Foto: Milutin Marković/Cetinjski filološki dani

Omaž Sretenu Peroviću održan juče na FCJK, u okviru Cetinjskih filoloških dana

O Sretenu Peroviću ne mogu govoriti kao njegovi višedecenijski prijatelji. Bilo bi to neprimjereno patetično, iako sam kroz nekoliko projekata sa njim sarađivao, kao što su izrada monografije o nikšićkom pozorištu, ili rad u Savjetu manifestacije Pjesničke večeri Rista Ratkovića. I kao novinar bio sam u prilici da s njim često komuniciram. I izvinite što ne mogu da se śetim baš svih skupova, seminara i promocija na kojima smo zajedno učestvovali.

Ali možda baš zato mogu biti objektivni svjedok Perovićevog svestranog i neobuzdanog stvaralačkog genija. Na koncu, u okviru nastavnog predmeta kojim rukovodim na ovom fakultetu obaveza je da jednom godišnje govorim i o Perovićevoj poeziji. Međutim, za ovu priliku, odnosno za momenat zvaničnog oprštaja FCJK od našega prijatelja Sretena Perovića, volio bih da s vama podijelim nekoliko detalja koji se tiču Perovićevog ljudskog.

Evo o čemu je riječ. Rat na području bivše SFRJ nije kuvan samo u političkim i vojnim kuhinjama. Pa i ako jeste samo u njima, pomoćni radnici i tu su bili, izvjesno je, književnici. Otud tako monstruozne scene rata, otud genocid. Valjda nikoga više ne čudi to što je jedan osuđeni ratni zločinac, na čijim je leđima i svekoliki teret Srebrenice – bio pjesnik. Glavom i bradom Radovan Karadžić. Dakle – i književnici su spremali rat.

Državno Udruženje književnika Crne Gore, krajem osamdesetih godina, recimo, bilo je dosljedno u sprovođenju zadataka iz Beograda – pripremilo je proslavu šest vjekova od Kosovske bitke, a nezaobilazan dio obilježavanja toga “jubileja” bila je agresivna kampanja denunciranja slovenačkih, hrvatskih i kosovskih kolega. Članovi udruženja, recimo, zahtijevali su da se kosovsko udruženje stavi u stanje hibernacije, a tražena je i osuda djelovanja “separatističkih” pisaca iz Slovenije i Hrvatske.

No, opštem kursu konfrontacije i sukoba u kulturi suprotstavila se manja grupa crnogorskih književnika, na čijem je čelu bio Jevrem Brković. U crnogorskoj kulturi ostao je upamćen Brkovićev telegram upućen Predśedništvu Centralnog komiteta Crne Gore. On se tada zapitao pred javnošću Crne Gore: “zašto na razgovore o situaciji u društvu u Udruženje književnika nijesu pozvani najpoznatiji crnogorski pisci Branko Banjević, Sreten Perović, Jevrem Brković, Husein Bašić, Zuvdija Hodžić, Sreten Asanović, Mladen Lompar, Milorad Popović, Šefket Krcić, Vojo Vulanović, Sreten Vujović, Ljubo Janušević, Marko Vešović i drugi?”

Ubrzo nakon toga, 28. juna 1991. godine ugašen je Leksikografski zavod kojim je rukovodio naš Sreten. I svi pisci koje je Brković u telegramu pomenuo isključeni su iz oficijelnih naučnih i kulturnih tokova, išćerani su iz radnih organizacija, ili su sami podnijeli ostavke. Naravno, odmah potom nastalo je Crnogorsko društvo nezavisnih književnika, a pokrenuta je i bitka za osnivanje Crnogorskog P.E.N. centra. To su dani kad započinje krvavi bratoubilački rat na prostoru bivše SFRJ. Brojnim apelima inostranim i domaćim zvaničnicima, otvorenim pismima, oštrim kritikama i drugim vidovima intelektualne borbe, rukovodstvo i članovi CDNK i P.E.N. centra, među kojima je bio i Sreten, pokušavali su da ublaže posljedice rata na prostoru bivše Jugoslavije, da umire zavađene strane, pozovu na razum crnogorski narod i time ga sačuvaju od potpune propasti.

Crnogorski književnici u to vrijeme pišu antiratne pjesme, priče, romane, drame, eseje i članke. Bivajući u izgnanstvu, ili u domovini pod prijetnjama vlasti i pripadnika kriminalnih struktura, i time dodatno ugrožavajući sigurnost svoju i članova porodica, ti hrabri ljudi dižu glas protiv rata. Jedan od najangažovanijih je upravo Sreten Perović.

Nakon što je 1994. godine otišao u prijevremenu penziju, Perović je sve aktivniji u opozicionim glasilima, kao što su Monitor i Liberal. Postoji i jedan detalj u biografiji Sretenovoj koji se malo pominje. Naime, on je takođe dobitnik Nagrade Risto Ratković (1976, za zbirku Gladno oko), ali se tog priznanja Perović javno odrekao 1993, kad je ova nagrada dodijeljena ratnom zločincu Radovanu Karadžiću.

Tih nesrećnih ratnih godina, kad su mnogi pjesnici bili ideološko gorivo za topovnike, Sreten Perović je izabrao drugu stranu, a time i neizvjesnost i nesigurnost za sebe i porodicu. A kako je tih dana razmišljao o ratu, agresorima i žrtvama, danas svjedoči njegova pjesnička riječ.

Evo kako je Perović kasnije tumačio to vrijeme:

OŽILJCI

Uoči potonjeg rata bila je spremna za štampu ranija verzija knjige „Put u daleke duše”.

Tada je sa svih strana krenuo vrući vjetar. Bješe gustog, neprozirnog dima; a iskre se približiše Gradu. Možda ipak do požara neće doći – hrabrio sam u potaji nadu. No oganj prebrzo (ob)uze i kuće i ljude. Zaplamsaše knjige, uzavreše oči, upališe se glave.

Iz ozlojeđene dubine presudio je moj glas: nije vrijeme za knjigu, ni za poeziju! Sve dok traje pogrom u Mostaru, na Miljacki i u Vukovaru, u Bosni moje duše, ili u ma čijem ex-YU-zavičaju!

I tako postah ratni i antiratni svjedok. Istoričar unutanjih rana. I ne zaboravih zavjet. Svuda okolo stradali su ljudi. Umiralo se od gladi i studi. Ožiljcima na srcu gušio sam brigu. Ali pjesme ne pustih u knjigu. Neka se u samoći od nesojluka štite, neka se ni za svojom sujetom ne povedu!

Poezija je vazda otpor zlu, čojstvu svetkovina, potpora slobodi. Vele moji prijatelji. Ali odavno shvatih: nema takve pjesme da zajazi tamno grotlo! I tako, oslijepiše u mojoj mutnoj zjeni: krici davljene đece, u Smrti začuđeni, nagorjelo truplje preklanih roditelja; kolone sakaćenih, stravično kroćenih i osramoćenih; ponižene žene, kuće razurene, pusta pepelišta, ljudi u plamenu. I riječi za koje oproštaja nema, koje mržnjom i sebe satiru, a gospodare u bezljudne splavare pretvaraju.

Stihove sam i od sebe skrivao, u snove pohranjivao, a grubo lice jave i grku riječ obznanjivao. Svijest i savjest prizivao, zločin i poziv na zločin optuživao. Nijesam žmurio, ni muku ni bruku prećutkivao, ni zavjetrinu tražio. One što su se s ljudskim glavama igrali – dugo prozirao, prozrio i prezrio! I njihovoj kanibalskoj savjesti ostavio. A i sebe kao člana roda spisateljskog, dvogrbog, farizejskog, vlastoljubivog, često i antislobodoljubivog – duboko ukorio.

„Završio se rat!” prijatelj mi je u pozdravu zborio. „Obećao si…” I, evo, držim obećanje. A sve mi je jasnije da se rat još nije završio. U razurenim domovima, u stravljenim snovima, u čijoj sve napukloj duši. Još potmulo na mrtvačku zvoni u ljudima i u narodima.

A nada je uz neka druga jutra. Kad će i pjesma da se vrati doma. Bez lanaca i lanstva – iz teškog prognanstva.

U Berima, 23. marta 1997.

Ne postoji oblast kulturnog djelovanja u kojoj Sreten Perović nije ostavio traga. Ovih dana, mjesec nakon odlaska, i mene je još jednom lijepo iznenadio. Profesor Senad Gačević poslao mi je notne zapise Janea Kodžobašija, makedonskoga kompozitora duhovne muzike. Sreten je za njegove kompozicije prepjevavao, dopunjavao i adaptirao liturgijske tekstove, koji su se pjevali u crkvama. Uskoro će biti objavljena knjiga od duhovnoj muzici Crne Gore, duhovnim kompozicijama svih vjera, a među njima i ime Sretenovo.

Eto na šta mislim kad tvrdim da će se njegovo djelo izučavati u decenijama koje dolaze, i biti montenegrinski oslonac. Dokazni materijal za buduću odbranu nacionalnoga identiteta.

Ali to po strani. Iz punih usta mi možemo tvrditi da je Sreten Perović bio i naučnik i umjetnik i čovjek. A to je tako rijetko. Veoma rijetko.

Zato će nam nedostajati!

Neka u miru počiva, uz našu bezgraničnu zahvalnost.