Foto: Luka Ratković

“Ne piši po narudžbini dana”, savjetovao je Kiš.

Pa opet, valjalo bi nekako podvući crtu, jer u pitanju je malo više od “dana”. Zapravo, možemo i konstatovati – jedna era je okončana.

Spuštena je zavjesa na tri decenije savremene crnogorske istorije. I čini se kako ključni protagonisti tragikomedije još stoje iza debelog pliša i iščekuju bis, iako nakon svršetka posljednjega čina nije bilo nijednoga pljeska. Sala se polako prazni, glumci snuju nove predstave.

Mnogi teoretičari književnosti smatrali su da je dobra drama ona koja donosi katarzu, svojevrsno pročišćenje. To je proces (po Aristotelu estetičko očišćenje duše) u kome posmatrač (ne)voljno stupa u proces identifikacije i saživljavanja sa likovima na sceni, jer oni dišu njegovim plućima, gledaju njegovim očima, čine iste grijehove ili trpe zulum. Kad se zastava spušti, posmatrač više nije isti jer je na sceni vidio svoj odraz, kao u ogledalu. Posmatrao je sebe izvana.

Predstave su upravo zato ljekovite. I veliki srednjovjekovni vladari, skoro po pravilu su maskirani obilazili gradske trgove da čuju kako ih u lutkarskim predstavama tumače glumci koji vuku marionete pravljene po njima kao modelima. Ili su dopuštale dvorskim ludama da zabavljaju dvorjane grotesknim, ali alegoričnim nastupima. Razumije se, nije njima bila bitna katarza, pozorište ih informisalo o njihovim sistemima vlasti.

U državi Crnoj Gori pozorište je u dobroj mjeri izgubilo publiku, a često se čuju komentari kako je ono “premijerno”, salonsko, visokopatetično, s ulogama pisanim da u najvećoj mjeri opravdaju postupke davno počivših vladara, te da kao takvo ne ispunjava svoj primarni cilj.

No, ne treba iz ovoga razumjeti kako je pozorište krivo za društveno-politički haos u Crnoj Gori. Odnos prema teatru zapravo je samo pokazatelj kako se nesistematično i neselektivno pristupalo pitanjima iz sfere kulture. Bez kulture nema razvijenoga i samosvjesnog pojedinca, a onda ni valjanoga sistema. Ako ne razvijate kulturu – govora, dijaloga, pisanja, čitanja, posmatranja, zapažanja, kritikovanja – jednom ćete, ma koliko visoko bili, postati robom nekulture.

U savjetima mladom piscu Kiš, između ostalog, kaže, “ne veruj u statistike, u cifre, u javne izjave: stvarnost je ono što se ne vidi golim okom”. Iz toga dalje proizlazi da stvarnost nije ništa drugo do misao, te da ako ne mislite, nijeste stvarni. Ništa to nije što filozofi nijesu davno dijagnostifikovali…

Pa se onda pitamo, zar je moguće da jedna partija koja nema svoju vojsku terenskih aktivista na izborima dobije značajnu podršku građana? Moguće je. Zapravo, moguće je uprkos statistikama, koje nijesu kadre da uhvate misao, kao što ni hirurg nad otvorenom lobanjom ne vidi ideju pacijenta, niti ono što je pacijent sanjao prošle noći.

U teatru “Crna Gora” publika  decenijama sanja nešto o čemu protagonisti na velikoj sceni ne govore. Nema identifikacije. Nema katarze. Nema aplauza.

Kad komad izgubi publiku, povlači se sa repertoara. Reditelju se obično više ne vjeruje jednako, ali pojedini glumci, koje predstava nije “povukla na dno”, mogu da očekuju nove uspjehe, a publika da će u pozorištu ipak jednom viđeti dobru predstavu.

Neka nam oprosti Kiš koji kaže “ne nastupaj u ime svoje nacije, jer ko si ti da bi bio ičiji predstavnik do svoj!”

Trenutak je u kome valja oglasiti misao da teatar Crna Gora neće biti zatvoren nakon loše sezone.

Trenutak je da počnemo da iznova sanjamo. I da pronađemo nove aktere koji će svojim vještinama na daskama pogađati o čemu sanjamo. Ne bismo li sebe gledali kao u ogledalu. Ne plašeći se što ćemo spoznati.

I možda je trenutak da se naslonimo na onaj zaboravljeni slobodarski, borbeno-optimistični diskurs, koji jeste nasljeđe našega teatra…

Nazdravlje Ti rane, Crna Goro.