Foto: Fokalizator

Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Sakupljačkim i priređivačkim aktivnostima braće Radojević prethodio je rad Radosava Medenice, koji je uočio posebnosti najfrekventnijih usmenih proznih formi u crnogorskome kolektivu. U predgovoru antologije crnogorskih anegdota[1] Medenica je pretresao sociološku i književnoteorijsku argumentaciju koja govori o značaju usmene književnosti. Najprije je, posmatrajući anegdotu, uspio da izvede teze o toj formi usmene književnosti kao smjerokazu za pronalazak odgovora na pitanja o psihologiji kolektiva i mentalitetu Crnogoraca. Potom je naglasio da je za lakši hod „prośečnoga čitaoca“ kroz kompleks izvjesnih osobenosti karaktera i mentaliteta Crnogoraca neophodno poznavanje podataka o socijalnim i političkim uslovima njihova života, tj. podataka o životnoj filozofiji i narodnim idealima. Medenica je imao na umu udaljenost svoga vremena od onih epoha čiji život anegdote opisuju. No, time je ipak pokazao da je krajem šezdesetih prilično bio uticajan pozitivistički tretman umjetničke literature. 

I Medenica je, međutim, posvetio pažnju crnogorskome kultu oratorstva i primijetio kako su u pričanju Crnogorci veoma vješti, odnosno da njihov razgovor teče polako, tečno, da pričalac smišlja i bira izraze, ubacujući ponekad i uzrečice, očigledno dok nađe pogodan izraz da odjene svoju misao.[2] On je zbog toga smatrao da tako zbijena, zgusnuta, kratka priča, odnosno anegdota više liči na dokument, no ako se u njenom profilu jasno i plastično osjenči jedna ličnost i njen izraziti karakter, onda je sigurno po srijedi anegdota kao izvjestan umjetnički doživljaj, iako je ova vrsta narodnog stvaralaštva svakako primitivan književni rod.[3] S ovim posljednjim Medeničinim stavom još bi se dalo polemisati, jer anegdota apsolutno nije ni književni rod niti primitivan oblik, ali polemika s tim stavom je suvišna budući da ga je i sam Medenica opovrgao dalje u tekstu. Evo kako on dalje piše: kratka priča, odnosno anegdota, ne zaodijeva, dakle, nikakav događaj kao takav, ona ga samo projicira u što kraćoj ali što oštrijoj i reljefnijoj slici; zahvata malo, ali duboko; često jednom crtom, jednom iskrom osvjetljava čovjeka i baca svjetlo na njegov ambijent.[4] Iz ovih redova upravo se da naslutiti moć jedne usmene prozne forme i njena sposobnost da u haiku maniru s malo reljefnih, znakovitih riječi kaže mnogo.

Medenica navodi da anegdota nije imala tu sreću da bude proučavana onda kad je i krenulo interesovanje za narodno stvaralaštvo Južnih Slovena, te da je pravu ekspanziju interesovanja ta usmena prozna forma doživjela tek u prvoj polovini 20. vijeka. Do momenta objavljivanja antologije, Medenica je u monografskim i serijskim publikacijama crnogorske bibliografije detektovao prisustvo od 5.000 do 6.000 zabilježenih anegdota, od kojih je za antologiju probrao oko 350. Obavljajući taj veoma složeni posao, Medenica je zaključio da su anegdote skinule izvjesnu maglovitu romantičarsku koprenu sa Crne Gore i Crnogoraca, da su romantične gudure ispunile realnim životom i riješile ozbiljni nesporazum o takozvanom apsolutizmu i stezi vladavine posljednja tri Petrovića dinasta. Ovim je Medenica ukazao i na suštinu anegdote kao zanimljive priče o nekoj istorijskoj ličnosti,[5] kratke priče neobičnoga doživljaja, s duhovitom poentom i podvučenim osnovnim odlikama junakovoga lika. Međutim, govoreći o „odrazu“ stvarnosti u jednoj usmenoj proznoj formi, Medenica je ukazao i na dvije vrlo bitne činjenice koje su se ticale razvitka forme anegdote – na veliku popularnost anegdote između dva svjetska rata i na čin falsifikovanja, podmetanja književnih autorskih uradaka kao usmenih anegdota. Medenica o tome piše vrlo opsežno na nekolike stranice svoga predgovora. To su redovi puni ogorčenosti prema međuratnome folklorogu Mićunu Pavićeviću, koji je, nakon uspjeha u objavljivanju prve tri knjige crnogorskih anegdota, pristupio hiperproduciranju oponašajućih formi putem kojih je pokušavao da ostvari i neke skrivene političke ciljeve. Tu vrstu intencionalnoga ośetio je svojevremeno i Pero Slijepčević. Čim naiđu na Petroviće, zapisao je Slijepčević,i naročito na kralja Nikolu, osetite u njima onu ‘omladinsku‘ antipatiju. To je vrlo deplasirano u jednom materijalu kojega se tiče samo čista čovečnost iznad političke mode. Skoro svuda nadmudren, a najčešće sitan, kralj Nikola bi po ovim zbirkama izgledao manji od prosečnog Crnogorca. On to sigurno nije bio.[6] Medenica je u ocjeni takvih uradaka bio precizniji a prema Pavićeviću oštriji. Primjećeno je, naime, da u knjigama Pavićevića, pored znatnog dijela veoma uspjelih anegdota i priča u pogledu sažetosti, reljefnosti lika i istorijske izvornosti, postoji i dosta veliki broj rđavih, koje ne kazuju gotovo ništa, a naročito dobar dio onih koje pokazuju očiglednu tendenciju i nose na sebi pečat hotimičnih prerađivanja, dotjerivanja, čak i falsifikovanja onoga što te priče i anegdote iznose.[7]

Dakle, i ovaj slučaj je pokazao da su forme usmene književnosti ne samo indikator postojanja nacije, već i veoma snažno sredstvo za ostvarenje društveno-političkih ciljeva. Upravo zato su i Slijepčević i Medenica ukazali na proces obespredmećivanja crnogorske anegdote i zloupotrebe te usmene forme od strane „napredne jugoslovenske omladine”, koja je između dva svjetska rata pokušala da ukine i narodno pamćenje, odnosno śećanje na slavnu prošlost posrnule crnogorske države. Kolika je, međutim, bila moć tih falsifikata svjedoči i Medeničina antologija. Ni Medenica, naime, antologiju nije potpuno pročistio od sličnih uradaka. U pojedinim anegdotama koje su objavljene u antologiji upravo je ośetna ona intencija da se Petrovići silu na sramotu prikažu kao nedostojni vladarskih titula. Osim toga, prve stranice antologije donose i dugačke proze, koje dakako ne spadaju u anegdote, već im je mjesto u monografskim publikacijama koje objedinjavaju humorističke pripovijetke. Pogledajmo onda što je to rukovodilo Medenicu da na ovaj način klasifikuje anegdote.

Prilikom obrade građe Medenica se rukovodio dijahronijskim principom – da pruži što potpuniju sliku kroz jedan dosta dug istorijski period, da bi se stvari dale sagledati u najkrupnijim koracima izvjesnoga istorijskog toka, od najstarijeg doba ka savremenom. Potom, Medenica se trudio da odabere one anegdote koje ukazuju na crnogorski mentalitet i da kroz anegdotu budu zastupljeni svi krajevi Crne Gore. I, na koncu, svu je građu rasporedio prema ključnim temama koje anegdote obrađuju, dok je u samim tekstovima intervenisao sažimanjem razvučenih segmenata strukture, trijebljenjem knjiških izraza, ravnanjem sintakse rečenice, stilizovanjem iskaza…

Medenica je u pogovoru antologije, navodeći stepen i količinu korekcija nad tekstovima, pobrojao imena zapisivača i priređivača zbirki anegdota (Ljubiša, Matavulj, Vrčević, Marko Miljanov, Pavićević, Stojan Cerović, Tunguz-Perović, J. Ivanišević, Lj. Nenadović, Šobajić, T. Đukić, M. Vujačić, D. Boričić, M. Vukićević, I. Zlatičanin, B. Marjanović i I. Peličić). Kad se tome doda podatak da je u predgovoru oštro napao Pavićevića za falsifikovanje, onda je jasno da je pružio nove argumente onoj tezi o individualnome poetičkom, na kojoj počiva naš pokušaj da se pokrene proces novoga čitanja crnogorske usmene proze.

(Nastaviće se…)

[1] Crnogorske anegdote: antologija (priredio Radosav Medenica). Titograd: Grafički zavod. 1967.

[2] Ibid, 35.

[3] Ibid, 47.

[4] Ibid, 48.

[5] Rečnik književnih termina, 25.

[6] Pero Slijepčević. „Anegdota kao umetničko delo”, u: Narodna književnost. Beograd: Nolit. 1972, 533.

[7] Crnogorske anegdote, 58.