Foto: Milutin Marković
Dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost doc. dr Aleksandar Radoman piše za Fokalizator o teatrologu, filmologu, kulturologu i enciklopedisti Ratku Đuroviću. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Osobeno mjesto u krugu crnogorskih montenegrista i njegošologa druge polovine XX vijeka pripada teatrologu, filmologu, kulturologu i enciklopedisti Ratku Đuroviću. Đurović je široj javnosti poznat u prvome redu kao scenarist i profesor Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu, no to je tek manji dio njegova ukupnog društvenog angažmana. U ovom ćemo tekstu ukratko podśetiti na Đurovićev doprinos njegošologiji i proučavanju crnogorske dramske baštine.
Ratko Đurović rođen je u Nikšiću 25. novembra / 8. decembra 1914. godine. Višu realnu gimnaziju u Podgorici završio je 1932/33. godine, a diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (istorija južnoslovenske književnosti i filozofija). Neposredno prije rata, 1939/1940. godine, bio je profesor Više realne gimnazije u Prijedoru, a odmah poslije rata profesor i direktor Gimnazije u Danilovgradu. Profesorski rad nastavio je u Herceg Novom 1945/46. godine. U poslijeratnoj Crnoj Gori Đurović je svojim djelovanjem nastojao da nadomjesti odsustvo kulturnih institucija – bio je na Cetinju umjetnički direktor i dramaturg Narodnog pozorišta NR Crne Gore (1946–1949), sekretar Centralnog narodnog univerziteta (1947–1949) potom pokretač i direktor izdavačke kuće Narodna knjiga (1949–1951), direktor Centralne narodne biblioteke „Đurđe Crnojević“ na Cetinju (1951–1957), upravnik Umjetničke galerije NR Crne Gore (1953–1954), sekretar Redakcije Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru (1953–1956), a u poznijim godinama i prvi direktor Leksikografskoga zavoda Crne Gore (1981–1983) i glavni urednik Enciklopedije Crne Gore. Paralelno s tim obavljao je i brojne druge dužnosti, pa je neko vrijeme bio i rektor Univerziteta umetnosti u Beogradu. Preminuo je u Beogradu 17. juna 1998. godine. Iscrpnu bibliografiju Ratka Đurovića publikovala je Nada Drašković u izdanju Fakulteta za crnogorski jezik i književnost 2017. godine.
Budući čovjek širokih interesovanja, ogledao se kao pisac, filmolog, scenarista, kulturolog, enciklopedista, teatrolog i sl., no – iako sloveći za pokretnu katedru, kako ga je nazvao Radoslav Rotković – za života nije objavio nijednu samostalnu knjigu. Tek je trudom teatrologa Milovana Radojevića osam godina nakon Đurovićeve smrti, njegov teatrološki opus sabran u knjizi Teatrološki spisi. Tom je knjigom tek djelimično ukazano na značaj Đurovićeva djela. Njegovi radovi iz drugih oblasti, počev od scenarija pa do enciklopedijskih jedinica, i dalje su ostali razbacani po periodici, zbornicima ili u rukopisima i čekaju sistematizaciju i publikovanje, možda u formi višetomnih Izabranih djela.
Kojim god fenomenom iz naše dramske baštine da se pozabavimo, prije ili kasnije, naići ćemo na ime Ratka Đurovića, kao čovjeka koji je o tome, ako ne opširnije pisao, a ono bar u vidu anotacije nešto pribilježio. Enciklopedijski duh i akribija toga znamenitog teatrologa i kulturologa zadugo će još davati osnovni ton i smjernice proučavanjima crnogorske dramske i scenske baštine. Đurović je i autor značajne bibliografije crnogorske drame „Dramsko stvaralaštvo do 1941“, koja je svojevrstan majdan za istoriju crnogorske dramske književnosti, još uvijek prilično neistražen i neiskorišćen.
Ako ostavimo po strani brojne sitnije priloge, Đurovićevi radovi o dramskome nasljeđu mogli bi se podijeliti na dvije cjeline. Prvoj bi pripadali radovi u kojima je autor posvećeno tragao za crnogorskim temama u dramskoj (i ne samo dramskoj) literaturi i scenskoj umjetnosti (takvi su, primjera radi, prilozi „O Šćepanu Malom i Balšićima – četiri starija pozorišna djela“, „O Šćepanu Malom – jedna istorijska komedija“, „Savremena drama o ubistvu knjaza Danila“, „O dramatizacijama i scenskim izvedbama po Ljubiši“, „Crnojevići – živa tema stvaralaštva“ i dr.), dok bi drugu cjelinu činili tekstovi o dramskome stvaralaštvu crnogorskih autora. Pored Njegoša, kao njegove trajne fascinacije, Đurović je, u okviru drugoga segmenta svojih radova o dramskome nasljeđu, posebnu pažnju posvetio još trojici autora – Nikoli I Petroviću, Mihailu Laliću i Veljku Mandiću. Za crnogorsku dramsku baštinu vrijedan je i njegov prilog „O neobjavljenoj drami Komedija uoči Gospe“.
Značajan dio Đurovićeva publicističkoga angažmana posvećen je Petru II Petroviću. Njegošem i njegovim djelom Ratko Đurović bavio se i kao scenarista, najprije u žanru dokumentarnoga filma u ostvarenjima Velimira Stojanovića Njegoš i Velimira Stojanovića i Jovana Živanovića U slavu Njegoša, oba iz 1951. godine, te kao pisac komentatorskoga teksta u ostvarenju Nikole Jovićevića Spomenik na Lovćenu (1957), a osim toga i kao scenarista prvoga igranoga filma u crnogorskoj profesionalnoj kinematografiji Lažni car, iz 1955, režisera Velimira Stojanovića, jednim dijelom zasnovanoga na dramskome spjevu Lažni car Šćepan Mali Petra II Petrovića Njegoša. Sagledan u cjelini, njegošološki opus Ratka Đurovića mogli bismo okvirno podijeliti u tri cjeline: prvoj cjelini pripadali bi raznorodni tekstovi u kojima Đurović aktuelizuje neke manje poznate pojedinosti iz Njegoševa života ili rada, raspravlja o nerazjašnjenim detaljima vezanim za njegovo djelo ili podśeća na odnos prema Njegošu i njegovu nasljeđu; drugoj cjelini pripadali bi brojni radovi u kojima se Đurović bavi prisustvom Njegoša u različitim medijima – od pozorišta i filma do muzike i slikarstva; treća cjelina obuhvata Đurovićeve enciklopedijske sinteze posvećene Njegoševu odnosu prema državama i narodima na koje su ga sile istorijskih okolnosti naputile za života. Njegošološki opus Ratka Đurovića, nevelik po obimu ali razuđen po širini interesovanja, sadrži sve bitne karakteristike Đurovićeva publicističkoga prosedea – enciklopedijsku preciznost i jezgrovitost, bibliografsku iscrpnost i faktografsku sveobuhvatnost. Gotovo svaki od njegovih zapisa, priloga ili ogleda mogao bi poslužiti kao osnova za izradu kakve obuhvatnije monografije ili disertacije. Tim svojim kvalitetima, kao i činjenicom da je više od pola stoljeća predano istraživao raznovrsne aspekte Njegoševa književnoga fenomena, Đurović se pribraja najelitnijem krugu proučavalaca života i djela Petra II Petrovića Njegoša.
Đurovićev doprinos književnoj montenegristici ogleda se i u njegovu uredničkome i priređivačkome radu. S Čedom Vukovićem, Jankom Đonovićem, Aleksandrom Ivanovićem i Sretenom Perovićem uredio je prvu poslijeratnu antologiju crnogorske poezije, Lirika Crne Gore 1918–1962., a sa Sretenom Perovićem radio je na priređivanju antologije Crnogorska dramska književnost, koja je trebala biti publikovana u prestižnoj antologijskoj biblioteci Luča, no gašenjem te edicije krajem 80-ih godina XX vijeka onemogućeno je njeno publikovanje. Đurović je dao vrijedan doprinos i valorizaciji književnoga djela Nikole I Petrovića, najprije priređivanjem njegova dramskog opusa, a potom i cjelokupnoga djela.
Đurovićevi prilozi iz oblasti crnogorske dramske i kulturne istorije, uz njegov njegošološki rad, čine ga svakako jednom od najznačajnijih pojava književne i kulturne montenegristike druge polovine XX vijeka. S posebnim interesovanjem za neistražena područja našega kulturnog nasljeđa, Đurović je osvijetlio brojne fenomene crnogorske dramske i kulturne povijesti, ostavljajući mnogobrojne podatke i precizne naznake za neka nova, opsežnija istraživanja. Kad se tome doda njegova nepokolebljiva naučna posvećenost afirmaciji autentičnih sadržaja crnogorske povijesti i kulture, jasno je da je riječ o jednoj od ličnosti koje su zadugo uspjelo nadomješćivale odsustvo institucionalnih kapaciteta iz domena humanistike u Crnoj Gori.
