Foto: Fokalizator

Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Birajući proze za antologiju crnogorske basne,[1] Radoje Radojević je argumentima pojačao raniju tvrdnju o grčkim kolonijama na prostorima Crne Gore i ostacima antičke grčke rasprostrtim po kolektivnome crnogorskom nasljeđu. O tome saznajemo iz predgovora knjige, čiji je autor Danilo Radojević (koji je nastavio bratov posao u trenutku kad je Radoje Radojević tragično preminuo). Danilo Radojević je prelistao bratove rukopise i pronašao zapis iz koga se jasno vidi da je Radoje Radojević izveo zaključak o nesumnjivome kulturološkom uticaju antičke Grčke na Crnu Goru. Glavni afirmator i eksponent toga uticaja je, prema Radoju Radojeviću, razvijena crnogorska usmena basna, jedna od ključnih osobenosti crnogorske usmene književnosti, po kojoj se naša književnost razlikovala od drugih književnosti naroda Jugoslavije, i po kojoj je slična albanskoj narodnoj književnosti.

Treba, međutim, viđeti šta je Radojević podrazumijevao pod pojmom basna, budući da u odgovaranju na to pitanje ni savremeni tumači usmene književnosti i teoretičari književnosti nijesu saglasni. Prema teorijskim tezama koje su bile aktuelne u vrijeme kad je Radojević pripremao antologiju crnogorske basne, riječ je o usmenoj proznoj formi koja pretpostavlja animistički i animalistički pogled na svijet te u kojoj dolazi do poistovjećivanja čovjeka s životinjom.[2] Tako i Novak Kilibarda za crnogorsku basnu tvrdi da ima dva smjera. U jednim basnama preovlađuje realističko-humoristički pristup radnji, a u drugim, u kojima su takođe junaci životinje kao nosioci ljudskih osobina, akteri radnje su dati u suženoj, alegorijskoj funkciji. Kako izgleda, basne se već od davnih vremena nijesu bitnije mijenjale. Ostajale su jednolike po formi, a krug tema koje određuju je uzak i očevidno je da se on od davnina nije mijenjao. Poneki istraživači usmene proze razlikuju „basnu“ od „priče o životinjama“ po tome što se u stvaranju basne pošlo od priče o životinjama, ali je naglašavanjem alegorijskoga smisla istaknuta uočljiva izmjena. Ističe se i to da je basna po pravilu kraća od priče o životinjama koja sadrži više epizoda nego basna. Međutim, kad se uzme u obzir prihvaćeno mišljenje da je ta razlika izvršena u pisanoj književnosti a ne u usmenom predanju, treba za sve priče u kojima su akteri radnje životinje nazvati jednim imenom – basne.[3]

Sakupljajući građu za antologiju, Radoje Radojević je odabrao 95 basni iz ostavštine Vuka Vrčevića, Novice Šaulića, P. A. Rovinskog (koje je sam preveo s ruskoga jezika), Stevana Dučića, Ilije Zlatičanina, Rista Popovića, Steva Zimonjića, Andrije Jovićevića, Vuka Karadžića i Sima Terića. Iako ga je smrt spriječila da kompletira studiju o odabranim basnama, na osnovu sadržine antologije i njegovih zapisa i ispisa kojima se služio njegov brat Danilo može se zaključiti da je i Radoje Radojević basnama smatrao sve priče u kojima su akteri radnje životinje. Pritom se mora naglasiti da je pravio razliku između basni i fantastičnih priča, odnosno bajki u kojima se javljaju životinje koje govore. Diferencijacija tih formi proizvod je analize strukture. Pri izboru basana Radoje Radojević se držao estetskog kriterijuma. Tragao je za onim basnama, u kojima je anonimni stvaralac uspio da ostvari najduhovitiju situaciju, snažnu sliku i najprirodniji dijalog.[4] Otud, kao posljedica brižljivih sondaža, i stav o autohtonosti crnogorske usmene basne kao plodu karakterističnih nijansiranja u govoru i jeziku kod personificiranja ljudskih osobina i društvenih odnosa.[5] Osim toga, sve eventualne sličnosti crnogorske usmene basne s basnama drugih nacija, kao i obilje internacionalnih motiva, Radojević je posmatrao kao uticaje koji su daleko manji nego što su neki autori formalistički tvrdili. U crnogorskim basnama, tvrdio je Radojević, odražen je način mišljenja i sistem moralnih vrijednosti Crnogoraca, saopšten pripovjedačkom tehnikom sveukupne crnogorske usmene proze.[6]

U posljednjem stavu Radoja Radojevića krije se ključ autohtonosti ukupnoga crnogorskog usmenoga nasljeđa. Dakle, forme crnogorske usmene proze razlikuju se od formi i obličja usmenih proza drugih nacionalnih književnosti i po jeziku, ali – bitnije – po tehnikama pripovijedanja.

Kad je konkretno riječ o crnogorskoj basni, autohtonost se, prema Radojeviću, ogleda u različitosti sadržaja, poenti koja je suprotna od očekivane i uobičajene, u drugačijim razrješenjima narativnih sitacija od onih koja se srijeću u sličnim basnama, i u, na koncu – izostanku moralne pouke na epiloškoj granici teksta. Radojević je pokazao i to da je onim basnama koje su sadržale moralnu pouku (a štampane su u glasilima ili monografskim publikacijama) naravoučenije naknadno dodato, jer izvorna varijanta crnogorske basne pouku krije u unutrašnjosti svoga organizma. Bolje reći, način pripovijedanja u crnogorskoj basni je takav da je ukupan pripovjedački instrumentarij orijentisan prema pouci što se upravo zato eksplicitno ne izriče.

(Nastaviće se…)

[1] Kad je sve zborilo: crnogorske narodne basne (izbor Radoje Radojević). Titograd: NIO Pobjeda. 1979.

[2] Rječnik književnih termina, 70.

[3] Kad je sve zborilo, 198.

[4] Ibid, 231.

[5] Ibid, 47.

[6] Ibid.