Foto: privatna arhiva

Vrijeme od dvanaest godina nakon romana „Kristalne rešetke“ nije bilo vrijeme stvaralačke šutnje.[1] Mirko Kovač je pisao dramske tekstove, eseje, učestvovao u pripremanju i objavljivanju svojih sabranih djela u Hrvatskoj, objavio jednu divnu knjigu prepiske sa Filipom Davidom, čime je obnovio žanr epistolarne proze, odavno zaboravljen u književnostima bivše Jugoslavije… Međutim, kako je svoje čitaoce navikao na romane, upravo je ta književna forma ono što se očekivalo od njega. Dobronamjerni su pažljivo osluškivali neće li čuti u njegovim intervjuima najavu novoga djela, a oni zluradi unaprijed su likovali nad uništenom spisateljskom sudbinom „prebega iz srpske književnosti“ čija je imaginacija navodno usahla i koji u Hrvatskoj ne može napisati niti retka ozbiljne umjetničke proze.

Roman „Grad u zrcalu“ je jedini pravi odgovor dostojan majstora, ne samo što svjedoči o jasnoći misli i čistoti stvaralačke imaginacije, nego što je i hrvatski jezik na kome je roman napisan, u tolikoj mjeri dinamičan i lijep, bez ičega artificijelnog u sebi, da predstavlja neoborivi dokaz kako je riječ o piscu koji suvereno vlada razuđenim varijantama štokavskog narječja, i čiji prelazak sa srpskog na hrvatski jezik nije naudio njegovoj prozi. Roman „Grad u zrcalu“ nosi podnaslov „obiteljski nokturno“ i njime autor dovršava niz opsesivnih tema koje su na različite načine bile obrađivane u njegovim ranijim djelima. Ali sasvim izvjesno, nikada i nigdje tako potpuno i majstorski dovršeno kao u ovom romanu.

Nokturno je termin iz muzičke umjetnosti i označava „noćnu muziku“. Nekada je bio sličan serenadi, ali nakon Šopena poprima obrise lirske refleksije u kojoj se na sanjalački i eteričan način tematizuju „noćne misli“. Slijedimo li doslovce muzičku odrednicu navedenu u podnaslovu, i očekujemo li kao čitaoci potpunu dominaciju nokturalnog u tekstu, bićemo prvo zatečeni, a potom i prijatno iznenađeni. Iako roman počiva na obiteljskoj povijesti, i u sebi sadrži niz turobnih scena iz oblasti porodične mitologije – inače, tako karakterističnih za razuđenu poetiku ovog autora – izvedba je istovremeno prožeta snažnim prisustvom serenade. Veoma diskretno, ali i nedvosmisleno, autor svoj tekst oslobađa „duha težine“, nije više u pređašnjoj mjeri gnjevni „oskrnavitelj mitova“, bolno nemilosrdan u rekonstrukciji vlastitog nasljeđa. Naprotiv, ovaj roman je ubjedljivo svjedočanstvo o pronalaženju odgovarajuće forme za konačno izmirenje sa vlastitom sjenom. U njemu se jasno demonstrira umijeće pripovijedanja o najintimnijim događajima iz prošlosti, dakako bez patetike, ali i bez one vještačke distance u tekstu za koju je očito da je postignuta uz ogroman napor pisca i koja na kraju uspijeva tek da uništi svaku osjećajnost i djelo liši života.

Na pitanje da li se roman „Grad u zrcalu“ može nazvati autobiografskim, odgovor je potvrdan. Riječ je uistinu o djelu koje sadrži snažne autobiografske elemente, za bitnu nijansu prisutnije nego što je to bio slučaj sa ranijim knjigama ovog pisca, iako je umetanje autobiografskih momenata u tkivo umjetničke proze oduvijek bio jedan od Kovačevih omiljenih postupaka. Međutim, tragati za tim momentima, utvrđivati što se zaista dogodilo, a što je tek plod autorove imaginacije – čini se kao zaludna rabota. Roman „Grad u zrcalu“ je književno-umjetničko djelo vrhunskog ostvarenja, a jedna od karakteristika takvih djela jeste da je u njima sve autobiografsko, čak i citat. I ne samo to, ne samo da su takva djela stvarne autobiografije pisaca, nego zbog svoje umjetničke snage i stepena estetske ostvarenosti lako mogu postati – a često i postaju – autobiografije svojih čitalaca.

Pripovjedač porodične povijesti, i sam književnik, u prvom licu jednine opisuje sudbine likova koji su obilježili godine njegovog odrastanja u hercegovačkom zaleđu Dubrovnika, na relaciji između Trebinja i Nikšića. Razgranato porodično stablo s očeve i majčine strane bogato je ekscentricima svih vrsta koje pripovjedač opisuje sagledavajući ih istovremeno na dva načina: iz pozicije čovjeka zrele dobi koji ih se sjeća, ali i očima djeteta čijeg su svijeta ti likovi bili formativni dio. Osnovnu liniju naracije, čiji su glavni protagonisti: otac, majka i pripovjedač, autor obogaćuje meandrima izuzetne ljepote, čestim digresijama koje nastaju unutar narativnog toka, a čija je funkcija da samu priču obogate novim značenjima tako što će je osvijetliti iz drugog ugla, i učiniti potpunijom. Nelinearno pripovijedanje čini da roman bude još enigmatičniji i zahtjevniji za tumačenje, ali, što je takođe bitno: djelo zbog toga ne gubi na koherenciji, jer delikatna ravnoteža koja postoji između središnje naracije i pripovjedačevih metanarativnih ekskursa ostaje nenarušena.

Grad koji se zrcali u sudbinama likova je Dubrovnik. Složena semantika njegovog urbaniteta je misterija koja ljude iz zaleđa istovremeno privlači i plaši. Taj grad se u romanu pojavljuje kao sablasni odraz neba u jari hercegovačkog kamenjara, on je mjesto neodoljive žudnje, najava jednog drugačijeg svijeta, ali ništa manje, poput onih starozavjetnih gradova, mjesto najveće opasnosti i demonskih izazova. No, iako su neke od najljepših stranica djela upravo one koje tematizuju Dubrovnik, „Grad u zrcalu“ ipak nije roman o njemu. Čini se prije da je u igri autorova razgradnja one romantičarske potrage za domom, koji stvarno ne postoji nigdje kao geografska odrednica, već je mjesto istinske objave bića, imaginarno ozračje najveće bliskosti koju čovjek može uspostaviti sa svijetom. Zbog toga, naglasak u romanu nije na „gradu“ već na „zrcalu“, na onom subjektivitetu u kojemu se – zamućeno ili jasno – ispoljava čovjekova žudnja za domom.

U književnosti postoje različite vrste knjiga: od onih koje se pišu samo za čitaoce, do onih koje pisci u manastirskoj samoći stvaraju za sebe. Među njima postoje i one rijetke koje se pišu samo za književnost. Kovačev „Grad u zrcalu“ je sretan spoj navedenih momenata. U šezdeset pet kraćih poglavlja, na skoro trista pedeset stranica, napisana je knjiga u kojoj se nestvarnom lakoćom otvara, onaj inače težak i nedokučiv, misterij dobre proze. Na radost svetog trojstva literature: čitaoca, teksta i autora, „Grad u zrcalu“ je prava svetkovina književnosti. Knjiga za koju, pošto je pročitamo, shvatimo koliko nam je u stvari nedostajala.

Na gozbi kod Mnemozine

Nova knjiga Mirka Kovača, znakovitog naslova „Pisanje ili nostalgija“ autobiografska je po žanrovskom određenju.[2] Iako sam autor u uvodu knjige ističe da je u njegovim tekstovima udio sjećanja na razini beznačajnog, te da se sve zbiva „između eseja i pokojeg Mnemosinina treptaja“, ipak je riječ o jasnim, i snažno prisutnim autobiografskim momentima koji su prožeti refleksijama o literaturi, prijateljstvu, o politici, ili o humanosti, i to sve u jednom vremenu koje se na ljudske vrijednosti nije osvrtalo, ako ih već nije grubo bacalo pod noge. Riječ je, dakle, o memoarskim esejima, i taj osobeni književni sublimat, čini se, najpreciznije opisuje žanrovsku prirodu ovih tekstova.

Knjiga sadrži sedamnaest eseja nejednakog obima, koji suštinski tematizuju književnu i umjetničku scenu Beograda, od šezdesetih godina pa do druge polovine osamdesetih, a o kojoj autor piše iz dvije pozicije: svjedoka i učesnika, te su zbog toga njegove opservacije više nego zanimljive i dragocjene. Međutim, autor piše i iz pozicije čovjeka koji promišlja ono supstancijalno jednog vremena, pokušavajući da odgovori što se to stvarno zbivalo, i po čemu je to vrijeme vrijedno pamćenja. U esejima Kovač opisuje svoje susrete i druženja sa značajnim piscima: Andrić, Selimović, Ranko Marinković, Pekić, Kiš, Davičo, Živojin Pavlović, Đilas, Tanasije Mladenović, Desanka Maksimović, Branko Miljković, Miodrag Bulatović, Miro Glavurtić, Dragoslav Mihajlović… Potom analizira svoja lična ili književna prijateljstva s nekima od njih, koja su vlastitom iskrenošću odoljela docnijim iskušenjima života, ali ne zaobilazi ni ona koja to nijesu uspjela, već su se pokidala poput iskrzanog konopca, razvrgla, i na kraju pretvorila u svoju suprotnost.

Kovačev odlazak u Hrvatsku početkom devedesetih godina za mnoge je njegove poznanike i prijatelje bio dobar povod da se difamatorski oglase u štampi i da ga napadnu grubo i nepristojno – kako to već bivši prijatelji najbolje i umiju – ne birajući riječi uvrede, među kojima je možda najbesmislenija bila ona koja je pisca proglašavala „ustašom“. U javnom životu Hrvatske tog vremena pisac je bio prisutan dominantno tekstovima koje je objavljivao u listu „Feral Tribune“, glasilu liberalnih intelektualaca i demokratske ljevice, listu kojemu se „ustaštvo“ sasvim izvjesno ne može spočitati kao grijeh.

Prizma Kovačevih antimemoara – da se poslužimo kovanicom koju je davno upotrijebio Andre Marlo – prizma kroz koju promatra i procjenjuje svoje nekadašnje prijatelje, ali i sebe kakav je nekad bio, u stvari je politički kontekst devedesetih godina, tačnije: moralni izbori koje su ljudi činili u tom vremenu. A oni nijesu bili nimalo bezazleni, i bez posljedica, jer su ljudi, kao i uvijek, birali najteže: između istine i laži, pokušavajući da u ludilu tog izbora sačuvaju dušu, ili da u ozračju ratno-huškačke propagande naprave karijeru bez obzira na posljedice.

Sada se, različitim povodima na prostoru bivše Jugoslavije, često čuju glasovi koji tvrde kako se ne zna prava istina o zbivanjima devedesetih, kako o tome tek treba istorija da donese svoj konačni sud; a pošto su svi činili zločine, nikakvog zločina nije ni bilo, prema tome: krivicu i odgovornost podijelićemo ravnopravno, i sve ravnopravnije, dok na kraju ne dođemo u situaciju u kojoj su pojmovi istine i laži, krivice i odgovornosti u tolikoj mjeri relativizovani da više nema smisla na njih obraćati pažnju. Agresivni nacionalizam, ta pogubna ideologija nastala duhovnom miksturom plemena i palanke, upravo doživljava svoju idejnu transformaciju: od „borca za istinu“ devedesetih pretvara se u velikog relativizatora koji slavodobitno tvrdi da istine nema, i da je, sudeći po svemu, nikada neće ni biti. Međutim, ako kulture zemalja bivše Jugoslavije ikada požele da konceptualizuju ono ludilo devedesetih, i da katarzično razumiju stvari koje su se tada događale, u tom slučaju moraće da se okrenu istini, a ona je toliko jednostavna da je za mnoge neprihvatljiva: istina je uvijek tamo gdje i žrtva! Iako može zazvučati kao iskaz sa teološkim natruhama, u suštini je krajnje sekularan: žrtva je pitanje našeg odnosa prema ljudskom postojanju, ona, kao i zločinac uostalom, nikada ne smije biti zamagljena skramom nacionalnog ili političkog. A bila je zamagljena, još uvijek jeste, i nažalost biće još dugo, dokle god u društvu postoje dvostruki moralni i ljudski standardi, različiti u zavisnosti na koga se primjenjuju, na „naše“ ili na „njihove“. Ovaj ekskurs bio je neophodan, kao malo podsjećanje na politički kontekst unutar kojega valja čitati Kovačeve memoarske eseje.

Zadnja tri teksta u knjizi posebno su podsticajna za razmišljanje, jer tematizuju autorovo osobno iskustvo izgradnje i očuvanja pojedinčevog identiteta koji se neprekidno ostvaruje u suprotstavljenosti naporima kolektiva da ga konačno definiše i podjarmi. Identitet, kako ga Kovač razumijeva, nije nadgrobna ploča isklesana od jednog kamena, koju čovjek cijeloga života nosi na plećima, dokle ga na kraju ne sahrane pod njom, prije će biti da je to otvoreno polje preispitivanja na koje sve načine spoznajemo sebe i odgovaramo na ono glasovito pitanje: ko sam? Stiče se utisak da je na ovim prostorima veoma teško, ako već nije i nemoguće, odgovoriti na pitanje ko sam, a zaobići odgovor na pitanje: čiji sam, odnosno – kome pripadam? Jer, u svijetu koji dominantno oblikuje petrificirana etničko-plemenska svijest, mi jesmo, ili postajemo onim što jesmo, ne na osnovu vlastitih, ljudskih vrijednosti, već u prvom redu na osnovu zadovoljavajućeg odgovora na pitanje svih pitanja: čiji smo?! Kovač u svojim tekstovima zaoštrava napetost koja postoji između individualnog i kolektivnog identiteta da bi ukazao na pogubne posljedice koje proizilaze iz stanja kada neka od formi kolektivnog: politička, nacionalna, etnička, religijska… u patološkoj metastazi ugrozi individualitet čovjeka. Kada se struktura kolektivnog na pojedinčev ego usmjeri sredstvima prinude, jedini je spas u transgresiji, u prelazu na neki od „paralelnih“ identiteta. Na nivou dijagnoze bolesti i prepoznavanja njenih simptoma Kovačeva je argumentacija sjajna, međutim, teškoće nastaju kada pokušava artikulisati iskustvo čovjekovog izbora „dvostrukog (višestrukog) identiteta“ kao načina da se odupre napadima kolektiviteta, jer ostaje nejasno na kakvu vrstu identiteta njegova argumentacija cilja? Identitet – ili je, možda, bolje reći: identitetski proces – je u jednoj od svojih bitnih odlika u stvari priča. Dinamični narativni konstrukt, kako to primjećuje Riker, koji pojedinac, ali i kolektiv, pričaju sebi o sebi samome. I možda, upravo zbog te blizine priče u kojoj se pisac neprekidno nalazi, a koje, te priče naravno, pogotovo ako su umjetnički snažne i ostvarene, dijelom učestvuju u identitetskom procesu kolektiva, njemu se po pravilu najčešće i postavlja to pitanje o pripadnosti: čiji je?

Tako se prije par godina na jednom ex-jugoslovenskom književnom skupu vodila žestoka rasprava na temu Kišove pripadnosti, čiji je on pisac? Jer, bože moj, iznenada im je postao neophodan! Ne mogu se, baš nikako, bez njegove literature definisati u vlastitim identitetima? Ili će biti prije, da je nešto sasvim drugo u igri, da tim magijskim činom prisvajanja i zaposijedanja, pisca kao teritorije, nacionalisti pokušavaju umanjiti djelovanje onoga što je u Kišovoj literaturi najrazornije po njihov pogled na svijet, što od takvog pogleda magijskog ne ostavlja ni kamen na kamenu, a još manje ostavlja ideološki prostor za novo opravdanje kapljica krvi, onih koje poput kičerskih pahulja novogodišnjih iznova trebaju biti prosute po tlu, nebrojeno puta ranije okrvavljenom… Literatura Danila Kiša je sumnja, to je njen gradivni element; temelji i kupole su joj od sumnje načinjeni. I upravo tu sumnju valja prisvajanjem umanjiti, a ako budemo imali sreće i – izbrisati. Kako je to suštinski nemoguće izvesti, kako je Kišovu literaturu nemoguće odvojiti od sumnje, i tako ujađenu prisvojiti – tako Kiš stvarno ne pripada niti jednoj od ovih naci-kultura; sudbina mu je po tome najsličnija Andrićevoj. Kovač u jednom eseju piše o tome kako ove kulture ne zaslužuju Andrića, jer jednostavno ne znaju što s njegovim djelom da čine, izvan one banalne tvrdnje kako je riječ o „našem“ Nobelovcu, i kako ga samo zbog toga valja držati u svojim redovima. Na žalost, slična je stvar i sa Kišom! Jugoslovenski pisac – da, sasvim izvjesno; možda, posljednji od tog soja. Međutim, Jugoslavije objektivno nema, čak polako nestaje i iz oblasti naših imaginacija. Postoje teoretičari koji tvrde da je Kiš srednjoevropski pisac, međutim, to kazati je najsličnije odrednici „mediteranski pisac“, to je donekle sfera praznog označitelja, jer u političkom smislu Srednje Evrope nema, kao ni Mediterana uostalom, a veliko je pitanje koliko ih ima i u kulturnom pogledu? Ili, tačnije: kulturni sadržaji Mediterana i Srednje Evrope ipak se identitetski prepoznaju unutar pojedinih nacionalnih kultura. Tako se, u nedostatku nadnacionalnih struktura, kada je riječ o identitetskom određenju i pripadnosti, stvar, htjeli to ili ne, ipak na kraju svede na nacionalno. I čiji je, onda, Kiš pisac? Njegovi identitetski izbori su više nego jasni, i na osnovu njih može se bez dvojbe reći da srpska kultura baštini njegovo djelo. Često se postavljaju pitanja i o Kovačevoj pripadnosti, a mnogi od onih koji to pitaju ne propuštaju priliku da zlurado komentarišu njegove identitetske izbore. Međutim, na ta pitanja o pripadnosti pisca, odnosno njegovog djela, nekoj od kultura, moguće je odgovoriti primjereno, i tim odgovorom izbjeći mnoge nepristojnosti, pogotovo onu koja podrazumijeva grubo ulaženje u izbore drugog čovjeka.

Naime, kome pisac pripada? Odgovor je sljedeći: onoj kulturi koja od njegovog djela ima najviše koristi, koja ga prihvata i kada je s njom u sporu, jer i spor je oblik prihvatanja. On pripada svojim čitaocima, ali i identitetskim narativima kolektiva s kojima je u neprekidnim interrelacionim prožimanjima, jer njegovi narativi nikada ne pripadaju samo njemu. A da bi nekoj kulturi pripadao, neophodno je da ga ta kultura prihvati kao sebi pripadajućeg, neophodno je da im se narativi međusobno prepoznaju kao slični u bitnim tačkama presjeka. Međutim, kultura o kojoj govorimo nije apstrakcija bez lika, ona je društveni i politički konstrukt, nju tvore i održavaju živom ljudi koji stvaraju, čuvaju i uživaju kulturna dobra jednog naroda. U čemu, naravno, politika ima svoje mjesto.

U Kovačevom slučaju često se može čuti teza da se mnoge kulture i književnosti otimaju o njegovo djelo, a da on ne pripada niti jednoj od njih. To lijepo zvuči, ali je veliko pitanje koliko odgovara stvarnom stanju stvari? Jer ne postoji književno djelo bez matične kulture u kojoj djeluje i na koju se oslanja. Jedan dio svog stvaralačkog života Kovač je sebe ostvarivao u srpskoj kulturi, a sada to čini u hrvatskoj. On je, danas, dakle, hrvatski pisac.

Da li crnogorska kultura može imati koristi od djela Kiša i Kovača, kao i od djela drugih pisaca iz kultura ex-jugoslovenskih zemalja? Naravno da može! I ta korist je neophodna, ako želimo dobra ovoj kulturi. Međutim, infantilno prisvajanje – ono, koje ne uvažava identitetske izbore drugog čovjeka, a počiva na nekakvoj provincijalnoj interpretaciji „krvi i tla“ – nije najbolje rješenje. Stvarna korist od literature nekog pisca nastaje kada zajednica obezbijedi prostor za njeno djelovanje, kada djelo postane nezaobilazni orijentir u čitalačkom iskustvu jedne kulture. Ali, prije nego se usudimo baciti čeznutljivi pogled u susjedstvo, i prisvojiti nešto malo „zvjezdane prašine“, moramo prvo vidjeti što se to zbiva u našem dvorištu. Na primjer, da li neko u crnogorskoj kulturi ozbiljno razmišlja da objavi kritičko izdanje sabranih djela Čeda Vulevića? Ups, da li neko od ljudi koji se bave kulturom u Crnoj Gori uopšte zna o kome je riječ? Ili je to znanje površno i uvredljivo, ono koje počinje i završava znamenitom replikom: „čuo sam za njega, ali nijesam ništa čitao“? Kulture koje drže do sebe neprekidno obnavljaju i čine živom vlastitu tradiciju, jer dobro znaju da to umjesto njih niko drugi neće raditi. No, srećom po pisce iz susjedstva, o njihovim djelima ne odlučuju lažni književnici, tajni savjetnici ministarstava i vječiti namještenici u kulturnim institucijama, ljudi bez ikakvog značajnijeg djela u vlastitoj biografiji. Ako se vrijednost jedne knjige mjeri njenom sposobnošću da čitaoca podstakne na razmišljanje o temama o kojima inače ne bi razmišljao – onda je knjiga memoarskih eseja „Pisanje ili nostalgija“ veoma vrijedna. I zbog toga je najtoplije valja preporučiti pažnji čitalačke publike.

[1] Izlaganje u Budvi 14. jula 2008. o romanu Grad u zrcalu: obiteljski nokturno, Samizdat B92, Edicija Busola, 2008.

[2] Izlaganje u Budvi, 9. marta 2009. godine, na predstavljanju knjige Mirka Kovača Pisanje ili nostalgija, Plima, Ulcinj, 2009.