Foto: Vladimir Vojinović

Noćas je u Nikšiću, uoči 13. jula, Dana crnogorske državnosti, održano veče śećanja na Boža Koprivicu. Prenosimo saopštenje urednika Fokalizatora prof. dr Vladimira Vojinovića

Nijesam ni slova napisao o Božu otkako je otišao…

Bili smo u Lajpcigu. I bio sam odložio telefon da bih mogao obaviti razgovore s patnerima iz tog grada. I kad sam se vratio štandu, telefon se bio usijao od 20-ak poziva i poruka. Stefan Bošković, Rosanda Mučalica, Balša Brković, Ana Vukotić, Dragana Erjavšek, prijatelji iz Zagreba, Sarajeva, Splita, Novog Sada, pa i moji ukućani… Sa svih strana javljali su o Božovom odlasku.

Iste noći u hotelu mučio sam se da napišem in memoriam. Noć se primicala jutru a i dalje sam bio na samo dva pasusa. A na mrežama i portalima već je bilo ispaljeno desetine i desetine prigodnih tekstova. Usred tog bunila, počeo sam da vjerujem da mi Božo odnekud naređuje da to ne činim.

A onda sam i shvatao – taj je čovjek imao toliko sebi bližih ljudi, čije je uistinu bilo preče pravo na oproštaj. I taj moj ośećaj praznine, od njegova odlaska, da je uistinu neznatniji od ośećaja koji nose njegovi višedecenijski prijatelji…

A kako sam uopšte upoznao Boža?

Sigurno se śećate, govorio je o tome često, o onoj izvanrednoj svesci Arsa, koju je priredio u čast Danila Kiša. Božo me je tih dana pozvao, valjda je to bio i prvi naš razgovor, i uvrstio me u grupu u to vrijeme „mlađih jugoslovenskih pisaca”. Tako nas je zvao. Ne treba to da čudi, i Ognjen je na komemoraciji u Podgorici kazao koliko je Božo podržavao mlade pisce. Za mene je to bila, razumije se, izuzetna čast.

A onda smo i na festivalu Odakle zovem bili saučesnici.

Pa sam onda, radeći u Vijestima, postao njegov čitalac – antologijski esej Kiša sam upoznao kao zvuk, vjerovatno i najbolji u savremenoj crnogorskoj književnosti, čitao sam na stranicama te novine.

A onda, kad sam se našao na poziciji glavnog i odgovornog urednika ZUNS-a, javi mi se Božo s idejom da objavimo jednu partizansku knjigu. Bila je to 2014. Božo je za Varju Đukić bio priredio izabrane pripovijetke Mihaila Lalića, pa kako Ministarstvo nije tu knjigu podržalo, javio se meni. Kakvo je to samo bilo iskustvo. Božo i ja smo usput saznali da o autorskim pravima Mihaila Lalića brine tročlana komisija u Srpskoj književnoj zadruzi. Ne pitajte kako, obezbijedio sam prava. A onda je neko u Podgorici pročitao Božov propratni tekst, i onaj njegov opis Amfilohija. Knjiga naravno nije objavljena, a ja sam naravno napuštio ZUNS i pridružio se kolegama na Cetinju.

I prođe par godina. Radili smo sajam u Podgorici. I neko mi javlja – Božo je u kafani blizu štandova, i viče zbog nekog problema. Odem tamo i zateknem ga đe sam śedi. Bio je bijesan. Kažem mu da sam ja u organizaciji i da ćemo sve riješiti. I jesmo.

A onda je Božo prišao Fokalizatoru.

Da li na prvom ili drugom Bookiranju? Ne śećam se. Ali svježa mi je ta slika. Vidio sam s bine kako se gega kroz gužvu. Signalizirao sam da mu donesu stolicu kod Ogija i Andreja. Scena slična onoj iz filma Goodfellas.

Ko je, za razliku od mene, umio da gleda, mogao je da shvati da Božo jeste bio u ozbiljnim godinama i da je znao da dolazi kraj. Kad sad vraćam film tog našeg druženja, shvatam da je on ośećao da se bliži momenat rastanka. Bio je u nekoj melanholičnoj fazi, bez zrna one nikšićke ratobornosti… Kao da je opraštajući se od svijeta svima htio da oprosti. Recimo, govorimo o zajedničkom bivšem prijatelju i on na kraju kaže – baš te briga, praštaj, i ja sam oprostio, mi ne možemo da živimo s mržnjom u sebi, to razara.

I taj naš put za Split, druženje s Crnogorcima u Nacionalnoj zajednici (pjevao je jednu partizansku pjesmu), pa potpisivanje knjiga na štandu Fokalizatora, pa jedna njegova slika na splitskom trgu, pa ručak u Stocu ispod vodopada. Hajde da svratimo u Mirkove Petroviće, rekao je na povratku. I svratili smo. Fotografisao sam i njega i Sanju i Mirkove rođake. Ni na jednoj slici me nema, i sad kad se na njih vratim shvatam da me je Božova śeta i priča o Mirku bila toliko oslobodila sopstva da se sve to pretvorilo u priču čiji se pripovjedač svjesno povukao u pozadinu.

I još jedna stvar nas je posebno zbližavala svih tih dana. Božo je otac dvije šćeri. Mi imamo blizankinje. Stalno nas je zapitkivao o njima. I zezao nas, stajući uvijek na njihovu stranu ako bismo Sanja i ja pričali o nekim problemčićima. Onda sam shvatao i to zašto je uvijek govorio o šećerima kao najboljim drugovima.

Božova smrt me jeste iznenadila. Zatekla, ali bilo se nešto nadvilo nad tim našim posljednjim razgovorom i da sam umio da gledam shvatio bih i to da jeste posljednji. Rekao sam Sanji da mi je čudno da se Božo već neko vrijeme ne javlja i pozvali smo ga iz auta. Pričao je sporo, teško disao. Ali i tada je govorio da će skupiti neke eseje za knjigu, da objavimo… Ajde, vidimo se, rekao je.

Pamtiću tu sliku kapele na beogradskom groblju. Visoki svodovi, melodije koje je Božo izabrao za taj dan.

Posljednja dramaturška bravura Boža Koprivice.

…i, da, pitamo se. Kad se spušti zavjesa, da li je uistinu kraj?

Teolozi naravno imaju objašnjenja, a ti argumenti služe popovima da mlate i zavode mase.

No, ono što jedan profesor književnosti može da kaže je, da na Božovo djelo teško može pasti bilo kakva zavjesa ako je mi sami ne raširimo. Zašto? Zato što će crnogorska književnost dugo i dugo čekati da se rodi jedan takav genijalni esejist, čije su intertekstualne i interpolacijske veze i vezice uvijek na opasnoj liniji između razuma i patologije. Lucidni esejist, pripovjedač, pjesnik – Božo Koprivica, zapravo je bio nenametljivi sakupljač lijepog u svjetskoj kulturi, koji nam je uporno i uporno priređivao nenadmašne postavke najuzvišenijeg estetskog, da makar probamo da doživimo dio onoga u čemu je sam beskrajno uživao. Ono što je živio.

Nakon što, kažem, u Lajpcigu ništa nijesam napisao o Božu, mnogi su i govorili i pisali i očevidno su imali šta. A ja sam i odbio da govorim jednom prilikom… Znam da Božo ne bi zamjerio.

I da danas pred vama govorim o Božu, da se drznem da to činim pred Božovim višedecenijskim prijateljima, daje mi snagu tek jedan moguće mali, ali za mene neprocjenjivo vrijedni argument – Božo je bio odabrao da s Fokalizatorom priredi i objavi posljednja izdanja svojih knjiga. To je za ponos…

To je bio Božo Koprivica, čovjek koji je svojim prisustvom ljude činio ponosnim.

Neka mu je vječna slava.