I što god nakaniš učiniti, učini dok možeš, jer nema ni djela ni umovanja, ni spoznaje ni mudrosti u Podzemlju u koje ideš (Propovjednik 9, 10)
***
Uđite na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njim (Matej 7, 13)
***
Tumarajući pijan nakon jednog od fakultetskih izlazaka, negdje već kada sam postao svjestan težine svog odabira, nesigurne budućnosti i vjerojatno teških godina koje me čekaju nakon ionako teškog perioda, našao sam na podu stepenica jednog od paviljona – Gospin medaljon. Otrgnut s nekog privjeska. Staromodan, neugledan, plosnat i pomalo već nagrižen vremenom, kao da ga je netko već dobro iznosio pa predao drugome. U tome sam vidio znak. Inače, u to vrijeme nesigurnosti i straha pred životom koji dolazi, a koji je u to vrijeme nosio samo poraze, tražio sam znakove svugdje. Dvadeset godina je od toga, imam taj medaljon i danas. Dvadeset godina je trebalo da ostvarim sigurnost i miran san, upravo ono što sam tada želio. Čega je to bio znak, dvadeset godina trnovite staze? Ništavila, praznike, mraka? Majka, nevjerna vjernica, čvrsto vjeruje u križ. Kaže da je svakome u životu dan nekakav križ koji mora nositi. Križ je jedina stvarna, neopoziva činjenica našeg života. Nekome je to neimaština, nekome samoća, nekome bolest, nekome neki bližnji… Ne odbacuj svoj. Ne poželi tuđi. Ne uspoređuj svoj i tuđi. Ne traži razloge svome. Ne maštaj o životu bez svog jer to onda više nije tvoj život. To je bilo njenih pet zapovijedi. Peta mi se sada otvara dok ovo pišem. I zatvara jedan krug okrunjen zahrđalim medaljonom.
***
Pitanje svih pitanja, prožima život i književnost, i posebno je dirljivo da Hans Küng jednu od svojih rasprava u knjizi Postoji li Bog? počinje upravo s primjerom iz književnosti. Navodi scenu iz djela Bertolta Brechta, Pripovijesti o gospodinu Keuneru, u kojoj jedan lik upita gospodina K. ima li Boga, a on mu odgovara: ‘Savjetujem ti da promisliš bi li se tvoje ponašanje promijenilo već prema odgovoru na to pitanje. Ako se ne bi promijenilo, možemo odustati od pitanja. Ako bi se promijenilo, onda ti mogu biti od pomoći tek toliko da ti kažem, kako si se već odlučio: tebi je Bog potreban’.
***
Hasib stoji pred nama i pokazuje Jeruzalem kao da je njegov grad, pa ispruži prema nama otvorene ruke kao da su mu sve gradske tajne na dlanu. Da bi se zatvorile i njegovo lice izašlo iz mrtvila i počelo pričati, potrebno je na njih spustiti novčanice. Sve je dogovoreno, ali nije plaćeno. Onog trenutka kada se novčanice spuste, mi imamo dogovor i ponovno smo ljudi jedni prema drugima. U Svetoj zemlji novac pokreće sve; vjera u ljude tek poneki kamenčić. Ta nas je vjera držala da nas neće prevariti. I ta se vjera ubrzo pokazala uzaludna. Hasib je stiskao ruke oko novčanica, a raširio osmijeh i poveo nas da upoznamo grad za fer cijenu. Mali smo bili prema Vratima Damaska na ulazu u grad, kao što smo bili mali u strahu pred našim vodičem. I već kod vrata, Hasib nas je ostavio koščatom mladiću pred kojim nas je preplavila samilost. Hasib je izvadio džepnu maramicu, obrisao znoj s golog tjemena koje je sjajilo poput Kupole na stijeni, od svote koju je stiskao šakom izdvojio jedva par novčanica, tutnuo Koščatome i nestao s ostatkom fer cijene. Morao je brzo nestati, njegova košulja je postala prozirna od znoja. Moglo se sve kroz nju nazrijeti.
***
Koščati vodič nas je pitao za vjeru. Bez predrasuda, obzira i predigre – kojem se bogu klanjate? Pogledao je mene, kao prvog u grupi, njemu slijeva. I te sekunde su trajale vječno. U njima sam lutao bespućima svojih sumnji, nadanja, odgoja, tradicije, previranja. Dobro pitanje. Kojem bogu? Kako izgleda taj bog, kako bi ga opisao? Što je on meni, a što sam ja njemu? Nije to pitanje, prijatelju moj, za brzinsko čavrljanje pred Vratima Damaska. Taman da mu to pojasnim, netko iz grupe je bio brži. Katolici. Aha, kimnuo je Koščati, pa naborao čelo. Vidjelo se da iza njega preračunava rutu. Katolici. Židovi. Muslimani. Svaki put drugačije. Ima priču za svakoga. Ili ima istu priču za sve koju zaodjene taman onoliko da nas sve skupa zavara kako je svatko od nas dobio svoju priču. I što više grabimo s njime prema unutrašnjosti starog grada, to sam više siguran kako Koščati prodaje isti proizvod na tri načina, tri puta. Kako mu je zbog toga cijena niska. I kako, baš zbog toga, Hasib može sebi uzeti zub, a da su svi sretni. Koščati ima siguran korak i treperav glas dok izgovara opća mjesta povijesti i kulture. Bez Hasiba je ništa. Ostatak cijene koju je odnio Hasib pokriva jamstvo. Hasibov naborani zatiljak iznad niskih, ali nabijenih pleća, jamči da je sve što čujemo možemo bez sumnje i zadrške ugraditi u svoju vjeru.
***
Gdje je ta početna točka, od kuda smo/sam krenuo na ovaj put i od čega obično čovjek polazi kada se odluči na putovanje prema nečemu višem? Soren Kierkegaard piše u Brevijaru o tri stadija. Estetskom, etičkom i religioznom. U estetskom nema ničeg uzvišenog; to je samo neposredni ljudski refleks na sklad ili što je već u tom trenutku ‘lijepo’. Sve godine čitanja književnosti, vidim, upravo su to. U njemu nema odabira, samo refleks na uglađenu konstrukciju. K. povezuje etičku egzistenciju s odabirom; ovdje čovjek bira, između dobra i zla, ali koje se očituje u svakodnevnom ili – ili. Ponovno, u neposrednosti. Bio sam okružen usponima i padovima; volio, a još više mrzio. Umoran od svakodnevnog biranja između toga dvoje. Religiozna egzistencija, ona krajnja, znači dokidanje veza s nesporednim. Čovjek se samoproglašava mrtvim. To stradanje je srž svega, ali ne kao prolazni trenutak, nego kao stalno praćenje; kaže K. Samouništenje je bitno za odnos prema uzvišenome u bilo kojem obliku. Pravi početak je kad se čovjek osjeti manjim od ništa. Tada se može usmjeriti prema nečemu apsolutnome. Nije time čovjek postao nizak; bio je prije, samo je sada toga svjestan. Ne piše o tome K., ali vidim, iz njegovih riječi, može iz tog Ništa isijavati nešto Veliko. Može čovjek biti velik i osjetiti zadovoljstvo kad se svede na najmanje.
***
U Jeruzalem sam došao bio još jednim poslom. Maratonom. Bilo ih je puno ranije i svaki je imao neko svoje značenje. Svaki je bio obračun s nečim ili nekim. Probni okršaj pred onaj pravi. Pa ako i taj pravi nikad nije došao, ostala je neka spoznaja ili misao. Nešto što se zalijepi na onaj komad metala koji nam uruče na cilju. Kao ugravirano, može se pročitati bilo kada poslije. Neizbrisivo je. A nikome drugome razumljivo. Ovog puta mi se neka od tih slova ugravirala već ranije. Kada sam shvatio da V. neće nikada biti bolje. Da je tu potrebno neko od onih čuda o kojima čitamo, ali koja se više ne događaju. A kojima se i dalje nadamo. Kada bi mi se barem ovog puta razbistrila istina o rađanju i smrti. Može li čovjek umrijeti i roditi se tijekom života? Može li vladati trenutkom svog ponovnog rođenja? I onda se posramim tih suvišnih misli čim se sjetim V. Pred njom stoji stvarna smrt iz koje ne vidimo ništa. Ali, to što nisam u mogućnosti da vidim kako se smije i dalje nakon te smrti ne znači da toga nema. Nego samo da mi ta slika nije dostupna. Slika koja bi pobijedila ništavilo. Za tu sliku ću stupiti na stazu. Uzeo sam dres i na njemu flomasterom napisao preko prsa ‘Ne daj se V.!’.
***
Pred Svetim Grobom. Pred Kupolom na stijeni. Pred Zidom plača. Gužva. Mnoštvo ljudi. Čini se kako se miču, u masi se naziru sitne kretnje. Ali, masa ostaje. Kretnje i stajanje u isto vrijeme. Ono što stoji, što se ne miče je – ljudska potraga. Jedino je ona stalna. Što svi ti ljudi traže? Imaju u očima primjese nade, očaja, nestrpljenja, strepnje, grča… Pogledi im se lijepe na nabore zidova, izlizane natpise, kocke na kaldrmi. Možda čitaju neko tajno pismo koje meni nije dostupno. Kad-tad čovjek se zasiti odgovora koji mu nude drugi, pa ih odluči potražiti sam. Oni ih traže u kamenu, ja ih tražim u njima. Ja gledam ljude. Spopadne me kratko sažaljenje, ali onda se zapitam – treba li žaliti više one koji očajnički traže odgovore ili one koji su od potrage odustali? Uranjam sebe u labirint grada. U masu ljudi. Ako postoji ovdje nešto, reflektirat će se na meni ili ljudima oko mene. Materijalizirati u iskustvo, osjećaj, znanje. To je ono što mogu uhvatiti. Ispisati. Ja sam uhoda među njima. Uljez skrivenih motiva. Ovakvi susreti i iskustva su intimni činovi. Ono za što je nepristojno pitati nekog usamljenika pred Svetim grobom – ja o tome pišem. Je li to ispravno? To je još jedno pitanje na koje mi treba odgovor.
***
L. spava s malom bijelom knjižicom s anđelima na korici. Oštri bridovi korica ostavili su mu pruge po licu. Ustaje ujutro i gleda me snenim očima, a prijetećim urezanim znakom ispod njih. Prijetećim poput dana ispred nas, budućnosti koju mu ne mogu osigurati. Tata, čekaj me da se pomolim. Trlja oči i otvara stranicu na kojoj piše ‘jutarnja molitva’. Ne znam njene riječi niti od kuda mu ta knjižica. Od kuda mu sve to. Ima nešto, iznad nas svih, neka tajanstvena ravnoteža, zbog koje me on ne pita zašto ne znam. I ne traži od mene da sudjelujem. Nešto što će se na kraju izravnati.
***
Kupola na stijeni je najstarija i najljepša džamija. Treće najsvetije mjesto islama. Njen blještavožuti krov, prekriven zlatnim listovima, na grubom sunčevom svjetlu bljeska sve do rubova grada. Ostale crkve su negdje ukopane ili uronjene u labirint grada. Ispod kupole niz je ukrašenih pločica s prizorima ‘noćnog putovanja’. Putovanja od Meke do Jeruzalema, ovog mjesta s kojeg je uznesen na nebo. Gdje je spoznao sve odgovore na svoja pitanja. Svi smo mi putnici na noćnom putovanju. To je valjda život. I smrt. Putovanje nikada ne prestaje. I mrtvi putuju. Okupljaju se ispod Kupole na stijeni, u Bunaru duša. Sastaju se dva puta mjesečno da se pomole. Tuđi bog, a opet – svih nas koji putujemo. Džamija je zaogrnuta plavim pločicama, prošarana stihovima i zapisima, vrludavim linijama; to je nebo. Zlatna kupola je ono iznad neba; mjesto gdje će završiti putovanje; Muhamedovo i naše. Na istom mjestu je i Abraham htio žrtvovati svog sina; tu je i mjesto svetišta iz Herodova doba. Opet, njihov bog se uzdignuo da predstavlja sva tri. Sjaj, pozlata, šarenilo, boje. Crkve iz mog sjećanja su tamne, sive, od kamena na kojem su se pohvatali vlaga, crnilo grada i vrijeme. Što ako mi se svidi taj tuđi bog? Bi li me udomio? Bi li mi drugi bogovi to zamjerili? Njihov bog je sav u viticama. Sav u šarama i mozaicima koji bljeskaju. Ako se zagledaš, linije počnu plesati, uvijati se. Njihov bog pleše i veseli se. Naš je prigušen, ne diše, pokrio se patinom. Kad bi se bogovi mogli pomiješati kao pastelne boje… Na teškom i dugom putovanju, uvijek je bolje imati tri savjetnika nego jednog.
