Foto: Fokalizator

Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Kad je 1976. godine Radoje Radojević objavio knjigu Vatra samotvora: antologija crnogorskih narodnih bajki,[1] postalo je jasno da je crnogorska usmena proza toliko rasprostranjena i prisutna u serijskim i monografskim publikacijama nastalim u periodu od druge polovine 19. vijeka do početka Drugoga svjetskog rata, da je pri prvom pogledu na pojedina ostvarenja vrlo teško razlučiti da li su one zaista proizvod usmenosti, ili svojevrsni književničko-podražavajući uradak. Radojević u predgovoru Antologije navodi da je njegov osnovni kriterijum odabira bajki bio književna vrijednost te proze, te da je u skladu s tim načelom vodio računa, koliko (…) je to bilo moguće,[2] o motivsko-tematskoj raznovrsnosti i zastupljenosti bajki raznih krajeva Crne Gore. Da bi taj izbor sačinio, pregledao je svu crnogorsku i drugu periodiku, od pojave Njegoševe Grlice do prvih decenija 20. vijeka (Prosvjeta, Luča, Nova Zeta, Književni list), te veliki broj zbirki i drugih publikacija u kojima je objavljivana bajka (koju su zapisivali: Vuk Vrčević, Novica Šaulić, Ilija Zlatičanin, Luka Jovović, Jošo Ivanišević, Đuro Špadijer, Đoko Dragović, Stevan Dučić, Risto Popović, Miraš Đukić, Simo Mijović i drugi). U knjigu je uvrstio 57 bajki.

Pogledajmo najprije iz kojih je filozofskih teza i teorijskih premisa Radojević crpio snagu za formiranje svoga osnovnog načela za odabir bajki. U svome radu, on je pošao od Marksove teze o mitovima kao prauzoru umjetnosti i od Hegelova stanovišta da je umjetničko posmatranje poniklo iz čuđenja. Otud se kao nužni nametnuo stav o bajkama (pa i crnogorskim) kao formama u kojima je izražen klasni karakter umjetnosti te koje istorično pružaju sliku klasnih društvenih odnosa i nepravdi koje iz njih slijede.[3] Slikanje tih odnosa, koji korijen imaju u feudalnom društvu (što počiva na privatnoj svojini), dovodi do formiranja razlika među karakterima likova (predstavnicima klasa), ali i do projektovanja određenih situacija u koje junaci upadaju i zahvaljujući kojima prelaze granice svjetova (klasa). Te karakteristike bajke Radojević posmatra kao opšte karakteristike forme zastupljene u svim nacionalnim književnostima, ali on podvlači to da i crnogorska bajka, kao i bajke drugih nacionalnih književnosti, ima svoju posebnost, jer ako je motiv ili siže možda i preuzet iz neke druge usmene književnosti, bajka opet ima specifičan umjetnički jezik duhovne nadgradnje naroda u kojem je nastala, koji se – pored ostalog – izražava i u drukčijim razrješenjima pojedinih tema i različitim tokovima sižea. U stvari, ovaj se problem javlja u dva vida: postojanje takozvanih varijanti u sklopu crnogorske usmene književnosti, i neke sličnosti sa bajkama drugih naroda. U oba slučaja bi bilo veoma teško i nesigurno etiološki utvrđivati primat nastanka ‘prototipa’ i određivati red ponavljanja ‘varijanti’.[4]

Evo što je Radojević primjetio i definisao kao specifičnost crnogorske bajke. Najprije, on je iznio stav da su na crnogorsku bajku najviše uticali antički grčki mitovi (preko antičkih grčkih kolonija koje su bile nastanjene na crnogorskome tlu). Onda, u crnogorskim bajkama istovjetan je odnos prema „gornjem“ i „donjem svijetu“. U njima su, takođe, dominantni motivi izbavljenja i spašavanja od domaćega zla (lakomstvo, zavist zle žene, zle maćehe i sl). Crnogorska bajka usmjerena je i na slikanje likova i predmeta iz života naroda a ne iz života viših slojeva (što je posljedica društvenoga uređenja Crne Gore kroz vjekove). Radojević navodi i to da je jedna od specifičnosti crnogorske bajke razvijeni scenski postupak, tj. uvođenje scene. I, na koncu, u crnogorskim bajkama nerijetko se putem naratorskih komentara glorifikuju junaštvo i moral likova. Ovom spisku osobenosti uvijek i isključivo fantastične, čudesne priče,[5] valja dodati i jednu osobenost o kojoj je slovio Novak Kilibarda. Kod junaka u bajkama, koji raspolažu natprirodnom snagom, nekih puta je vidljiva izrazita humoristička tendencija koja može da glavnog junaka pretvori u komičnu osobu.[6]

(Nastaviće se…)

[1] Vatra samotvora: antologija crnogorskih narodnih bajki (priredio Radoje Radojević). Titograd: Grafički zavod. 1976.

[2] Ibid, 394.

[3] Ibid, 10.

[4] Ibid, 13.

[5] Na ovaj način Maša Bošković-Stulli objašnjava termin bajka. (Maja Bošković-Stulli. „O terminologiji hrvatskosrpske narodne pripovijetke“, u: Treći kongres folklorista Jugoslavije (zbornik radova). Cetinje, 1958.)

[6] Novak Kilibarda. Istorija crnogorske književnosti I: usmena književnost. Podgorica:Institut za crnogorski jezik i književnost. 2012, 199.