Foto: Fokalizator
Ljudi više ne govore „Tako mislim.“ Ne, to je previše skromno. Oni sada kažu: „Imam pravo.“ Pravo da misliš glupost. Pravo da je izgovoriš. Pravo da se njome hvališ. Pravo da se ljutiš kad ti neko kaže da je glupost. Pravo da se uvrijediš na svaku kritiku. Pravo da živiš bez ikakve odgovornosti, a da pritom glasno govoriš kako si ugrožen.
Sloboda je, izgleda, postala novi vid poroka: što si neobuzdaniji, što si glasniji, što si bezobzirniji – to si „slobodniji“. A najgora je sorta onih koji slobodu mjere decibelima. Što više galame, to im se više čini da su u pravu. I, naravno, to su više „slobodni“. To su oni što na svaku primjedbu viču: „Nećeš ti mene da ušutkaš! Imam pravo, živimo u slobodnoj zemlji!“ A čim im vratiš istom mjerom odmah zovu policiju, advokata, tetku iz dijaspore, ma bilo koga samo da zaštiti njihovu osjetljivu demokratsku dušu.
Ovdje su svi slobodni, osim onih koji bi da budu normalni.
Ovdje imaš pravo da psuješ, ali ako neko primijeti da nemaš kućno vaspitanje – eto te u ulozi žrtve. Imaš pravo da lažeš, ali ako te neko uhvati – eto ti „medijskog linča“. Imaš pravo da vrijeđaš, ali ako se neko pobuni – eto priče o „napadu na slobodu mišljenja“. Imaš pravo da budeš budala, ali niko nema pravo da ti to kaže.
I onda se čudimo što nam društvo liči na pijacu u tri ujutru, gdje svako prodaje nešto, a niko ne garantuje kvalitet. Ovdje ljudi ne brane mišljenje, nego privilegiju da ne misle. Sloboda, u njihovoj verziji, znači da si dužan da prihvatiš sve njihove niske strasti, a oni tvoje argumente ne moraju ni čuti.
Najgori su, naravno, eksperti za slobodu koji su pola života proveli u strahu od sopstvene sjenke. Danas odjednom postali hrabri. Heroji tastature. Revolucionari iza komentara. Ljudi koji nisu smjeli reći „dobar dan“ drugom rukovodiocu u firmi dok ih ovaj gleda, sad glume disidente i tumače Ustav iz kafane.
Oni ti objašnjavaju šta je sloboda, a svaki dijalog počinju rečenicom: „Jesi ti normalan?“ U stvari monolog. To su naši domaći filozofi koji misle da je sloboda kad ne plaćaš kazne, kad voziš u kontra smjeru, kad parkiraš na trotoaru, kad prijetnju zoveš „šalom“, kad izliv bijesa zoveš „stavom“, a sopstvenu primitivnost „autentičnošću“.
Najgore je što se sloboda kod nas tumači kao ekstenzija ega. Što si nestabilniji, to je tvoja „sloboda“ veća. Ovdje se ljudi ne bore za slobodu društva, nego za slobodu sopstvenog bezobrazluka.
I dok pametni ćute jer im se gadi raspravljati se sa ljudima koji „imaju pravo na svoje mišljenje“, ovi drugi niču kao gljive poslije kiše i zagađuju socium. Ulice, škole, parlament, mreže… sve je zatrpano ljudima koji brkaju slobodu sa nevaspitanjem. Pritom, najveći apsurd je što nikada nije bilo više ljudi koji se pozivaju na slobodu, a manje ljudi koji je shvataju. Sloboda nije kad radiš šta hoćeš. To je nezrelost. Sloboda je kad možeš, ali nećeš. Kad znaš da postoji granica. Kad ti tuđa prava nisu podmetač za tvoje strasti.
Ako je sloboda postala opravdanje za sve, onda nismo slobodna nacija nego nacija oslobođena od odgovornosti. A najtužnije je što ovi što najviše viču o „pravu“ nemaju ni trunku svijesti da svaka njihova „slobodna“ riječ pada na teret ljudima koji još uvijek vode računa o tome da živimo jedni s drugima. Takvih je sve manje.
I zato, kad čujem kako neko kaže „imam pravo da kažem šta hoću“, poželim mu samo jedno: da jednom u životu kaže nešto što vrijedi. Pa makar i šapatom. A kad budale počnu slobodu da nazivaju pravom, ne pitaš se više ko nas vodi, nego kako smo uopšte preživjeli do danas.
