Foto: privatna arhiva
O MASLINI
1.
Ružnijeg debla (a lijepog lišća) i gorčeg ploda (a korisnijeg soka njena) možda i ima, ali mi za takvo što čuli nismo. Neobična je jednako koliko je i korisna. Čudo među drvećem i andio među ljudima – stablo maslinovo. Spada u voćke, a plod njen ne može od gorčine okusiti ljudski stvor. (Tako vam je i sa dobrotom – gorka je, ali je daješ.) Lišće, koga zaludu koriste bolesnici, podukom pogrešnom od nadriliječnika svezani, s mukom (kad boljeg brsta naći ne mogu) preživaju i koza i sivac. Dakle, plod joj se ne jede, bar ne u sirovom stanju, kakav je u voćaka najukusniji: svjež, s grane ubran. Dug je put od bobice pod lišćem maslina do zrna konzerviranog u teglici. Sve je o maslini i na njoj nekako zbrčkano, osim srebra lišća njena, koji je bajkovit kad zagospodari okolišem. Ali i za taj sjaj maslini treba svjetlost vedrog dana i huj vjetra odasvud. Još više blješti srebrom ako su pod stablom blagorodni ljudi. Noću, pak, ona izgleda kao utvara, biće iz crnjih snova. Kao i u svake starice, uostalom – figura njena nije šesna, nije za diku. Plod njen, kad zrijeva i raste (iz cvjetka sitnog), stopi se blijedim zelenilom u lišćanu masu. Tek kad sazri, crna voćka, pokrivena sjajnom pjegavom opnicom, izroni međ lišćem i, prije pada, zagospodari krošnjom. Berba maslina počinje onda kad se u ostalih voćki završava. U nevakat, kad se sve ostalo od božjeg dara unaokolo pokupi, prigrsti i pobere, požnje i složi, u mračne jesenje dane, kad su kiše i gromovi i kad volja splasne – maslinov se plod sakuplja.
Kad počne da umire (i umiranje njeno traje duže od nečijeg sveg života) pusti kraj korijenja svoj porod, brojne prutiće s nekoliko listova na mladim tijelima. I osjeća sveta bikjka, očima sveca motri, dok odlazi, rast potomaka koji se hrane njenim podzemnim sokovima iz dubine vremena. Kad se osuši, pretvori se u hrpinu tvrdog mirišljavog debla. A njena djeca, oko nje i nad njom, razlistaju oko nje nove prutove, jedre delije, nasljednici, što će, potom, i od vjetruština i vrelog sunca ilijskog branigti posljednje otkucaje matere plemenitog bića, uspomenu na nju. Osjećajući redom da iz majčinog sagnjilog korijenja ima za njih još slatke roditeljske potpore.
Maslinovu grančicu ljudska prolaznost, prinosi krvniku – neka spusti griješnu ruku i bude milostiv bar toliko dok grančica ne uvene. A maslinov buket sporo vene, daleko sporije nego je krvnikovo strpljenje. Ona pomaže koliko može – upozorenjem svog ponuđenog dijela. Dok se zeléni pruženom grančicom (sirotima nada, silnima nelagoda), slabi strijepe i nadaju se, a silni bivaju lecnuti: sujeta se njihova suluda na tren umiri. Na žalost, maslina je ćutljiva biljka, a neprijatelja odasvud. Blažena je jer je skromna (kao i sve darovateljke), i dive joj se iako je ružna, daleko više nego jablanovima, čempresima i palmama, koji su lijepi. Maslina život svoj ćutljivi ne održava nigdje gdje nema mora, ili gdje se ono ne sluti mirisom i hukom.
2.
Narod voli da pomene da je maslina majka, a loza žena. Od ulja maslinova ploda biće se okrijepi, sva su redom čeljad krotka maslinovim samotokom nahranjeni; a od plodova lozina soka, kako koji: neko usni laž, nekome uzbuči vražja traga, dok se treći, već uspoznati mjerom stečenom od masline, drže uvjerenja: ničega suviše! Vele u narodu još i ovo: uvijek joj se vrati, jednaka je ljubav njena spram odbjeglog pa povrnutog. Dok se ženi lakovjerni insan vratiti može najviše još jednom, ma je sve potom pod sumnjom kod takvih – i vjernost ženina i gospodstvo njegovo – budi oprezan šetaču kroz prolaznost! Maslina traga samo za dobrim u tebi, a žena ispituje nove lavirinte, remeteći savjest tvoju.
Čitav dosadanji život moj protekao je kraj njenih stabala. Dijete sirotinjsko u meni, čovjek zrio u užurbanom svijetu, prispio starac iz sjene – njenom je okrepom sve vrijeme ogrnut bio. Pa, ako me svijet učio drčnosti, maslina me s’etovala blagosti. Nije mi dala da pobjesnim, a dala mi je da se smiješim kad mi je najteže. Kao da je govorila: “Gledaj moju hudu sudbinu kroz olujna vremena, još sam ljudima na pokaz i diku. Ja se veselim i dok nestajem, ljudi se ne vesele ni kad su u jêku, kad im je najlakše; takav su danas ljudi: kad nemaju, nedostaje im i ono što imaju, a kad imaju, zaborave na ono što nisu imali. Zato je meni vavijek bilo žao čovjeka” – to hoće meni reći stablo maslinovo. Stari Grci, koji su svemu na ovome svijetu znali užitak i mjeru njegovu („Građanine atenski, iako je sve na ovome svijetu interes, nauči se da je u umjerenom najsnažnije utočište svega živoga!“), nijedno stablo ne pominju više od maslinova. Taj dostojanstveni narod, koji je i nastao prvenstveno zato jer je bio odabran za svetu zadaću čovječanstva, birao je društvo i među drvećem.
3.
Prolazili tako krajem pustim mati i čedo njeno. Bješe zapeka, ljut kamen svud oko njih, nebo izblijedjelo, isprano, a staza pred njima od silne jare treperi. More se sluti, ljudi daleko. Žedno čedo majci iskaše vodu, ma vode ni za lijek. No umah, usred kamene pustinje, putnici izbiše pred izvor, koga, naravno! dobre vile doniješe, da majku u nevolji iskušaju. I doista, smorena sirotica, kad vodu opazi, sunu naprijed i namjesto kćeri prvo žeđ da utoli, poče sama piti. I kako gutljaj uze, tako se skameni, pretvori u česmu. Čedo se, pak, sasuši i zgrči, pa maslinom posta, izvoru hlad da pravi. To je bilo prvo stablo buduće šume. Dan-danji stoji sred te prastare šume maslinove Kučkina česma, ali mi čedo-maslinu, pored tolikih stabala oko nje, a sva su kriva, suve hrapave kore, neugledna oku i nelagodna osjećaju, prepletena jedno u drugo, prepoznati ne možemo. Znamo ipak to, da sva ta stabla sve vrijeme daju a nikada ne traže, dok iz Kučkine česme ljudi ni kap vode da vide, da srknu. Tada kao i danas. Po toj šumi (a ona miriše žutom brnistrom, majčinom dušicom, pelinom, smiljem i cerucom, kupinjem i ljubičicama), ljudi odvajkada promiču, rade i stiču, i nema šume na kugli zemaljskoj u kojoj se više i duže boravi, kao što biva u maslinovim šumama. U jesen, blaženu i zrelu primorsku tugu, kad plod dospije – razmile se berači i sakupljači. Glasi odjeknu, glasi koji pričaju, pjevaju i šapuću: berba maslina je počela…
Leleka u maslinovim šumama nema. U njoj je više svjetlosti nego u ijednim drugima. Sveto drvo Mediterana. Iako je njeno osnovno svojstvo da daruje, ćuti i trpi, maslina voli i da se vjetrom mazi: šum je pod njima kao šum dalekih talasa. U ostalim šumama gleda se na debljinu stabla. U maslinovoj – koliko je plodova na vršcima grana (jer ona je voćka, nije bukva!). Pod stablima vječno diše zdrava trava. Poj ptica, kao da su sve one tu za doček svetog Franje – ne pȁtiše. Rituali se izvode kad se plod skuplja. Sve je u vezi s maslinom gotovo mistično. Kad se stabla sade, okopavaju, prihranjuju, potkresuju, početak berbe i njen kraj – svečanosti su paganske. Pod maslinama nastali su ciklusi lirskih i epskih pjesama o junacima iz radne prošlosti, poslovice, zagonetke, bajalice i vradžbinski rituali. Novo vrijeme, pak, satrlo je to narodno naslijeđe, staricu su otišli na nebo, a mladima je teško da se sagnu: današnja omladina hoće da ide samo pravo, što brže, što lakše, ali samo uspravno – sve do Čistilišta.
4.
Maslina je za one koji se sagibaju i trpe. Maslina ima vremena, svjedočiće vjekovima svaku izgubljenu bitku ljudsku. Čuva dubinu prošlosti u kanelurama stabla, hirovitu sadašnjost nudi u izlistanoj simfoniji srebra, a budućnost, ma kakva bila, moći će kraj masline spoznati samo skromnog i blagorodog, trpeljivog domaćina. Koji pod njom strijepi, koji se kraj nje moli. Nehajnima ona služi tek za sjekirov urez, motornu testeru i zjale ogrjevne peći. Okreni se od nje, samovaće bez bune i svjedoka! Pomiluj joj stablo, upamtiće ti dodir u unucima.
MASLINI
Koliko patiš, rugobo moja,
Od sebe same lice skrivaš,
boginjavo srce iz prisoja
da ljepotom krene dozivaš.
Plavolisna željo, stari svate,
Jednom te se s jeseni sjete,
Edensku pjesmu tvoju skrate,
S grana ukradu pa odlete.
A pamtiš dugo: godina tamu
U svome zgrčenom rastu brojiš.
Koliko treba da te još, samu,
Crnilom hvale? Dok postojiš?!
Dobrota u tebi mirom prijanja,
Svoje tajne ti ćutnjom zboriš,
Pa dok ti porod vjekove sanja,
dal’ ti to plačeš lišćem dok romoriš?
O LIPI
Ona je sveto drvo sjevernih geografija, ne samo kod starih Slovena: nekoć mi rekoše u Finskoj, zemlji koja kraj Hiperboreje snatri ledom i šumama, da je u tundrama živalj slavi kao boga zdravlja. Ruski pjesnici i danas kraj nje rimom plaču. Kostantin Paustovski, Bunjin, Šolohov… Pod njom su činjena ustoličenja paganskih knezova, a i žezla su obarana kad nije bilo narodu po volji. Zborove držahu mudri pod njenim stablom. Slavlja raspojasana svijet radin i prost, u hladu od lišća lipina. A u deblu zmija neće. Ako se i bude preplela koja kojiput – dobrodušnica je guja: noću joj treba osluškivati, takvoj, pisak tih, pa neka je dodirne bonik, da se u ritmu njenog lednog savijanja nauči govoru bilja i – ozdravi. U šapatu lipe je skrito ozdravljenje takvoga.
Grom strijele svoje plamene u njenu krošnju ne šalje. Stoga, nekad sred polja, njena su se staba prsila ravnicom. I na raskršćima. I kraj bunara. Odmorište su i hlad težaku, a putokaz i gutljaj pješaku. Do nje se lutalo, od nje znao puta dalje onima što dalje moraju. Pod njom se, mjesečarki, od ljubavna vragolanstva djeca začinjala. A preci naši, od domazluka pazioci, kad bi vrijeme stiglo, pod njom su nas, lako, ostavljali. Ne tražeći oprosta, jer ne bijahu griješni; niti krsta, niti lune sa zvijezdom, niti zvijezde davidove ne tražahu pod njom naše starine, doli sjećanje da su patili dobrotom. Lipa je kraj njih šumjela utjehom.
Njenih grana prutove snosili su da pobjegulje, prznice, sve one što vrelinom lude naravi um omrčuju, miru vrate. Lišće njeno čedu za dubok san, brana od uroka pod kušinom. Srdobolnim starinama od cvjetka njenog bobičastog umjerenu uvaru čaja, a i onima od nesna pokoj noćni. Ne treba je sjeći, valja je samo saditi, pa neka sama, kad vijek joj prođe, po zemlji polegne. A kad joj od tijela dio otmeš, koga kojiput ipak moraš odsjeći, neka se to u doba bez lune zbije. I sjeverina da duva, ako se potrefi. Biće lipi tada lakše od sjekire. Danas lipu sade tek u brdima, i na urvinama sred bubulja katunskih, samohrani, dajući time znak svojima da se vrate iz nedraga. U gradovima silnim lipa više i ne liči na sebe, u parkovima ona vene za dostojanstvom predaka. Lišće joj je, tamo, nalik mošnjama staraca koji oko nje penzionerišu. Ne treperi, ne šumi, rijetko rosu na sebi osjeti takva lipa. A što je lipa bez rose, i rosa ako ne ckli na lipinom listu?
Lipa je danas među betonom malokrvna, hoću reći: nehlorofilna, po njoj prašina kao mȁća, a zelen joj utučena žuticom smoga. Lipa sa asvalta je tuberan, holerik. Kad kojiput i zamiriše, čini to stidno među oblakoderima, tek da oni, koji još razumiju govor drveća, saznaju kako joj je. Pa kad i tog daha njena udave smradovi, da šapne nekoji njoj nalik, uznemiren: “Lipi je teško, ali je ona drvo, možda će nadživjeti i nas i sve ovo zlo koje smo joj nanijeli nehajem”. Vele: svakome dobrome, kad ode, dušica slatka lipu naseli, pa će na pragove ljeta miris lipov padati kao sjećanje na njih u nama.
Ko smije zaboraviti da na Cetinju, gradu-svetinji, najopojnije lipa miriše – to Njegoševa duša luta varošom iza ponoći: traži odgovore zbog naših gluposti. Od tog mirisa u nesvjest je poetikom padao i Leso Ivanović, Kiš se opijao njoj nazdravljujući, gospoda Đonovići krili su bol, lipinim uzdasima Cetinja prekriveni.
Gospode, ne daj da u tom gradu iko ikad pomisli: da sasječemo, iz srca zemlje crnogorske isčupamo ova stabla, kad nam jednom prostora zafali! Jurišamo ka Evropi, malen smo prostor, može kome takvo što naum neuman pasti! Cetinje jeste urbano maleno, ali je, u vedrini neba, odvajkada nad njim – velegrad. Sa mirisima lipe.
O MEDU
Što god učinili s njim, u što god ga premetnuli, biće meleman. Blagorodnijeg ploda zemaljskog nema. I neka ga ne okuša onaj ko na blagorodnost takvu bar ne sliči. Ako ga već proba, neće mu biti gore od terapije, ma ni bolje, jer – med ne pomaže oholima. Moj stari je govorio: „Možeš ga uzeti kao lijek za sve bolesti, a možeš ga jesti i ako si zdrav, ali tada ne liječi“. Djeca ga jedu da bi brže porasli, odrasli da ne bi pali, a pali da bi se digli. Svakome pomaže, samo zlima ne može dati ništa od onoga što oni već imaju. Danas ga proizvode više nego pčele mogu da spreme. Ali, vi za taj višak niste krivi. Htjeli bi vi da mnogošta u prirodi i oko nje bude kako je nekoć bilo, ali se ne može, ne može. Zato uzmite meda što vam pčele nude, dok se još med medom naziva. Krasti ga možeš, i od ljudi iz košnica, i od divljih pčela sa dubovih vršaka, i prima se krađa kao i cvijeće kad mu se krišom rasad uzme. Skup je med, ali ne onoliko koliko jeftino trujemo tvoriteljku njegovu. Pčela je jedno od rijetkih bića zemaljskih koja uporno, kako blažena bića samo mogu, najbolji dio sebe poklanja najvećem neprijatelju. Mnoga su dobra stvorenja zvijeri zvane Čovjek na krivi put, u jame bezdanje poslali, pa će i preostalim pčelicama osigurati put bez povratka. Med treba više jesti nego o njemu govoriti, iako su i od razgovora o njemu usta puna slasti, a srce čilo. Prije spavanja, kad ste za dobar san već popili čašu mlake vode, u kojoj je razmućena kašika meda i dodano desetak kapi limuna, sigurni ste da će anđelčići stići i prije ponoći naučiti vas što sjutra lijepoga i korisnoga treba da uradite u svijetu koji na vaše zalaganje čeka. Ako vi vjerujete u anđele i ako ste od volje da svijetu učinite na volju.
Dobri svijet, pak, zna kako da lako spreme piće nad pićima, božansku medovinu. Uzmite nepatvorenog meda (već ga je teško naći, ali valja truda) koliko i izvorske vode (najbolja je sa izvora sa koga orlovi piju) i kuhajte dok na polovinu spadne. U tu količinu dospete umjerenu količinu rakije. Rakiju dobavite od tasta, sa seoskog kazana (požurite, dok nam i kazane rakijske evropske norme ne zabrane!), punci vas vole i daće najbolji prvijenac za onoga koji im je iz roda brigu odnio. Ako vas savjetuje da u smjesu dodate i koju čašicu više – poslušajte ga. Sve to neka još malčice provri, pa sve saspite u čiste staklene sude. Sačekajte malo sa ispijanjem, nije cukar u vodu pao: najbolje je da na boce utisnete čepove toliko jako koliko ste sebi čvrsto obećali da ćete ga izvući iz grlića onda kad se vaše nerođeno unuče ocem bude nazvalo. Vjerujte u to vrijeme, med vam je garancija da će još mnogo, mnogo dana vaše stope zemljom stupati. Ali, avaj! Poslije stotinu i kusur godina, kad postanete mudri a nemoćni, sjetni a uporni, umorni a voljni – otvorite demižon sa medovinom. I počnite ga piti natašte, po malo ali redovno, pričajući svakome, i ko pita: ’što i kako?’ i ko se oglušuje: ’neka te đede!’, ama svima da rečete kako ste nekad mogli ali niste bili mudri, veseli ali nehajni, neumorni ali bez volje i elana. Biće vam teško, ali će i slušaocima biti teško. Jer tada meda više biti neće, dok će pčele moći da se vide samo u slikovnicama koje su nekad služile kao nauk kako da se omladina dadne radu, marljivosti i nesebičnosti. Ne, neće tada meda biti ni za lijek, tek malčice, kašičica, za priču koja će ovim redcima možda nastavak da bude. Možda – u bajci o ljudskom padu.
