preporučivao ga na sav glas kao nešto što se mora pročitati. Sve i da je knjiga Bećira Vukovića objavljena, zar se daje najveće državno priznanje nečemu što niko nije pročitao, nečemu što nije odjeknulo u javnosti, pomjerilo granice bilo čega u književnosti ili ih makar zakačilo, nečemu što ni kritika ni publika nisu prepoznali kao bitno, nečemu što ne može da se kupi ili može ali se ne kupuje, ne govori se o tome, nema niti jedan novinski članak s promocije pa ni negativni komentar?
Unižavanje Miloša Karadaglića je jedino u šta se sinoć uložilo dovoljno napora. Vuković i Stanišić, posramljeni bez pomena njihovog imena, samim činom povlačenja iz nakaradne predstave jedinog kvalitetnog kandidata čiji se dometi u kulturi i umjetnosti mogu izguglati, da ne idem dalje, spustili su se još niže u namjeri da ospore njegove uspjehe, jer svoje nisu mogli da brane. I to je najbolje što se moglo vidjeti na televiziji sinoć – predstava u kojoj su maske stajale sa strane, u kojoj su protagonisti, osobe bez značajnih dometa i bez ikakvog takta i dostojnosti, jeli sami sebe od početka do kraja i zapečatili se za bilo kakvo poštovanje do kraja života. Ako ih je neko prije toga poštovao uopšte, naravno.
Večeras će njih dvojica, izvjesno je, uzeti nagradu u koju vjeruju, makar u jedan njen dio – privilegiju i novac. Onaj koji je kao izraziti predstavnik crnogorske kulture, talenta, vaspitanja i obrazovanja odbio da je primi, jedini je istinski nosilac vrijednosti koje Trinaestojulska nagrada (pokušava da) njeguje.
