Svako malo imamo utisak da poezija preuzima primat, posebno u digitalnom svijetu. Kratke forme su lakše za čitanje, objektivno su sagledive u svojoj neobjektivnosti, sve više su narativne ali nekako im „izlomljenost“ radi na ritam; jedna dobra pjesma pobudi interesovanje za autora ili za autorku, ali ne toliko da bi se kupovale knjige. U godini koja je za nama među crnogorskim autorima nije bilo poezije koja se izborila za centar pažnje, poezije o kojoj se govorilo u bezdašju očaranosti. Dominacija kratke proze i (ne suviše dugih) romana ponovo je na snazi.
KNJIŽEVNOST PROTIV RATA (Fokalizator, 2024)
Najznačajnija knjiga koja sadrži poeziju (ali i prozu i jedan dramski tekst) je objavljena prošle godine. Radi se o naslovu Književnost protiv rata – Zbornik umjetničkih tekstova (1991-2001), koji sadrži tekstove stare tri decenije ili više, tekstove koji su bili odgovor crnogorskih autora na rat u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Aktuelizovanje tih starih angažovanih književnih uradaka došlo je u trenutku kada je uspostavljena potrebna distanca da bi se pravilno sagledale neke okolnosti koje su dovele do rata i održavale ga predugo živim na štetu svih svojih žrtava i čini se da su neki crnogorski književnici mnogo bolje znali u trenutku kad se sve dešavalo nego mladi danas koliko je taj rat bio pogrešan. U svijetlu novih društvenih i političkih manirizama koji na taj period crnogorske i balkanske istorije gledaju ili suviše ležerno, relativizujući i okolnosti i ideologije, ili ponovno s istim onim stavovima koji su do rata doveli, postojanje jedne ovakve knjige je podsjetnik, ali i svojevrsna opomena posljeratnim generacijama da ne prave iste greške koje su naši prethodnici pravili. U zborniku Književnost protiv rata su, po izboru Fokalizatorovog glavnog urednika Vladimira Vojinovića, ušle i čuvena pjesma „Noć sa Dubrovnikom“ Vitomira Nikolića koja patničku tugu i čemer prenosi i danas, toliko godina kasnije, na svakog ko se sjeća sramne prošlosti, zatim „Dubrovniče, oprosti“, moćna molba Jevrema Brkovića iz novembra ’91. godine, pjesma „Knjige na lomači“ Huseina Bašića nastala povodom bombardovanja Nacionalne i Univerzitetske biblioteke u sarajevskoj Vijećnici i njegove „Riječi poslije Srebrenice“ zapisane na godišnjicu genocida. Zastupljeni su u ovom zborniku i Vojislav Vulanović, Sreten Perović, Milika Pavlović, Branko Banjević, Mladen Lompar, Momir M. Marković, Ljubomir Đurković, Sreten Asanović, Marko Vešović, Zuvdija Hodžić i Jovan Nikolaidis.
NIKOLA NIKOLIĆ – POSIJECITE VISOKO DRVEĆE (Nova knjiga, 2023)
Iako je rođen neposredno pred ratove devedesetih, crnogorski književnik Nikola Nikolić je uspio da uhvati srž tragike devedesetih u zbirci priča Posijecite visoko drveće. Na teritoriji Crne Gore nije bilo rata, ali on on u jednoj zabilješci podsjeća na nekoliko zločina koji su se desili unutar nje, a posebno kroz priču „Legenda o uljezu“, o italijanskom vojniku koji se, nakon što se „izvukao iz rata“ nastanio u Crnoj Gori, u napuštenoj seoskoj kući koju je pretvorio u dom. Kad su ga vlasnici kuće predali vlastima, sve su ostavili kako je on namjestio; nijesu dirali čak ni sliku djevojčice koja mu je ostala kad su ga odveli. Nikolić se u ovoj zbirci priča bavi i drugim tragedijama: holodomor u Rusiji, sukobi u Gruziji, genocid u Ruandi, opsada Skadra tokom I svjetskog rata, Veliki rat… Nikolić bira uglove tako da izazove empatiju neposredno, i ne skriva se iza glamuroznih riječi da bi dokazao da su njegove teme velike. Smrt i glad, mučenja, nepravde, sve je prošlo kroz ove kratke priče s namjerom da se ponovo okrenemo čovjeku do sebe, ali i onom dalekom u čijoj koži možda nekad i sami budemo – nikad se ne zna. Vrijeme za ovu knjigu, ako je literarne pravde, tek će zaista doći, jer ratovi i zločini su u načelu svi isti, ali ono što nakon njih ostane su skupovi različitih posljedica koje najteže padaju onima koji su preživjeli.
AFAN LATIĆ – POD OŠTRIM UGLOM (Fokalizator, 2024)
Literarni prvijenac Afana Latića Pod oštrim uglom koji je dio ovogodišnje produkcije Fokalizatora otkriva nam darovitog pripovjedača koji svoj književni svijet oblikuje polazeći od likova, a ne događaja. Sve je u službi što boljeg razumijevanja njegovih romanesknih ljudi i njihovih postupaka, ma koliko izlazili iz okvira nepisanih normi ponašanja. Ne postavlja se Latićev pripovjedač nužno kao branič onih o kojima pripovijeda, ali pokazuje izvjesne simpatije prema slabijima, obespravljenima i nesrećnima od rođenja. U tom smislu prvi dio zbirke pripovjedaka, nazvan simbolično „Nekada su ljudi lakše umirali“, izuzetan je edukativni materijal iz kog vrišti pedagog, što Latić i jeste po zanimanju.
Realistični dio zbirke preklapa se sa postmodernističkim koji je dosljedno zastupljen u drugom dijelu knjige nazvanom „Najljepše priče su one bez smisla“, ali i u priči „Ogledalo“ iz prvog dijela. To je, najkraće rečeno, susret pripovijesti i ispovijesti. U tim eksperimentalnim crticama i cijelim precizno oivičenim traktatima iz drugog dijela, Latić iz uloge posmatrača ulazi u prostor razgrađivača trenutnosti, više filozofa koji se hvata i za ono što ne razumije nego psihologa koji će pokušavati da problematiku svede na proste činioce. Analizira svaki mogući otkucaj srca u sučeljavanju s protokom vremena i propuštenim prilikama, ili uprkos navedenom. Latićev pripovjedač je zbunjen, ali u isto vrijeme pokušava da se uhvati sa samim sobom bez potrebe da odgovori na sva (svoja) pitanja. Čovjeka u prvom dijelu prihvata onakvog kakav jeste, dok se u drugom prema njemu (ili sebi, svejedno) odnosi kao prema misteriji iz koje pokušava da izvuče poentu, što sugeriše da autor ima više razumijevanja za drugoga nego za ono što prepozna u sebi.
Razlika između dva dijela zbirke Pod oštrim uglom je i u jeziku. Dok u prvom dijelu dominira narodni jezik karakterističan za planinski dio sjevera Crne Gore, u drugom preovladava jezik grada i savremenih tehnologija. Sasvim je očigledno da se u slučaju ove knjige radi o skupu svih utisaka taloženih u dužem vremenskom periodu koji su morali biti sabrani na jednom mjestu da bi se krenulo u nova poglavlja oivičena zacrtanim vremenskim periodom. U kolažu koji nam je ponudio nazire se u kom pravcu bi jednom mogla da ide nova knjiga Afana Latića, čim zbirka Pod otrim uglom pronađe svakog svog čitaoca.
NATAŠA NELEVIĆ – MALI ROMAN O BLATU (Nova knjiga, 2023)
Imati Krležu kao književnog junaka u književnom djelu objavljenom u Crnoj Gori je ivica fikcije sama po sebi. U svom Malom romanu o blatu dramaturškinja Nataša Nelević radnju kreira na temelju jednog zapisa iz 1952. godine i pretvara ga u porodičnu priču, podlogu za feministički manifest, omaž književnom autoru, prikaz jednog društvenog sistema od vrhunca do potpunog propadanja… Nelević je u svom pripovijedanju uvijek blizu, ali nikako ne prelazi granicu patetike; na mahove možda i hladna u svom kombinovanju dva prostora i dva vremena, dopušta nam da biramo s koliko ćemo srca ući u ovu priču o, prije svega, majci koja posljednje doba svog života provodi nemoćna, dementna, zavisna od drugih, ali i o kćerki koja pokušava da u tim momentima emotivnog pucanja pokušava da ubaci još jednu veliku priču u život žene koja ju je rodila. Ovaj „mali roman“ je sve osim mali i njegovi su, naizgled sitni detalji nosioci dubokih značenja – blato, ružičasti papirić, regal koji onemogućava da se lagano izađe na terasu, prekrivač… Ni ovaj roman nije dobio pažnju koju zaslužuje, ali nije oivičen vremenom u kome je nastao pa će vjerovatno jednom ponovo dobiti priliku da se o njemu govori iz pravog ugla.
OLJA KNEŽEVIĆ – STRADA FORTUNATA (Hena.com, 2024)
Ležerna žena u leviskama koja duboko promišlja i uštogljeni Vitez iz čijih se postupaka ili ništa ne očitava ili se očitava sve suprotno od onoga što zapravo jeste, odlaze na put s djetetom… Jednostavna postavka radnje unutar koje se krije proces dubinskog sazrijevanja, sve vrste spoznaje, potpuna transformacija duše i sistematična preslaganja prioriteta. To je u načelu kostur najsvježijeg romana Olje Knežević, Strada fortunata u kome je prevazišla samu sebe ne samo u stilskom oblikovanju likova i svođenju radnje, već i zato što je opisala zaljubljivanje u pisanje kao da opisuje treću osobu koja ulazi u brak i preuzima junakinju fizički i mentalno od supruga. Ova priča je na momente zabavna, nekad i mučna, ubjedljiva i neposredna toliko da smo u stanju da vjerujemo da je hronika, da je proživljena mnogo puta prije nego nam se ukazala kao tekst. Biti žena u romanu Olje Knežević je uvijek zadatak, uvijek misija da se dokaže koliko je njena junakinja jača od svih onih koji je konstantno sapliću i vraćaju unazad gdje god da je naumila (ne uvijek krenula), no ovog puta je još i više – zadovoljna, iako to unutar ovih korica još uvijek nije sasvim doprlo do nje, jer je duž cijelog tog romanesknog putovanja usamljena u svojim izborima i usamljena u svojim malim pobjedama.
