Foto: ISK
Panorama crnogorske književnosti II
KORIJEN KARME – Vladana Radoš (Samizdat, 2023)
Nikad nam neće biti dovoljno knjiga u kojima piše kako su se Crnogorke žive napatile služeći svima, preuzimajući krivicu za svaku muku na sebe, održavale u životu i đecu i muževe i ostatak muževljeve rodbine iz sjenke, stoku i baštu, uvijek nebitne, nikad konsultovane, bezglasne mašine sa nepoznatim rokom trajanja… Da se bar o ovom može govoriti u prošlom vremenu, ali ne; neke žene i danas žive kao junakinje knjige Korijen karmeVladane Radoš, i danas nose dom na svojim leđima, i danas umiru od izlječivih bolesti jer nemaju vremena da odu kod ljekara, i danas su žrtve batinjanja i danas se njihova vrijednost mjeri brojem sinova koje rode ili ne rode, a ne znanja, obrazovanja i sposobnosti.
Tragedija u porodici junaka Vlada Popovića počinje rođenjem kćerki. Njih pet, bez brata, svaka manje vrijedna od prethodne. Koliko je jedno društvo zarobljeno u prošlosti govori nam činjenica da mlade žene i dalje osjećaju potrebu da o problemu uporno pišu onda kad bi neki od nas, drugačije odgajanih srećom, pomislili da su se prerasle malograđanske bolesti, unazađenosti svih vrsta koje počinju naslijeđenim aršinima i nezanjem u najgoroj kombinaciji.
Vladana Radoš o tih pet žena, i njihovoj majci i potomcima, piše kao da je bila nazočna tim mukama; puna je saosjećanja posebno za one neizgovorene probleme, teško objašnjiva stanja i unutrašnje nemire s kojima su neke od njih rođene i žive.
Žene o kojima ova crnogorska autorka piše uglavnom ne biraju način na koji će da žive (a i ako odaberu onda su nesrećne jer su odabrale i nije bilo bolje nego da nisu), a nije im dozvoljeno ni da skončaju kako i kad su htjele. Posebno teška je pripovijest o ženi Vlada Popovića, Mariji, koja je sve što je mogla uradila da se što manje vidi i da što više udovolji, i u sedamdestoj godini skratila sebi muke bacivši se u bunar. Na kraju joj, osim religije, ni muž taj čin nije oprostio. Ovim se ženama, a i mnogim crnogorskim ženama, malo šta prašta. Navuku neku crnu koprenu preko lica, vidljivu ili ne, i tako mutnoga pogleda trpe, a trpljenje je jedno gadno stanje. Vazda krive, žive ili mrtve, zdrave ili bolesne, mlade ili stare… Vladana Radoš im ni u svojim pričama ne dozvoljava da mnogo sanjaju, ne romantizuje njihove živote previše jer zna da za to nisu imale vremena.
Drugi tematski sloj knjige je samosanacija, učenje o spiritualnoj borbi i duga (romansirana, dakako) polemika s astrologijom. Radoš je astrologiju učinila zanimljivom i laicima koristeći se dijaloškom formom i slamajući filozofsko-psihološke traktate, tako da nam taj dio romana nalegne taman u trenutku kad svoju pripovijest autorka dovede do kraja, kad se savjeti izrečeni u središnjem dijelu knjige na njenom samom kraju konkretizuju.
SAMAČKI HOTEL – Pavle Goranović (Samizdat, 2023)
U periodu kad poezija krizira, uvijek se aktivira neki „stari majstor“ da nam vrati vjeru u stihove. I zaista je dobro kad se imamo kome vraćati, kao što se u svom Samačkom hotelu Pavle Goranović vraća svom gradu. A taj grad nije samo skup stambenih jedinica, parkova, ulica i poslovnih prostora, već prije svega mirisi koje je teško dočarati bilo kome ko nije „odio i pohodio“ grad sazdan na više od jedne vode i u kome su prozori uvijek napola…
Njegova pjesnička namjera je vrlo eksplicitna: želi da se gradu pjesmom približi kada mu se ranom otvori, a lakše ga je, kao i sve drugo, sagledati iz daljine, i prepoznati ne samo njegove mane, nego i ljepotu koja je ostala nekom drugom.
Grad iz Goranovićeve poezije je izgubljen, sahranjen, naoko smiren Atlas, „tačka u nestajanju“, grad koji je „ostao bez vremena“, ali i grad „šaptač vremena“; Pjesnik ga oživljava da bi mogao da mu zamjeri ponešto, dosta toga u konačnici.
„Moj Grad je razlomljeni svijet.
Sav u povijesti,
u pretjerivanjima i proširenim pričama.“
Sva ta nova upoznavanja (jer nikad se nijesu sasvim zbližili i mijenjaju se ciklično, nekad na bolje, ma više na gore), sva ta sjećanja i nedostajanja materijalizuju su se u možda ponajboljoj posveti gradu, djetinjstvu, ljudima, potopljenim idealima (ona petokraka „u ujedinjenim sjećanjima nekadašnjih građana“).
Goranović piše ljubavnu poemu u kojoj se smjenjuju sve faze, od iznenadnih nemira, obožavanja do sitničarenja; u njihovom odnosu (lirskog subjekta i grada) snažne su uspomene, praznine, pomalo i nešto nalik mržnji jer neko (grad, definitivno) nije dao sve što je mogao ni dječaku, ni mladiću. No pitanje je je li i mladić dao sve što je mogao dati gradu ili je digao sidro i otišao da najboljeg sebe proizvede negdje drugo.
STUB SOLI – Aleksandar Radunović (Fokalizator, 2024)
„Ono što nas pokreće je želja za novim klanjima i masakrima. U istoriji nikad nije bilo perioda bez rata“, izgovara Dimitrije, junak drame Stub soli Aleksandra Radunovića i nastavlja: „Izgleda da čovjek svoj puni potencijal ostvari tek kad ubije. Bez toga nijesmo kompletni.“ Kad se pođe od ovakve premise, iako je kod Radunovića formulisana tek u trećoj cjelini pod nazivom „Zmija“, prestanemo da odvajamo junake od njihovih djela – svaki od njih prepoznaje u sebi izvore i razloge zla. Ono im dolazi prirodno, poput instinktivne reakcije, iz nagovještaja se pretvara u poriv protiv koga ne žele da se bore. Radunović ne pokušava ni da ih opravdava u svom tekstu, iako nam daje pozadinu zbog koje u nekom trenutku počnemo da im držimo stranu.
Kroz sve četiri scene („Večera“, „Iskupljenje“, „Zmija“ i „Egzorcizam“) Radunovićevi nosioci zla su uglavnom na rubovima društvenog poretka, nesrećni zbog drugih, ali kažnjeni zbog svojih postupaka. Smjenjuju se njihovi zapekli čemeri u nemoći da komuniciraju bez osude i kritike koja im se sasipa u njuške. Njihova se nepripadanja manifestuju kroz potrebu da šokiraju, svjesno kao u slučaju pomenutog Dimitrija koji je neosjetljiv na sopstveno unuče ili nesvjesno, a podražavajuće u slučaju Petra iz posljednje scene. Ipak, gorki talog čitalačke recepcije na samom kraju neće se svoditi na odmjeravanje svih opisanih zala, već će ukupan utisak koji ovaj tekst ostavlja nadrasti korice kojima je oivičen. Već pri drugom čitanju rađa se saosjećanje.
Polemika sa zlom ima duge referentne repove, počevši od Biblije gdje se koristi kao jedina suprotnost dobru; nesagledivo je u svom nekontrolisanom račvanju, dok je dobro uglavnom pravolinijsko i striktno. Zato je i privlačno i lagano, nerijetko i zabavnije. A čovjek je slab da bi robovao pravilima.
Radunović ne sudi i ne sugeriše, već „izlistava“. Njegov nas tekst ne obavezuje da mislimo kao on, tačnije kao njegovi junaci, već nas navodi da razmišljamo mimo „crnog i bijelog“. Do suštine, kao i u stvarnom životu, moramo doći sami.
