Piše: Afan Latić

Nekada su ljudi jedni drugima bili obaveza. Danas su uglavnom smetnja.

To se, naravno, više ne kaže tako grubo. Savremeni čovjek ima ljepši rječnik. On “čuva svoj mir”, “postavlja granice”, “štiti energiju”, “udaljava se od negativnosti” i “bira sebe”. Sve zvuči zdravo, zrelo i gotovo terapeutski. Tek kada se te riječi prevedu na jezik stvarnog života, često dobijemo nešto mnogo prostije: neću da me iko umara, neću da se prilagođavam, neću da nosim tuđi teret, neću da mi iko remeti raspored.

Hoću ljude, ali bez njihovih potreba.

Hoću porodicu, ali da ništa ne traži.

Hoću prijatelje, ali da ne zovu kada mi nije zgodno.

Hoću ljubav, ali bez strpljenja.

Hoću zajednicu, ali bez obaveza.

Hoću bliskost na daljinski upravljač.

Tako smo od života polako napravili hotel. Sve treba biti čisto, brzo, tiho, personalizovano i dostupno na zahtjev. Hrana pred vrata. Kupovina bez prodavca. Posao bez kolega. Zabava bez društva. Razgovor bez susreta. Savjet bez prijatelja. Saučešće bez odlaska. Podrška u obliku emotikona sklopljenih ruku.

Čovjek više ne mora ni da prisustvuje tuđoj boli. Dovoljno je da je registruje.

Nekada si odlazio prijatelju kada mu je teško. Danas mu napišeš: “Tu sam za tebe”, a zatim isključiš telefon da ne bi slučajno provjerio je li to shvatio ozbiljno. Nekada se bolesniku nosila supa. Danas mu se pošalje link. Nekada se na žalost dolazilo. Danas se ostavi komentar ispod fotografije. I svi uredno nastavljamo dalje, zadovoljni što smo obavili emocionalnu administraciju.

Nikada više govora o empatiji. Nikada manje ljudi koji će sjesti pored tebe kada nema šta pametno da se kaže.

Naša civilizacija je usavršila udobnost, a izgubila sposobnost podnošenja. Više nam ne smeta samo buka, gužva ili čekanje. Počeli su nam smetati ljudi u svom prirodnom stanju: spori, ranjivi, dosadni, ponavljajući, zahtjevni, ponekad nerazumni. Dakle, živi.

Savremeni čovjek bi najradije da su mu odnosi organizovani kao aplikacije. Da ih može otvoriti kada mu trebaju, utišati kada ga zamaraju, ažurirati kada zaostanu i obrisati kada počnu zauzimati previše prostora. Problem nastaje onda kada druga osoba odbije da bude funkcija. Kada roditelj ostari. Kada prijatelj zapadne u krizu. Kada dijete traži vrijeme. Kada partner prestane biti zabavan i postane umoran. Kada komšija pokuca bez najave.

Tada se otkriva koliko je naša navodna emocionalna zrelost često samo uglačana sebičnost.

Naravno, granice postoje s razlogom. Čovjek ima pravo da se zaštiti od nasilja, manipulacije, poniženja i odnosa koji ga sistematski razaraju. Ali između zaštite i samodovoljnosti postoji čitava provalija. Mi smo preko nje prešli gotovo neprimjetno. Od “ne moram trpjeti zlostavljanje” stigli smo do “ne moram trpjeti ništa”. Od prava na mir došli smo do ideje da je svaka nelagoda napad. Od zdrave distance napravili smo filozofiju bježanja.

Tako je i riječ “toksično” postala kanta u koju ubacujemo sve što od nas traži trud. Toksičan je prijatelj koji previše govori o svom problemu. Toksičan je roditelj koji očekuje da ga nazovemo. Toksičan je partner koji traži razgovor. Toksičan je komšija koji se raspituje. Toksičan je svako ko nas podsjeti da drugi ljudi imaju potrebe koje se ne mogu riješiti jednim motivacionim citatom.

U toj inflaciji toksičnosti jedino je naš ego uvijek savršeno zdrav.

A ego današnjeg čovjeka želi slobodu bez cijene. Želi da pripada, a da se nikome ne veže. Želi podršku, a da nikoga ne nosi. Želi razumijevanje, a da se nikome ne objašnjava. Želi da ga neko čeka, iako on nikoga ne čeka. Želi ljude koji će biti dostupni, diskretni, emocionalno stabilni, zabavni, nenametljivi i spremni da nestanu čim prestanu biti korisni.

Drugim riječima, želi zajednicu sastavljenu od posluge.

Najveća laž tog svijeta stala je u jednu rečenicu: nikome ništa ne dugujem.

Ta rečenica zvuči snažno samo dok si zdrav, mlad, pokretan i sposoban da sam nosiš svoje kese. Dok imaš novca da platiš uslugu, telefon pun kontakata i dovoljno energije da svoju samoću nazivaš nezavisnošću. A onda dođe dan kada ti zatreba neko ko ti zaista ništa ne duguje.

Neko da dođe.

Neko da ostane.

Neko da ponovi isto pitanje treći put.

Neko da sasluša tvoju priču koju je već čuo.

Neko da ti pomogne bez koristi, ugovora i aplikacije.

Tada shvatiš da društvo ne opstaje na ljudima koji jedni drugima ništa ne duguju. Takvo društvo možda ima pojedince, potrošače i korisnike, ali nema zajednicu.

Zajednica počinje dugom.

Ne finansijskim dugom, već onim starim, ljudskim: dugujem roditelju pažnju, prijatelju prisustvo, komšiji pomoć, djetetu vrijeme, bolesniku posjetu, mrtvom sjećanje, slabijem zaštitu. Takvi dugovi čovjeka ponekad zamaraju. Upravo ga zato i čine čovjekom. Biće koje nikome ništa ne duguje možda je savršeno slobodno, ali je ujedno potpuno samo.

Mi smo, međutim, počeli da se ponosimo upravo tom samoćom. Nazvali smo je mirom. Fotografisali je. Dodali joj svijeću, kafu, knjigu i opis o tome kako smo konačno naučili birati sebe. Niko ne objavljuje trenutak u kojem taj mir postane muk. Niko ne snima večeri u kojima telefon ne zvoni zato što su svi koje smo proglasili napornima naučili da žive bez nas.

Komfor je lukav. Ne uzima ti sve odjednom. Najprije ti ukloni obavezu da odeš. Zatim potrebu da pozoveš. Onda naviku da pitaš. Na kraju ti ukloni i ljude. Sve vrijeme ti govori da si rasterećen.

I zaista jesi.

Rasterećen od tuđih problema.

Od tuđih potreba.

Od tuđih slabosti.

Od tuđih života.

A zatim, sasvim logično, ostaneš rasterećen i od pripadanja.

Možda nas, dakle, nije razdvojila mržnja. Mržnja je previše dramatična. Mnogo nas je više razdvojila udobnost. Navikli smo da sve što nas usporava uklonimo, utišamo, blokiramo ili dostavimo pred vrata. Na kraju smo isto uradili i s ljudima.

Dobili smo kuće u kojima niko ne ulazi bez najave, telefone na kojima se svaki glas može utišati i živote koje niko nema pravo da poremeti. Sve je pod kontrolom. Sve je uredno. Sve je mirno.

Samo nema nikoga.

Izlaz zato ne traži veliku revoluciju. Traži male neugodnosti koje smo prestali podnositi. Otići nekome i kada nam se ne ide. Saslušati priču koju smo već čuli. Nazvati prije nego što nas podsjete. Sjesti pored čovjeka čiji problem ne možemo riješiti. Oprostiti nekome što nije idealno podešen prema našim granicama. Dopustiti da nam drugi ponekad budu obaveza.

Vrijedi ponovo naučiti i da mi budemo njihova.

Zajednica ne nastaje tamo gdje su svi savršeno nezavisni. Nastaje tamo gdje neko pristane da nosi dio tuđeg tereta, iako mu niko za to neće platiti, zahvaliti niti ga javno proglasiti dobrim čovjekom.

Možda prava bliskost i počinje u trenutku kada prestanemo pitati: “Šta ja imam od ovog odnosa?” i počnemo pitati: “Kome bih nedostajao kada bih nastavio živjeti samo za sebe?”

Život bez smetnji može izgledati kao sloboda, sve dok ne shvatimo da smo smetnjama nazivali ljude koji bi nas jednog dana jedini podigli kada padnemo.