Foto: Boris Đurović
Nije joj trebalo mnogo da bude srećna: poridž i kamen za pete, to je sve. Ali da je kojim slučajem, kao što se nedavno dogodilo u Larissi, mali srčasti gurač na patent-zatvaraču njenog ruksaka podlegao pritisku, ispostavilo bi se da život, sudeći prema broju različitih alatki kojima ga je čikala, nije ništa drugo do smjena izvjesnosti i iznenađenja koja potrebu za prvom prekraja u zavisnost. U Tokyu je brinula duže nego inače (što se, tvrdili su, jednoj seljančici iz Kokoszkowyja ne bi ni smjelo zamjeriti), tačnije ‒ češće i prilježnije nego da je novčanik, izgubljen još na aerodromu Haneda, pripadao nekom drugom, i zato bi se, unesena u svoju neurasteničku rutinu, oduzela kad god bi joj se učinilo da već dugo nije pomislila na njega. Novčanik, ali ne zaboravimo da je to, u skladu s ličnim konceptom nenadoknadivosti, mogao biti i telefon, mikrostres koji, opskrbljujući krv adrenalinom, postojanju daje smisao i kopanje po pregradama čini manje neugodnim, dočim se to uzbuđenje, makar satima trajalo, ne može mjeriti s onim koje ju je maločas oblilo zbog toga što je, predviđevši da će se pośeći, imala da privije hanzaplast.
Trebalo je da odmah krene sa stanice Ikebukuro, ali kako je Muzej moderne japanske književnosti u Komabi, u kojem je povodom dolaska delegacije iz Poljskog instituta za knjigu priređena svečanost, bio svega nekoliko kilometara udaljen od stanice Shinjuku, shvatila je da će, uz malo snalažljivosti, ušparati cijelih 1300 jena. Prije toga su joj, zagovorenoj diskretnim raspitivanjem o učesnicima ‒ Duda, Dabrowsky, Kowalcyzk i još jedan, kojem nije zapamtila prezime ‒ promakla dva voza za Shibuyu, što ju je ponukalo da, neočekivano potegnuvši blokče, pribilježi riječ-dvije o neodgodivoj nelagodi, crta, Przemysław. Bilа je spremna da ih, kao i uvijek u takvim prigodama, zatekne solidarno raspoređene oko stola za kojim, osim ako ne bi bila uporna kao vadičep, nikad nema mjesta, kao i da, žmureći na to što malo nedostaje da joj od neprijatnosti potekne krv iz očiju, prihvati njihovu ljubaznost; ne-ne-ne, reći će jedan od njih, dame imaju prednost i ona će śesti, svjesna da zaplijenjena stolica ne zna razliku između milostinje i ustupka. Osobita spoljašnjost bi ih prisilila da se užurbano povuku iz njenog prisustva, što je više bilo meritum njihove izdržljivosti nego kazna koju je služila za dvostruki talenat: da piše i da, uprkos tome, nesrazmjerno malo bude svoja.
Dragi svi, poslužila se cirkularnom poštom, ako ne stignem ‒ a zatim obrisala jer budem li spriječena naročitim okolnostima zvuči kudikamo bolje ‒ dragi svi, zaista, pri čemu joj je, bez obzira na dosadu, laknulo kad je viđela da nijedan od njih nije toliko lijep da bi se u njega trebalo zagledati, i zato, domogavši se śedišta, mirne duše mače srdačan koje se odnosilo na pozdrav. Ośećajući da polako pada mrak, trudila se da se fokusira na patuljasto rastinje koje je, reduplicirajući se po skrivenom obrascu, tražilo da ga povede sa sobom, ali kad bi se u vidno polje, njenom otporu uprkos, zarinuo blistavi neboder, ona bi, umjesto da se postara da taj ugodbeni trans potraje, zažmurila kao da je, usljed premalog rastojanja između mikrofona i zvučnika, glasom proizvela pisak na koji su svi odreagovali psovkom. Radost je za Tiju forma uznemirenosti koja, jednako kao i loša vijest, sporednom pridaje značaj, konfetizovani pogodak čija se jedina svrha sastoji u namjeri da bude ponovljen; nanjuši li je kod drugih, još više cijeni geometrijsku predvidivost ivičnjaka po kojem ćera točak, a o uživanju da i ne govorim, tu se sve zna unaprijed. Tokyo joj je stoga djelovao kao potentni ljubavnik na čiji se pogled kobajagi mršti, ali joj interesovanje za njega, mimo njene volje, ulazi na nos i usta, kao virus, uz promuklost i puno tečnosti, modrice koje, poput potočnica, svjedoče oštrinu nepoznatog, utisak da je jednostrano zaljubljena ‒ ali ne zna još u koga.
Voljela bih da legnem na kamen i da obrastem mahovinom, pribilježila je i, ustravljena naglim zatvaranjem automatskih vrata, temeljno prepipala konjski rep; potiljak joj je bio zdenac, a kosa vodotok koji je, po vrlo pristrasnoj procjeni, smrt umalo potegla naiskap. Ustalasana kao da ju je kogod zviznuo refleksnim čekićem po patelarnoj tetivi, dugo se, cijelim putem do ruba svoje svijesti, raspitivala kako bi to ljupko okruženje moglo da je ubije ili obogalji ‒ nedogašeni opušak u punđi, noga na uskom šliperu između dviju šina ili tunel koji je jedva dočekao da gospođa virne kroz prozor ‒ i tada bi, na list premrežen tabelom, spuštala nerazgažene lekseme: glagol kasapiti, pridjev disperzivan, imenica sims. Njena uvjerenost da se stravičan kraj s mnogo krvi, sve i da se to zaista želi, ne bi promijenio ni kad ona na njega više ne bi tako intenzivno mislila, gonila ju je da zapisuje potankosti u vezi sa prilikama u kojima je, puštivši da se u svojoj koži ośeća kao u zapaljenom ambaru, prelistavala poluprazni zdravstveni karton na čijoj poleđini stoji pretilost. U pričama to piše. Za Odstupati s mjestom je, recimo, prošle godine dobila Szymborsku i ni tada, kad sve bješe svršeno, nije našla za shodno da porazmisli šta bi se dogodilo s njenim pjesničkim umijećem ako bi se izliječila, iako joj je tijelo pred kolapsom poručivalo da bi joj korak dalje došao glave; po kazni, viđala ih je svuda kako vise, tranžirane ruke s prstenjem kakvo ona nema.
Tia muca kad su joj šiške masne i zato žuri da ih osvježi bebi-puderom. Ostaviće prtljag u hotelu i, drmnuvši čašicu shochua, plaknuti se čisto da ne bi izgledala kao da je tek sjahala s mazge. Raskomotila se, možda čak i previše s obzirom na to da je na raspolaganju imala svega sat vremena, ali prije bi sebi dopuštila i da zakasni nego da, japanski poranivši, tri ili četiri minute provede u žicanju slizanog društva u kojem se uprkos svekolikoj pristojnosti uvijek ośećala kao višak. Ovo je krug povjerenja, śetila se kako su palac i kažiprst njene sustanarke svojim spojenim glavama čuvali jedinstvo ženskog trusta, a ti si ođe, dodala bi S. ispruživši neki od prstiju druge ruke s namjerom da impresionira gledalište, mada se znalo da ništa nije tako vjerno odražavalo prirodu Tijinog odnosa sa svijetom kao taj mali, usamljeni prst. Odśela je, dakle, u Nariti, iako je u formularima na njeno insistiranje svuda pisalo „Shibuya Creston Hotel“, što je razliku u refundiranom iznosu, zahvaljujući njenoj spremnosti da se u zamjenu za praktičnije rješenje odrekne komfora, učinilo dva ili tri puta većom, a nju ponosnom što nije podlegla nagonu da, umjesto običnih maramica, na sva usta hvali mirišljave i pored toga što obje vrste veoma efikasno brišu slinu.
U njenoj tremi, koju je polustručno opisala kao napetost, bilo je katkad notorne netrpeljivosti prema garderobi, prema onome što je ona radila za njeno samopouzdanje ‒ jer se sama sa sobom stiđela još više nego dok je s nekim. Budimo iskreni, stomak mi je prevelik, prosviralo bi joj kroz glavu kad bi, s nogama dignutim uvis, ocijenila nivo svoje kondicije, ali bi se onda, kao da uvježbava tačku, istegla do položaja u kojem izgleda tako da joj se nema šta ni dodati ni oduzeti. Ovog puta je, podesivši alarm za pola sata, postavila peškir ispod kičme da s njome načini most i svukla plitke traperice čiji se šavovi bjehu uśekli u labavo meso ispod njenog pupka: tamo je koža bila tečnost koja se za cijelih pet centimetara mogla razvući uvis. Našla se licem u lice s kopijom Poljupca iz kojeg će ‒ ako ne odmah, onda nakon što joj u vidno polje uđe poprečni presjek glave ‒ umjesto Klimta ispuzati pjesnik prosutih crijeva Shintaro Kago (mada je, o tome će misliti śutra, nejasno zašto se u jednoj hotelskoj sobi nije zadesio prvi). Profili dviju uniformisanih đevojaka bili su gotovo identični, a jedna od njih je, budući vrlo niska, visila na barskoj stolici, što je po Tijinoj prosudbi bila prilično traljava izvedba linearne perspektive. U njenim usijanim mislima one su se zvale Desno i Lijevo; voljela ih je obje, ali Desno uživa u poljupcu a Lijevo čak ni ne žmuri. Lijevo se pretvara.
Kao i uvijek kad bi dodirnula klitoris, oblio ju je vreli val krivice. Obavila je to brzo, zanatski, s ośećajem da u svemu treba imati takta, s tvrdnjom da je to ista vrsta jutarnje fiskulture kojoj ima zahvaliti što joj rame ostaje u zglobu, sa sviješću o dobrobiti zbog koje bi se tim činom baktala sve i da u njemu ne nalazi zadovoljstvo. Uvijek ravnomjeran, kružni pokret, u smjeru kazaljke na satu, neuvjerljiv kao boje voblera, a povrh ‒ maltene video-nadzor ‒ njeno joginski strpljivo lice zagledano u pubis, mali grnčarski točak na kojem se upljuvano tkivo vaja dok ne bude ono što se od njega želi. Ako se tome doda da su likovi koji je uzbuđuju u suštini optimizovane hologramske projekcije, vjerne replike ljudi sa potkinutim kandžama koje, za razliku od svojih prototipova, nijesu u stanju da joj nanesu bol (primjera radi, Mikołaj Ryba zvani Goebbels, režimski novinarčić u čijoj je glavi ispilio tzv. plinski bum, muškarac koji joj se, pola časa nakon što je primio vijest da je Svinjska dušica u štampi, javio s idejom da podijele autorski honorar, od čega je, sve u svemu, gore samo to što mu ga je ona zaista i dala), onda stvari ne mogu biti jasnije. Treću ruku, tople kurvature koje ima drugi čovjek simuliralo je tijelo-pomagalo, njegov uniseks sekret kojeg se Tia i dan-danas srami.
Narandžasti taksi ju je, ne nalazeći da je blizina gradilišta njegov problem, čekao stotinak metara dalje od ugovorenog mjesta. Približavala mu se osvajački, kao samohotka koju od salve dijeli naređenje, i brundala u kragnu čas pas, čas mater, ali nijednom riječ čije prisustvo prethodne dvije skupa čini ružnim. Na kontrolnoj tabli piše da se šofer zove Saburo ‒ lijepa, muskulozna faca kojoj nedostaje omoiyari, inače bi lako primijetio da joj divlja promaja duva u nos i ne dâ joj da diše. Pitala bi ga ko mu je dao ime i živi li u blizini; rekao bi da su njegovi roditelji iz Nagoje i, namjerno, da je u Tokyou sa suprugom, a onda bi se u njihov razgovor umiješao primopredajnik i on bi zaboravio šta je namjeravao da je pita. Svejedno, ośetila bi potrebu da mu se povjeri u vezi sa nečim što joj se dogodilo tog dana, izmišljenim ili makar preuveličanim, ne bi li joj ponudio pomoć koju ona, polaskana što se u njenu situaciju tako unio, nema druge no da odbije. Srećom, nije otvorila usta dok nije rekao to je ukupno 890 jena (da kaže izvoli) jer je njeno sedirano srce postalo sigurno da su njih dvoje u jednom filmu već tako razgovarali.
Ispred Muzeja nije bilo žive duše, niti se, gledano spolja, moglo reći ima li kakvog osvjetljenja. Zirkajući podno crnih prečki na koje se stidljivo nastavljala zelēn, njučala je neku prostu troakordsku pjesmu čija bi je uraslost u pamćenje povremeno pretvorila u bežični zvučnik. Paradoksalno, znala je tek svaku četvrtu riječ, kretenluk rimovanja krvi i prvi, neprolazne kompulzije koje istiskuju tako važan, tako pouzdan, tako dobro sročen dnevni horoskop. Vodolija:budite promišljeni i suzdržani, neko bi ono što govorite mogao shvatiti pogrešno. Ključno je postići psihološku ravnotežu. Uspela se na vrh stepeništa i oslušnula: i dalje nema nikog. Kako je to moguće? Pred vama je doba neizvjesnosti ‒ neće sve što ste zacrtali ići planiranim tokom. Noktima je zacingarala po prozorskom panelu, nježno i očajno kao kuče, nadajući se da neko, stražar ili provalnik, drži prst na prekidaču koji ona vidi, ali ne može da ga dohvati. Užasnuta pomišlju na grešku, tuđu ili svoju, koja ju je dovukla čak ovamo, umalo da previdi usisivač, gumene rukavice, bocu s varikinom i ženu koja joj signalizira da uđe. Saznavši da je program okončan petnaestak minuta prije njenog dolaska, pogledala je prvo na sat a onda u raspored i ‒ kao nekad, kad zbog skraćenih časova niko ne bi došao po nju ‒ svom nutrinom počela da plače.
