Foto: Fokalizator

Miloš Vukanović piše za Fokalizator o kulturi śećanja u Crnoj Gori. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzike i muzikologije, teatra… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Za razliku od antifašističkog nasljeđa, antiratno nasljeđe je doživjelo mnogo konkretniju, negativnu sudbinu. Nakon dvadeset godina manipulacije i improvizacije, bježanja od odgovornosti i pravljenja kompromisa gdje nije smjelo da ih bude, antiratno nasljeđe je kao dio suočavanja s prošlošću i zločinima ratova 90-ih svedeno na perifernu beznačajnu ideju istrošenu u politikantskom relativizmu. Paralelno, skoro svi događaji iz 90-ih su postali epizode prošlosti koje kao teret vise oko vrata crnogorskog društva, dodatno otežavajući bilo kakav napredak, i koje nam se vraćaju kako bi nam se svetile u kriznim političkim situacijama.

Nakon udaljavanja zvanične Crne Gore od politike Miloševića sredinom 90-ih godina prošlog vijeka, krenulo se i u udaljavanje od narativa koji je doveo do učešća Crne Gore u ratovima tokom raspada Jugoslavije. Povećanjem autonomije Crne Gore unutar državne zajednice i kasnijom obnovom nezavisnosti, učinjeni su koraci koji su popravili odnose sa susjedima, a na međunarodnom planu su koliko toliko sanirali štetu načinjenu ugledu Crne Gore.

Upućeno je zvanično izvinjenje hrvatskom narodu za napad na Dubrovnik, isplaćene su reparacije Hrvatima i Bošnjacima, Crna Gora je sarađivala sa Haškim tribunalom i preuzeta je odgovornost za najteže zločine. Ovim potezima Crna Gora se, neki će reći kao Austrija, izvukla iz fokusa međunarodne osude za razaranja 90-ih, koji je skoro u potpunosti prešao na Srbiju.

Sa druge strane, na lokalnom planu stvari se nijesu odvijale tako jednostavno. Opijena uspjesima na međunarodnom planu, a ograničena tradicionalnom crnogorskom spremnošću da teške teme stavi pod tepih, te nespremnošću državnih organa da razviju proces tranzicione pravde, crnogorske vlasti su proces suočavanja s prošlošću po svim pitanjima sveli na fasadnu farsu.

Višedecenijska vlast je opstruirala sudske procese optuženima za ratne zločine, pružila otpor kreiranju adekvatnih udžbenika, postavljanju spomen obilježja na mjestima zločina, ali i tupila oštricu kritike. Spomenik otkriven 2011. godine sa natpisom: „Svim civilnim žrtvama ratova na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. godine”, jednostavno je relativizovao žrtve izjednačavajući na primjer nevino stradale u napadu na Dubrovnik i one koje su izvršili agresiju. Promovisani su regionalni antiratni heroji, dok su lokalni heroji i aktivisti ili zaboravljeni ili sistemski ostrakovani.

U periodu od 2006. do 2020. godine, crnogorske vlasti  su ostvarene „rezultate” prikazivale kao ključne za regionalno i unutar-državno pomirenje, dok su građanska opozicija i NVO sektor upozoravali da ovakav fasadni, selektivni, nekonkretni i politikantski pristup može samo voditi do zloupotrebe kulture sjećanja. Bez efekta su bili pozivi na oprez da neiskren pristup ovoj temi može izazvati društvene probleme kasnije, što se eventualno i desilo.

Crnogorsko društvo je 2020. godine ušlo u značajne političke i društvene promjene, ali sa očiglednom zloupotrijebljenom i iskrivljenom slikom prošlosti, prije svega o događajima iz 90-ih.

Naravno da je ovakav pristup kao rezultat imao da trenutni odnos ka kulturi sjećanja bude još gori nego prije 2020. godine. Srebrenica je postala oruđe za političke ucjene, u parlamentu se čulo osporavanje međunarodno utvrđenih sudskih presuda, dok je napad na Dubrovnik djelimično zaboravljen.

Perfidna zloupotreba prošlosti u cilju ostvarivanja političke dobiti i pranje biografija subjekata koji i dalje imaju istu ideologiju koja nas je gurnula u haos 90-ih je najkonkretniji ishod limitiranja procesa tranzicione pravde i selektivnosti i namjerne ograničenosti kod izgradnje kulture sjećanja. Druga zaostavština takvog pristupa je to što je trenutno tranziciona pravda, nakon što je iskorišćena za političku dobit, zaustavljena ili svedena, ne na fasadu, nego na folklor.

Ako je fasadna tranziciona pravda mogla da dovede do ukazane kontaminacije društva, ova nova faza može ostaviti mnogo ozbiljnije posljedice. Dodatno, danas je očigledno da se tokom protekle dvije decenije paralelno razvijao još jedan proces.

Javnost možda nije bila jasna i glasna u davanju podrške ili protivljenju adekvatnoj izgradnji kulture sjećanja i suočavanju s prošlošću, ali iz perspektive 2025. godine nešto drugo je očigledno. Postojao je otpor, značajan otpor unutar javnosti da do toga ne dođe, i taj otpor, i nevoljnost vlasti su se međusobno hranili.

Pored očiglednih nusproizvoda nesuočavanja s prošlošću, ključna žrtva ovakvog odnosa ka nasljeđu 90-ih je potiskivanje antiratnog nasljeđa na marginu, nasljeđa iz kojeg je iznikla većina građansko orijentisanih progresivnih društvenih struja. Iako je faktora mnogo, a sigurno postoji i dio sopstvene odgovornosti kod građanskih struja, svi navedeni procesi su aktivno osporavali razvoj građanskih i političkih ideja nastalih iz antiratnog pokreta, a samim tim i osakatili razvoj demokratije.

Danas su u Crnoj Gori suočavanje s prošlošću i izgradnja kulture sjećanja političko oružje. To je najočiglednija posljedica katastrofalnog dvodecenijskog pristupa, ali i sindrom društva koje je izgubilo strpljenje, a samim tim i sopstvenu fasadu samonametnute učtivosti.

Crnogorski slučaj suočavanja s prošlošću, prije svega oko 90-ih, može da se proučava kao sociološki primjer kakvu štetu na društvo može imati nepotpuna tranziciona pravda. Nakon dvadeset godina crnogorsko društvo jeste nesumnjivo sazrelo da se suoči sa greškama svoje prošlosti, ali nije dovoljno ojačalo da se odupre populističkim narativima, istim onim koji su nas jednom poveli u rat, razaranje i nemaštinu.

Crna Gora je dugo igrala blaženo neznavenu ulogu, pretvarajući se da iz perspektive bolne prošlosti nema puno toga za pamćenje. Uloga koja je imala pozitivnih efekata na unutrašnjem i međunarodnom planu, ali koja je ignorisala sve potencijalne posljedice takvog pristupa, pogotovo u slučaju turbulentnih socio-ekonomskih prilika. Sada je to nepoželjno nasljeđe došlo na naplatu.

(Kraj)