Foto: Fokalizator

Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.

Ne može se kazati da je prilikom sačinjavanja izbora crnogorske usmene priče Potopno vrijeme[1] napušten koncept klasifikacije usmene proze prema temama i motivima. I u toj se knjizi, kao i u prethodna tri izbora (antologijama legendi, bajki i basni) očituje nekoherentnost klasifikacijskoga koncepta koja je posljedica teorijskih neusaglašenosti vremena u kome su izbori sačinjeni. Sabirajući usmene humorističke, moralističke, istorijske priče (odnosno predanja), zabilježene u periodu od sredine 19. do prvih decenija 20. vijeka – a objavljene u knjigama Vuka Karadžića, Vuka Vrčevića, P. A. Rovinskog, Novice Šaulića, Stevana Dučića i u glasilima Luča, Bosanska vila, Prosvjeta, Glas Crnogorca, Nova Zeta i Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena – i odabirajući 77 najuspjelijih za knjigu, Danilo Radojević[2] ih je, nastavljajući rad Radoja Radojevića, takođe razvrstao prema sličnosti zastupljenih i obrađenih motiva. Tako je sadržaj knjige Potopno vrijeme podijeljen u 11 tematsko-motivskih cjelina.

To, međutim, ne znači da se Radojević apsolutno oglušio o signale koji ukazuju na osobenu strukturu. O samim razlikama priče u odnosu na druge usmene prozne vrste on je proslovio u predgovoru knjige, naglašavajući da je put prikupljanja i odabira usmenih priča unekoliko komplikovaniji od puteva obrade bajki, basni i legendi, koje su se lakše održavale u śećanjima. Osim toga, Radojević je akcentovao i crnogorski kult oratorstva, zahvaljujući kome je sačuvan izvjestan broj onih priča koje svjedoče o razvitku te forme usmene književnosti. U njima ima, primjećuje Radojević, elemenata drugih proznih vrsta, ali se po svojim motivima i sredstvima umjetničkoga izraza[3] od njih odvajaju. Narodni stvaralac obrađivao je neobične situacije, koje imaju moralnu snagu, dramatičnost ili neku osobitu boju, što fabulu čuva od zaborava. (…) U jednom broju naših narodnih priča za fabulu su uzimani izvjesni psihološki trenuci, u kojima se plastično mogao pokazati detalj iz svakodnevnog života.[4]

Ipak, analiziranje motiva u pojedinim usmenim pričama nije povelo ka decidnom odgovoru na pitanja o posebnosti crnogorske usmene priče. Jedan od razloga za to iznio je i Radojević na samom početku studije (predgovora), primjetivši da je veliki broj motiva pozajmljen iz drugih nacionalnih književnosti. O sredstvima umjetničkoga izraza, odnosno o načinima pripovijedanja, malo je rečeno. Međutim, bitna novina koju je Danilo Radojević donio, a koja se tiče našega nastojanja da sagledamo mogućnosti novoga čitanja cjelokupne crnogorske usmene proze, sadržana je u prilogu Registar zapisivača narodnih priča. Na kraju knjige Radojević je dao informacije o tome ko je koju priču zapisao. Smatrao je da je to vrijedno za izučavanje razlika u umjetničkom domašaju.[5] Mi taj postupak posmatramo kao kamen temeljac procesa novoga čitanja crnogorske usmene proze.

(Nastaviće se…)

[1] Potopno vrijeme: crnogorske narodne priče (izbor Radoje Radojević i Danilo Radojević). Titograd: NIO Pobjeda. 1982.

[2] Radoje Radojević je započeo a Danilo Radojević nastavio sakupljanje i odabir najuspjelijih crnogorskih usmenih pripovjedaka.

[3] Ibid, 11.

[4] Ibid, 27-28.

[5] Ibid, 271-272.