‒ Drugi dio ‒
Ukočila bi se i čekala da majka uđe. Poput bakterije u permafrostu, suspregnula bi svaki pokret, disanje usporila do granice izdržljivosti, i nježna, sitna, nagrizajuća prašina na njenim rožnjačama, koja ju je bez prestanka mamila da trepne ‒ nije joj više smetala. Ne bi kapitulirala ni kad bi ona, više zbog sebe nego zbog nje, s vrata dreknula šta izvodiš, pa ni kad bi, po ko zna koji put, prišla da je protrese i da joj provjeri otkucaje srca, već onda kad bi joj, uplašena da će to jednom biti isprave, zviznula šamar toliko jak da na jedno uvo neko vrijeme ništa neće čuti. Bilo je to kao poljubac koji je, privoljevši je da se probudi, Snežanu oslobodio prokletstva.
Gospođa Chlebek, odskoro ponovo Nytz, istine radi, prema njoj nije imala drugih grijehova sem što je, ne pitavši je za dopuštenje, brzinski namakla ljubavnika – ne momka – ljubavnika, kojem je telefonirala svake večeri, ni minut prije jedanaest, po čemu je Tia slavodobitno zaključila da je oženjen. Kad se sve sabere, djelovalo je da ga je odabrala ne bi li se makar intuitivno nadosvađala s Tijinim ocem, koji bi, bježeći od stihije, gotovo uvijek brže-bolje zalupio vrata između onoga što je već rekla i onoga što je namjeravala da kaže. A ono kad si me ostavio da čekam ili nimalo se nijesi zauzeo za mene – takvih slučajeva je, u najkraćem, bilo bezbroj.
Ljubavnici. Tako se zvao Tijin prvi pjesnički samizdat čije je troškove štampe, na majčinu molbu, preuzela krakovska ekspozitura kompanije Motorola, a koji, izuzmemo li poznanike i, s rezervom, širu rodbinu, zadugo niko nije otvorio. Tek kad su, jedno za drugim, uslijedila priznanja, prvo ono u Montrealu, a zatim i Griffin ‒ koji je, nije da se sladi, izmakao znatno iskusnijoj Glück ‒ potražnja za njenim zbirkama, uključujući i one sa limitiranim tiražom, poprimila je takve razmjere da je primjerak Ljubavnikā nerijetko dostizao cijenu od nevjerovatnih dvije hiljade zlota.
Gospođa Chlebek je tu knjigu mnogo puta držala u rukama, ali zapravo nijednom, podozrijevajući valjda da je se sadržaj tiče više nego što bi trebalo, nije poželjela da dokuči zašto se pjesme zovu Mali ljubavnik, Prvi ljubavnik, Smiješni ljubavnik, Sretni ljubavnik ‒ i tako dalje. Bodrila ju je naslijepo. Da je ta odluka bila pogrešna, da su, konačno se razišavši, bile utoliko tužnije ukoliko su vijesti o onoj drugoj imalo naginjale trijumfu, pokazalo je to što se Tia tada nadala bilo kakvoj kritici: ili afirmativnoj, koju bi protumačila kao prihvatanje odgovornosti, ili negativnoj, koja bi joj poslužila da ‒ ako ništa drugo, prepirući se ‒ išćera stvari na čistac. Ovako, njihov savez, njihov mir, njihovo dvojstvo, bili su trajno narušeni.
Iznenada je se sjetila u Yokohami, i to u trenu kad je, nalaktivši se na parapet oko pješačke staze prema Centralnoj gradskoj biblioteci, ugledala prvog Evropljanina. On je, vidiš, poranio, ali očito, čim se indigeni muškarci u njegovom prisustvu osmjehuju, zna kako da uspostavi kontakt. Njegove ruke u vazduhu, živi kažiprsti koji su iz punih, mada blago stisnutih pesnica, iskakali kao motoroline antene, vježbale su sopstveni jezik čije su je konvencije asocirale na ono čime je i sama nastojala da se služi ‒ jedini način da se ne unezgodiš u sobi punoj nepoznatih ljudi jeste da ih sve upoznaš.
Noge su bile nešto drugo: premda se, stojeći na dvanaestom, a njegovi koaudijenti na četrnaestom ili, kako koji, stepenik-dva izviše, u žaru besjede klackao naprijed-nazad, u njegovom držanju, a naročito ne ekspresiji, ništa nije ukazivalo na strah da će se, ne bude li dovoljno pažljiv, skotrljati na asfaltnu površinu. Ništa. Njegovo tijelo bilo je replika Kutije mudrosti, judejsko čudo vrijedno divljenja.
Osvrnuo se na Tiju tek kad je zvuk njenih potpetica, sve intenzivniji i bliži, zasjenio kraj rečenice koji će, možda zauvijek, ostati u njegovom grlu, ali čak ni onda, ne uspjevši da prelomi je li to, u izvjesnoj mjeri, relikt hrišćanske etike, nije je pogledao u oči, u slabine ili, ako baš mora, u znojnu liniju grudi, nego, ni lijevo ni desno, tamo odakle se, dok god se kretala, emitovao zvučni signal ‒ u kalkaneus.
‒ Paweł Kaczmarczyk ‒ pružio joj je ruku.
Uzalud, primjećivala je samo gazište, ozljedu i, posebno, nožne prste bez oslonca:
‒ Pašćeš.
Treba napomenuti da su, poučeni iskustvom iz Tokyja ‒ u toku kojeg ni zadnja dlaka na glavi nije pretpostavljala da neko tako genijalan može da se izgubi ‒ preduzeli niz specijalnih mjera kojim je samoupravni književni serkl, ne libeći se da joj suspenduje privatnost, ustopostotio njeno učešće u programu. Za slijepe pas, za nju čovjek vodič, tiho je klipsao za njom cijelim putem od Sakuragichōa do Oimatsuchōa i sažeto, od izravnih do retoričkih, odgovarao na pitanja koja su taj protokol činila krajnje neprihvatljivim.
‒ Ko si ti, Keisuke? ‒ presjekla bi odjednom.
‒ Pa… Keisuke ‒ ževnuo bi i, ponovo zaćutav, slegao ramenima.
‒ Zbogom ‒ rekla je, a zatim se sjetila dogovora ‒ vidimo se u Wrocławu.
‒ I svuda gdje volimo iste stvari ‒ odgovorio je tutnuvši motorolu u džep.
Da se nije tako brzo okrenuo, primijetio bi da su joj oči, ispunjene zebnjom, nanovo sasvim zgasle.
Tišina, beskrajna tišina.
Nastaviće se…
