Molitva

Prorjeđuje se moj svijet,

Tanji kao pramenje

Magle brdske,

Domaju staru zaboravljam,

Novu ne prepoznajem.

Snohvaticom kupim ostatke

Dana što su bačeni na stazi:

Mrve uspomena, kapljice radosti.

Pa kad je blizu ura potonja,

Gospode!

Koji mi ne podari obilje

Da ga nijesi kapljom žuči ošporkao,

Milostiv budi.

Neka me mimoiđe

Djevojački osmijeh u koga

Inače vjerovao nijesam,

I radost putovanja,

Jer je stajanje u mjestu

Postalo jedina moja zaštita.

I lagodu ne daj mi

da zavist ne osjetim,

Učini mi to, Gospode!

Mukom me nagradi,

Najmirniji sam u mrgodi.

Moji su zaboravi

I drugova ciničan osmijeh.

Liši me svih prijatelja,

Nevolje će mi vratiti prave.

Dubok je bunar zaborava.

Brige me ukućana spasi,

Gospode!

Posljednja stanico do pokajanja

Koje, ipak, za me nije,

Pokajanju vičan nisam.

Ne želim blagostanje: rasla su mnome sirotovanja.

Hoću slatke ptice mladosti

Da me omame, da mi reknu

Zaludu je bilo.

Kako sam sred gladi

Sit i napijen bio

Te me iluzije liši.

Neka me ne mine prijezir puka,

Uz njega se osjećam bolji.

Mržnji i laganja bez smisla,

Ubogih utočišta,

Nasitilo se grlo bez sna

Umilnih poziva

S udavljenog horizonta.

Ne daj mi dobrotu,

Samilosti se gadim.

Dažd i oštre vjetre daj,

Kolibu što se njiše,

Skritu u kamenjare rumijske,

Gdje ću čekati

Ponizan

Osvetu Vladimirovu,

Zavičaj moj dukljanski.

Učini da ne vjerujem u ono

U što vjeruje Država,

Tad neće spasa biti

Ni zame, Ni po Državu.

Mojih su želja utočišta

Gledanja u ambise

S kamenitih brda,

Prijetnje zvjerinja

Društvo.

Bolest zaraznu hoću,

Vrućiće i upale da me ne skòle –

Kani me bolesti dječijih kašljucanja,

Neka se vidi dobrote omča

Dok sam visio za ubjeđenja luda.

Ne trebaju mi rime, urlici se kâle slobodnim stihom.