Foto: Nikola Kuprešanin
Kad sam imala devet
Otac mi je rekao
Da je njegov otac
Da su još neki preci
Da je naše prezime
Iz Crne Gore
Crna gora crna gora
Ponavljala sam pitanje
A tajna zemlja je
Zorila u mojoj glavi
Napamet sam je zavoljela:
Lijepa siromašna sitna ponosna
I nikad mi neće pripadati – divno
Zatim je odnekud
Iskočilo čitavo pleme
Muško rodoslovlje
Stričevi đenerali
I tetke partizanke
Geleri u koljenima
Mrtvi djed s fotografije, pilot
Njegove četiri žene
I ona šukunbaba hajdučica
I jabuka puna dukata dokotrljala se
Pod moj krevet
Probudio me miris pečenog mesa
I kubura s nečijeg vjenčanja
I ja sam istrčala pred rijeku Zetu
I gurnula jezik među Goranove zube
Iako dijete, od njega starija
Po mom povratku kući, u Dalmaciju
Ostavlja me u dugom pismu
Na koje još ne znam odgovoriti,
Ali na more je došlo ljeto
I ja sam, premda izgrebena srca
Već imala druge razloge
S početkom rata slavni stričevi
I visoke tetke
Vratili su se u ladicu među ordenje
I epolete
I umrli od tuge, teško uzdišući
I ja sam zamalo umrla na suncu
Na drugom kraju svijeta, odjednom
Od moje Crne Gore mi je ostalo
Samo tvoje ime Gorane.
POŠTEN POSAO
Tvoj otac je radio pošten posao
Pošten posao kancelarijskog čovjeka
Koji kasnije, u prekovremenu
Nosi smeđe vreće cementa
Tvoju je majku sretao na stepenicama
Da razmijene poljubac i brigu za djecu
Jer tvoja je majka radila pošten posao
Pošten i odgovoran posao u trgovini
Ona zna množiti i dijeliti u glavi
I uhvatiti poznanika u krađi
A da mu ne oduzme dostojanstvo
Tvoji su djedovi radili pošten posao
Jedan je bio vojnik
Ali više se zanimao za kulturni program
Drugi je bio švercer soli i duhana
Prehranjivali su brojne obitelji
Prvi je tako izgubio srce
A drugi glavu
Pa zar to nije bio pošten posao?
Tvoja je baka bila tajnica u općini
U ono vrijeme tajnica u općini
I tri sina i kuća uvijek uredna
Frizura uvijek kako treba
Zar to nije bio pošten posao?
Druga je baka vidjela budućnost
U kavi u grahu u trudničkom trbuhu
Svima je predviđala samo pozitivne
I konkretne stvari
Loše koje se ionako ne mogu izbjeći
Prešutjela je
Zar to nije bio pošten posao?
Tvoj je pradjed bio zemljoradnik
Ne zna se koliko je čokota loze
I maslinovih stabala posadio u zemlju
Ni koliko je kamenja podigao na suhozid
Pošteniji posao od posla sa zemljom
I kamenom kažu ti
Nije lako zamisliti
Pripadaš prvoj generaciji
Koja je završila fakultet
I nisi mogla pronaći pošten posao
Ti znaš ono što ne znaju
Tvoji novi prijatelji
Nije jednostavno
Preskočiti taj razdor
I ta je spoznaja tvoje
Blago, oruđe i oružje
Umjesto brvna preko ponora
Mirno polažeš olovku
I koračaš
PERUNIKE
Nije tako strašno jer
Drugima je bilo gore
Nije to tako strašno
Ako se događa tebi
Pod uvjetom da preživiš
Najgore u ratu mi je bilo
Kad bih ispred bolničkih soba
Čekala da prozovu oca
Najgore mi je bilo
Gledati ga onakvog
Najgore mi je bilo ovo prezime
Najgore mi je bilo kad su
Roditelji ostali bez posla
Ipak, najgore mi je bilo
Zaspati sama
Kad bi noću po gradu
Padale granate
Moj susjed bi ujutro pisao
Na sitne papiriće
Da se čuvam i da ću platiti
Ali najgore mi je bilo
Vijesti iz Bosne
Najgore
Kad se pet godina nismo čuli
S rodbinom
Pet se godina učas pretvori u
Zauvijek
Ne, najgore mi je bilo kad je
Poginuo moj prijatelj
Onaj koji je studirao filozofiju
I tuširao se hladnom vodom
Da postane jak
Zatim su ga mobilizirali
Najgore mi je bilo kad je
Dječak kojeg sam voljela
Dolazio u moj stan prljav i uplakan
U uniformi
Vodili smo ljubav s bombama
Pokraj kreveta
Tiho da ne ometamo susjeda
Ne, najgore mi je bilo kad sam
Na fotografiji vidjela perunike
Koje rastu na mjestu babine kuće
Najgore mi je bilo kad me
Profesor pitao jesam li
Ja (osamnaest)
Njegov neprijatelj
I to još uvijek traje
Ne, najgore mi je bilo
Kad su me dvojica vozila u autu
Dio noći ukrug
Dok im ne kažem kako se zovem
Ali nisam im rekla
Sreća da nisam crnkinja
I da nismo u Americi
Mislila sam i šutjela
Najgore mi je bilo kad su
Ljudi s kojima smo živjeli
Počeli okretati glavu na ulici
To je malo mjesto
I velika principijelnost
Mnogi dobardan je ostao
Obješen u zraku, zauvijek
Netko je trebao odgovarati
Za pokolje, pa zašto ne ja
Najgore mi je bilo kad su
Moji prijatelji nestajali preko noći
Oni su morali otići
Ili su mogli otići
Mi nismo
Ili nam nije palo napamet
Otac je rekao otprilike
Ovo je kuća moje obitelji
Već 385,76 godina
Kao da to išta znači
Mama je samo dodala
U velikom gradu bi nas
Ubili ili otjerali
Prava je sreća da živimo ovdje
Gdje nas svi znaju
