Foto: privatna arhiva

Podgorica (www.pobjeda.me) – Svakodnevni život je, odmah ispod debelog sloja pokušaja da se neke istine sakriju od osuđivačkog oka javnosti, izuzetan podložak za književnost. Uvijek ti ljudi, tihi robovi protoka vremena koje u prolazu zanemarujemo, „ljudi-sjenke“, kako ih je Leso Ivanović nazvao, vode bitke koje ne možemo ni zamisliti. 

Dragan Radulović, crnogorski književnik, u svojoj zbirci priča „Splav meduze“ bavio se upravo onima čiji glas nije dovoljno razumljiv, prolaznicima između trafika i parkinga, odbačenima i neshvaćenima, i iznad svega čovjekom koji pred korporativnim gigantima postaje manji od zrna pasulja, ali opstaje. U kratkim potezima, bez osude, Radulović nas ponovo smješta među nas same, bez uljepšavanja i bez nepotrebnog obzira.

Zbirka „Splav meduze“ je objavljena 2007. godine, ali samo 20 primjeraka, od kojih nijedan nije ostao njenom autoru, stiglo je u Crnu Goru. Zahvaljujući izdavačkoj kući „Fokalizator“, ponovo je dostupna, jednako aktuelna kao prije 15 godina, topla i brutalna u isto vrijeme.

Radulović je za Pobjedu, između ostalog, govorio o tome kako je došlo do ideje da se ponovo štampa njegova zaboravljena zbirka, te o stanju društva koje je kreiralo njene junake.

Zbog čega je zanemarljiv broj primjeraka zbirke „Splav meduze“ stigao do Crne Gore 2007. godine pa je bilo neophodno nanovo je štampati? I još važnije, da li će ovo reizdanje odložiti objavljivanje novih priča, ukoliko novih priča ima?

Za objavljivanje ovog izdanja, koje je prvo crnogorsko, a bibliografski preciznije može biti opisano kao „drugo, dopunjeno“, zaslužan je urednik Vladimir Vojinović iz izdavačke kuće „Fokalizator“. On je procijenio da postoji prostor mogućeg interesovanja među čitalačkom publikom u Crnoj Gori za ovaj naslov, i odlučio je tom interesovanju izaći u susret. Zadovoljan sam trudom i odnosom prema knjizi koji su ljudi iz „Fokalizatora“ pokazali, pa će za sljedeći rukopis oni biti prva adresa kojoj ću se obratiti. A zbog čega knjige objavljene u okruženju slabo ili nikako dolaze do Crne Gore, vjerujem da je pitanje distribucije, knjižarske mreže i sličnih stvari koje nemaju direktne veze sa književnošću, ali jesu sastavni dio posla. Nedavno sam na jednom portalu pročitao opservaciju svog kolege iz Bosne i Hercegovine koji je rekao da pisac koji želi da mu se knjiga nađe u knjižarama zemalja okruženja mora u svakoj od tih zemalja objaviti po jedno izdanje istog naslova, i u pravu je nažalost. Međutim, ko bi se od pisaca time uopšte bavio, a i zbog čega uostalom?

Čitalac stiče utisak da pišete o običnim ljudima. Da su ljudi obični, da li bi imalo smisla o njima pisati? 

U životu svakog čovjeka postoji priča koju vrijedi ispričati, to je sigurno. E sad, koji će to biti žanr, i kakvu će formu priča odjenuti, ne zavisi samo od pisca. Inače, bitnije mi je ono što je moglo da se dogodi nego ono što se dogodilo. Činjenična stvarnost u literaturi umije biti banalna i nikada me nije pretjerano zanimala kao takva. Mada, koristio sam je bez milosti, i to mi ovdje valja priznati kao grijeh.

Izgleda da ste ipak na strani čovjeka koga će nazvati „običnim“. Jednom ste rekli da nikad niste napisali nešto što nije bilo motivisano politikom. Da li je to razlog zbog kog saosjećate sa potlačenima, što će ih politika uvijek iskoristiti pa zanemariti?

Koga politika iskoristi pa zanemari nije potlačen, nego površan i kratkog pamćenja. A „običan čovjek“ u realnosti umije biti gadan cvijet bez ukusa i mirisa, i ne bih mu bez opreza pripisivao posebne vrijednosti. Likovi o kojima pišem nijesu „obični ljudi“, upravo suprotno, njihova književna autentičnost dijelom je u tome što su u neljudskim okolnostima uspjeli sačuvati moralni osjećaj za dobro i zlo, i što nijesu pristali da sa zlom čine kompromise, ma kako mali i beznačajni bili. Oni znaju da ne postoje mali kompromisi sa zlom. Uglavnom, to su likovi sa grižom savjesti i ne spavaju mirno. Zločinci spavaju mirno i ništa ih ne muči, oni su glas svoje savjesti odavno ubili da bi mogli činiti zločine, i nikakvih problema nemaju. Politika je dvosjekli mač: prostor ostvarenja ljudske slobode i dostojanstva, ali i porobljavanja i uniženja. Jedna je od najznačajnijih ljudskih djelatnosti, i zbog toga privlači svakakve ljude. Mene su književno zanimali prvenstveno oni trenuci sukoba i preobražaja, kada čovjek shvati da gubi i da ništa ne može uraditi tim povodom, da je sve iscrpio i na kraju ostao nemoćan. U tim trenucima postoji neko, rekao bih: skoro mistično nadahnuće, otkrivanje do tada nepoznatih oblika borbe, i bilo mi je zanimljivo da ih literarno istražujem.

Nije se od prvog izdanja zbirke pripovjedaka „Splav meduze“ mnogo toga promijenilo. I dalje jedni pate a druge izrabljuju, samo su tehnike drugačije. Je li naša društvena stvarnost postala brutalnija od vaše književne stvarnosti?

Društva teško i sporo uče, i još teže se mijenjaju. Ništa u ljudskom svijetu nije zauvijek dato i zagarantovano da će dugo trajati bez političkog održavanja. Ali ljudi imaju neotuđivo pravo na sopstveno zlo, i niko im ga ne može uskratiti. Uostalom, imao sam već prilike vidjeti takve ljudske izbore, dva puta u jednom životu, i mislim da je sasvim dovoljno za nauk. Istina i stvarnost su po definiciji brutalne, činjenica u svojoj neporecivosti, takođe… Umjetnost, fikcija, tek su uljepšani oblik, prilagođen čovjekovoj sposobnosti da apsorbuje otrov stvarnosti, u skladu sa onom Ničeovom: „Imamo umjetnost da ne bismo umrli od istine“. Dakle, ne smatram da je književna stvarnost koju proizvodim brutalna.

Koliko filozof po obrazovanju pomaže, a koliko smeta književniku u vašem slučaju?

Formalno filozofsko obrazovanje mi je omogućilo da bez bojazni pristupam čitanju ozbiljne literature i zanatski školovano razmišljam o pročitanom. A to nije malo. Uostalom, sva književna teorija XX vijeka je nerazumljiva bez temeljnog poznavanja filozofije. Te dvije intelektualne strasti koje u sebi njegujem nikada nijesam doživljavao kao borbu za prevlast, ali kao neprekidnu dinamičnu napetost i međusobno propitivanje, to jesam. U pozadini tih strasti postoji zajednička sumnja, a do te sumnje mi je uvijek bilo posebno stalo.

Postoji li granica gdje autor prestaje da piše za publiku i počinje da piše za sebe, i obratno?

Ne postoji autor kojemu nije stalo do valjane čitalačke recepcije onoga što radi, ali isto tako ne vjerujem da je moguće upravljati stepenom prihvatanja i odgovora čitalaca na neko djelo. Pogotovo to ne može autor. Možda velike izdavačke kuće svojim mehanizmima uticaja na javnost to mogu? Kao što vidite, ne snalazim se baš najbolje u odgovoru. Jednostavno, nemam o tome iskustva. Nikada ništa nijesam objavio a da nijesam iskreno uživao u procesu pisanja i bio ubijeđen da to vrijedi napisati. I nadao pozitivnom odgovoru čitalaca. Najzad, ako je nešto napisano bez iskrenog uvjerenja pisca i blagonaklonog dodira Beletre, vidi se to odmah, ne može se ničim sakriti. Može pisac da napiše slabiju knjigu s uvjerenjem, bivalo je to nebrojeno puta u književnosti. Ali dobru knjigu bez uvjerenja – to ne može. Toga bivalo nije. 

Ako istoriju pišu pobjednici, a u današnje vrijeme svi pišu i pobjeđuju, da li je zadatak književnosti da zabilježi ove naše dane, za slučaj da bude previše istorija za nova pokoljenja? 

Ne treba zaboraviti, i mi smo nekome bili daleko i novo pokoljenje, pa eto… U svakom društvu istovremeno postoje različite istorije i istine, mi bukvalno neprekidno živimo u pluralitetu različitih tumačenja prošlosti, i to nije karakteristika našeg vremena, tako je oduvijek bilo. U svakom razdoblju izdvoji se tumačenje koje postane dominantno, službeno, ali to ne znači da su sva druga i različita prestala da postoje. I tim budućim pokoljenjima će biti zadatak da izgrade sopstvenu tradiciju i razumijevanje prošlosti u skladu sa vrijednostima života u kojem namjeravaju da žive, toga bremena ih niko neće osloboditi, kao što ni nas nije. I posljedica pogrešnih izbora, razumije se. Ne vjerujem da su pisci „u posjedu saznanja“, kako vole da kažu naši političari za sebe, prije će biti da su to ljudi koji se umješno igraju riječima i u javnosti vješto utiču na emocije svojih čitalaca, a to nije baš bezazlena igra u ljudskoj zajednici. Književnost može čovjeka da podstakne na razmišljanje i kritičko preispitivanje stvarnosti, pogotovo ako je u igri istoriografska metafikcija koja umjesto s jednom dominantnom tezom barata sa više različitih hipoteza. I to je sasvim dovoljno. Najzad, to je i najviše što partikularitet književnog svijeta može čovjeku da ponudi.

Ne osjećam da sam nešto ostao dužan crnogorskoj kulturi i književnosti

Vašim opusom dominira roman „Aušvic kafe“. Da li vam je problem što ste rano napisali knjigu svog života ili se još uvijek nadate da će je neka nova zasjeniti? I da li i vi mislite da je „Aušvic kafe“ posebniji od svega što ste napisali do sada?

Nije mi problem. Često me ljudi po tom naslovu prepoznaju u književnoj javnosti, čak i oni koji nijesu čitali knjigu. Mene je u jednom trenutku života zanimalo da li mogu da istrčim maraton, a da to bude u pristojnom takmičarskom vremenu. Kada sam sebi potvrdno odgovorio na to pitanje postavila su se neka nova na koja sam htio književno odgovoriti, i to je sve. Nedavno je roman integralno objavljen na slovenačkom jeziku, u odličnom prijevodu kolege filozofa i pisca Bogdana Gradišnika, pa sam sarađujući sa prevodiocem imao priliku da ga detaljnije pročitam tuđim očima, što je bilo zanimljivo i dragocjeno iskustvo. Ne osjećam da sam nešto ostao dužan crnogorskoj kulturi i književnosti, niti ona meni uostalom, a forma u kojoj javno djelujem – ne mislim samo na književnost – uvijek je bila pitanje ličnog izbora. Da li je taj roman posebniji i značajniji u odnosu na ostale naslove, vjerovatno jeste, ali obim je tu sporedan, neke druge stvari su bitnije. U ponečemu je svakako drugačiji, ali i to samo donekle, jer rukopis autora je u osnovi identičan.

Razgovor za Pobjedu obavila Dragana Erjavšek