Foto: Natalija Aleksić

Zastao sam, okrenuo se, čekao ga dok je silazio niz brdo – zasenjen naspram sutonskog neba, silazio je sa štapom niz tamnu stranu brda, a onda purpurni trag aviona iza njegovih leđa što se diže iz daleka, dok je on zalazio sve dublje pod senku a avion nastavljao da se diže, diže, diže u nebo.

Tog jutra ću da ustanem i ubiću psa – i pas me više neće voleti.

Vratiću se i ići po dvorištu, pre nego što operem ruke popiću rakiju, tražiću upaljač po kuhinji, pa ću šetati sa upaljačem bos po još mokroj jutarnjoj travi i setiću se da sam ostavio lopatu tamo gore na brdu – a onda ću da upalim cigaru što sve vreme žvaćem u ustima i sešću na stepenice zagledan u linije blata u linijama života u rukama – onda ću da odem i da operem ruke, i da bacim netaknutu cigaru u đubre, i žar će sagorevati kroz kesu – i sve to pre doručka:

sada spremam doručak.

Gledam vodu dok ne provri. I sa vrata njegove sobe – gledam ga dok još uvek spava. Pokriven do usta spava, kao usred zime, mrda ustima, a ja uđem i širim zavese po sobi, otvaram prozore, slažem mu  šta će da obuče; on se budi, zakašlje:

„Kol’ko je to sati? Kasnim…“

„Ustaj, ajde da jedemo.“

Uzima naočare, gleda na sat.

„Je l’ mi stiglo iz suda nešto, treba da mi stigne…“

„Nema šta da ti stigne, ajde ustaj.“

Ostavljam ga dok se polako pridiže. Odlazi u kupatilo i za to vreme postavljam mu sto u kuhinji. Onda sedim za stolom dok u kupatilu još voda teče, dok se on umiva i kašlje doručak mu ovde propada. Šetam oko stola, stojim kraj otvorenih vrata u dvorište i gledam kako vetar smenjuje vreme, sve dok se on ne pojavi, i na kraju mili do stola, seda za sto.

„Jedi sad, propade ti sve dok se ti spremiš.“

Stavljam mu džemper oko ramena, i opet vodu za čaj da provri, pre no što i kaže bilo šta. A onda uzimam i sebi i jedem sa nogu nad sudoperom. Između zalogaja, govori: „Zato te i boli stomak. Sedi lepo…“

„Ajde, ćale, jedi samo, molim te.“

On žvaće sporo i neuredno i u pauzama govori. Skupljam sudove i perem i trljam jako da operem ruke i blato u tankim pukotinama u rukama što se tu nastanilo. Puštam vrelu vodu niz prste zamišljen nad tim jutrom, a on opet o pošti i o sudu, još ga uvek drži nešto, kao da je sanjao ili šta li je.

„Ama šta da ti stigne, nije ništa stiglo – jedi samo.“

Voda vri i nastavi da vri. Puštam ga da kaže nešto, ali ne govori više ništa. Skuplja mrve oko tanjira salvetom. Vraćam mu nazad čaj za sto, on žvaće, gleda napolje.

Kažem da ću da idem da kosim uskoro. Pitam šta da mu donesem iz prodavnice. Kažem da treba da se očisti boks i da držimo od sada drva u boksu. Onda stanem nad njim, gledam u njega, i zbog toga što stojim i gledam, on progovori.

„Nemoj samo da rintaš puno.“

Jede.

I dok jede, kroz otvorena vrata u dvorište, gde zavesa oko vrata vuče i vijori napolje, i gde na stolu ispred u dvorištu, poluzatvorenih očiju sedi jedna siva mačka, sva u jutarnjem vetru i u ranom letnjem suncu; rep joj visi sa stola, sklapa oči sporo, oči gledaju ka nama. Uvije rep niz sto i svaki delić dlake njiše se sam za sebe, povija suncu, kako se i dugo nekošene travke povijaju u ogromnom polju za njom iz kojeg kao da je izašla a u koje ni ne gleda, samo u nas nedirnuto gleda; a preko polja prelaze spori, samački oblaci, i travke povijaju od vetra, i kuća stoji u sredini polja i oblak stoji nad kućom i preko nje prelazi, a ja još uvek stojim nad njime sa krpom u rukama nakon što sam krenuo da obrišem sudoperu, a u stvari ne znam kuda sam krenuo tog jutra. Zakoračim, krenem, mačka raširi oči, ukruti, pa se s drugim korakom već baci sa stola i za vratima ode i nestane.

Oblak se povlači preko kuće, i kao nemi talas preko polja, približava, preko trave i ograde i stola pred kućom – sunce obasja cveće tamo na terasi; neko otvori prozor na drugom spratu kuće, rastresa čaršave.

Oblaci, kao sante leda. U suvoj, visokoj travi, među šipražjem. Vodi staza. Zov insekata i nagli daleki lavež, i vezane krave u polju. Odlazim u prodavnicu preko polja i vraćam se znojav sa lubenicom. Sečem je da stane u frižider i pijem hladne vode i kutlaču kiselog mleka. Navire vrućina preko dana, izvire iz zemlje, kao da plavi niz brdo. Po životinjama i po ljudima. On u sobi, iza zatvorenih vrata, verovatno leži, verovatno spava.

Posle doručka, i prodavnice, kosim donju polovinu dvorišta, da završim pre velike vrućine, oko prilaza i kanala i ispred ograde. Gledam samo pred sobom, i pred kosilicom, dok visi radio o njoj. Onda ga vidim u gaćama tamo gore, i u majici, stoji kraj stola u dvorištu bez mesta i ideje o mestu, saginje se koliko može i po žbunju traži nešto. Gasim kosilicu i jurim i čuje se muzika u podne dok jurim prema njemu.

„Pa što si go sada, šta radiš?!“

Zove me Peđinim imenom, diže ruke gore. „Tražim…“, kaže: „Pantalone tražim. Gde si mi stavio pantalone?“ Stoji u čarapama crnim što ih nosio uz odelo, na betonu je i na suncu i noge mu bele i pretanke, skoro preslabe kao na ledu.

Vodim ga unutra, prostirem pantalone na patos, stavljam ga da sedne na krevet, dižem mu jednu po jednu nogu. Promukao dok ga oblačim, viče: „Pa šta jao bože, šta ja da radim!“

„Čekaj, drži se za mene. Čekaj, ćale, čekaj!“

„Ne mogu samo da ležim po ceo božji dan.“

„Hoćeš napolje il’ ćeš unutra, odluči se?“

Gleda po sobi kao da gleda u mraku. Gleda u stranu i u pod i kaže: „Ti se samo dereš. Kao da sam ja lud“, kaže.

„Ne derem se nego ne čuješ.“

„Stalno si ljut nešto… Sve vreme. Šta ja da radim više?“

„Ne ljutim se, pitam te – ako hoćeš napolje, daj da te obučem i sedi u dvorištu.“

Kažem:

„Ima lubenice. Kupio sam ti lubenicu. Dođi sedi u dvorište, taman dok ja kosim da se oladi malo u frižideru. Ajde.“

Oblačim mu košulju, uzimam ga za ruke da ustane.

„Ajde, lepo je vreme, toplo je napolju.“

Vodim ga za sto napolju gde seda i sledećih sat vremena sedi za stolom, čita novine, sklapa oči polako, diže oči u nebo. Sav u suncu, gleda niz dvorište u mene kako kosim. I gleda daleko, preko drveća i niz polje.

Ovo je kuća koju je izgradio. „Ovo je sve naše“, govori – kao da smo još u Sokobanji. Ali naša je zemlja samo uzani pojas na pola brda, nekoliko desetina ari. Među svom tom tuđom zemljom. Na tom je mestu pre četrdeset godina iznedrio letnju kuću u kojoj sada on i ja živimo, u proleće, i u leto, u jesen, i zimu. Tako od zimus. Kuća pod brdom i za brdom zaseok. U selu, govorio sam: „Tu sam sada“, kad okolo pitaju koliko ostajem.

Posle podneva, šeta oko kuće po betonskoj stazi gde je još hladovina. Gledajući od kuće uz brdo, visoka trava – krzno na vetru. Sve što je u selu je na drugoj strani i svakoga jutra idem preko brda. Kasnije sedimo za stolom u dvorištu, iseckao mu lubenica uz krišku hleba – jede s hlebom kao što jede grožđe.

„Šta ćeš da jedeš sutra?“

Sleže ramenima. Iz dana u dan moram da izvlačim stvari iz njega.

Srče sok, crveno mu niz bradu, među belim dlačicama što treba da mu obrijem – klima glavom.

„Šta?“

Sleću mu muve, rasterujem mu sa tanjira, on briše usta: „Šta god ima“, kaže.

Sedimo i mirišem travu, tek pokošenu. Kad sam bio mali, kad je kosio, govorio je to trava zove upomoć. Rada mu govorila da ćuti, da ne priča takve stvari. I sad kaže to je poslednji trzaj žive biljke. Kao kad muva sleće na prste.

Penjem se na brdo po lopatu i, kad se vratim, pale latice ruža su pseći jezici u raskopanoj zemlji. Naprežem sebe da ne vidim. On unutra leži i u hladovini spava. Novine mu preko stomaka, gledam ga kroz prozor. Čitav dan da ne kaže, ne primeti ništa. Kasnije, dok grabuljam košenu travu na gomile, komšija prilazi putem, naginje se preko ograde, govori teško je to, selo nije prijalo psu, ovo je najbolje što sam mogao i da je šteta što je baš na mene palo tako nešto. Pita kako je sudija.

Kada ode, stavim kafu, sedim za stolom napolju, čitam novine. Vrućina jenjava, oseća se na letnji kraj. Na ulici jure deca, šutiraju loptu o ogradu, za njima jure psi – sa kapije baba viče da se sklone sa sunca. On se pojavljuje sav usnuo, u stranom, kao da je odnekud došao, stoji na dovratku još uvek bos, gleda napolje..

„Šta je, ćale?“

Drži se za stomak: „A gde je Rada?“, pita.

Još čekam veče da zahladi, da uhvati vetar, da nakupim svu travu na gomilu. Da upalim vatru.

Osamdeset i šest godina ima. Do pre deset godina je mogao da radi, i radio je. Rada je šezdeset godina oko njega jurila. Na njegov imendan, pre šest godina, prešli su zauvek ovde, u praznu kuću, iz Beograda, da prožive svoju starost i ostare. Ostavili stan tamo Peđi, i njegovoj deci. Za mene to su bile poslednje godine Vankuvera. Nije mi bilo bitno onda šta će biti ovde. Stvari su tada još neko kratko vreme bile dovoljno dobre.

Sada: psi laju pred kapijom, on stoji nad kapijom – zviždi:

„Što ih gnjaviš, pusti ih.“

Priđem s kolicima da izađem, da iznesem travu kraj kanala na gomilu – ali na jako kratko uhvati me sada strah pred tim psima s ulice, dovoljno da i sam sebe primetim, a on se naginje, smeje im se, psuje ih, oni laju uz kapiju, njih dvojica psa: „Ajde, ćale, ajde da jedeš. Sad će ti i vesti.“

Posle stojim ispred dvorišta uz kanal uz vatru, grabuljam travu u plamen, ne dam vatri da se prospe dalje. To uvek okupi decu što okruže i zapitkuju, sve su bliža vatri, a ja im vičem da će izgoreti: „Beži, sklanjaj se odatle!“, vičem. Psi što su bili, i što su do malopre lajali, više nisu, i sad su u travi i leže kraj puta. Gledaju svu tu decu. Sa terase preko žena prostire, pa se nagne nad terasom i viče deci da se sklone od vatre, pa im viče da ulaze u kuću, a deca dobaciju i sve to traje i na kraju za njima odu i psi niz ulicu. Par ptica preleti nisko nad ulicom i nestane dalje u šumu. Potom nestanu glasovi dece što izuvaju i ulaze u kuću. I lavež negde što je bio, jedva se drži, skoro da ga i nema. I što je skoro vetar, što huče dolinom kao reka, slabi. I na kraju, skoro, a onda skroz i odjednom – osećaj da je život u plamenu i grede života i sve okolo gori – a mi smo tako daleko od vode i nema nijednog vatrogasca na vidiku – potpuno smo, zaokruženo, sami.

Sitni plamičci što se cepe od plamena i u vazduhu gase se i u travi nestaju – a on, u svojoj starosti, vidim ga kroz vatru sedi gore sa slamenim šeširom, kao brdo, kao dolina, kao poslednja stalna stvar koja to nije. Nekuda gleda, pa pogledam gde i on, preko ulice – oblaci kao rumeni obrazi nad ivicama doline u drveću, i nad dolinom

tiho, tiho pada dan.

Predvečerje.

Po gašenju vatre odem i pobacam sve cigare u đubre. Uzmem iz frižidera belo vino, kiselu vodu, sednem pored njega za stolom u dvorištu, govori kako su se očerupale ruže duž staze. Kako nije mogao da me odvoji od tih ruža kad sam bio mali, stalno sam, kaže, šutirao loptu u njih.

„To je Peđa“, kažem, „Nisam to bio ja.“

Spušta mi ruku na koleno pa je tu drži dok mljacka ustima kao da razmišlja. Pita gde je Rada. „Još je nema“, kaže.

„Nema, sutra će ona.“

„Šta će sutra, što sutra?“

„Ne znam ćale, pusti me…“

Vraća ruku, ja ćutim, da ne govorim, kao da će da zaboravi. Ali nedostajanje mu ne ide nikuda.

„A Tanja, gde ti je ona?“

Kroz vrućinu, pale se ulična svetla preko doline. Od daljine, posle tolike žege, trepere svetla kuća sa druge strane niz ogromnu padinu davno okrenutu od sunca, ocrtavaju placeve sa drvoredima i linije zemlje niz brdo.

„Je l’ se ti sećaš kad ste bili mali kad smo vas dovodili preko leta, pa si video jagnje kod Miše, zaglavilo se u tarabi, a ti je vučeš, ono skamuče, Miša viče pusti je, sad će slava za koji dan, a ti plačeš jadan, detence malo?“

Meko otiče dan kao voda. Ponestaje mi šta da radim da ukrotim vreme, da mi bude dan. Spuštam laktove na kolena, glavu u ruke: sunce se spušta i spusti nisko, isuviše nisko da opet stane na noge – udaram u zid negde u sebi, na nekom mestu gde davno nisam bio; gde se čovek ne zadržava i gde nema života, negde gde nije ostalo ničeg više za čoveka da se uhvati i pridigne – i nemam kuda sa tim. On žmirka u predvečerju, u tankom i sve debljem mraku, i zakopčava košulju, a talas raste, kao oblak, kao tišina, i raste brdo za kućom, na pogrešnoj strani od sunca – i diže se svežina, i diže vetar; i raste, raste ogromna udaljenost do sledećeg dana: „Imao sam baš lošu godinu, ćale.“