Foto: Relja Brković

(iz rukopisa studije o Mirku Kovaču)

Mirko Kovač, savremeni crnogorski, hrvatski i srpski književnik, pisac postmodernističkih tekstova, autor brojnih filmskih scenarija, televizijskih i pozorišnih drama, novela, romana, pripovjedaka, eseja… Pisac za čijom poetikom tragamo godinama, pisac koga tek otkrivamo… pisac koji je ostavio duboki trag u svim kulturama na prostorima jugoistočne Evrope.
Opus ovoga pisca izuzetan je, i to ne samo kvantitetom, već i kvalitetom. Njegov stil je zavodljiv, rečenica jasna, konkretna, likovi oblikovani, definisani…
Teme koje Kovač bira za svoja djela mogu se podveseti pod sljedeće: sudbinsko određenje likova/junaka; promišljanja nad ideologijom; zlo kao neizbježna kategorija života; simbolika životinja (vjerovanja o životinjama), simbolika sunca kao jednog od arhetipova djela Mirka Kovača i druge koje u osnovi imaju ljudske sudbine, ne one obične, već mračne i tamne… Za Kovača možemo kazati da je pisac ljudske tragedije, kako ga i definiše Žarko Paić.
Dramski tekstovi Mirka Kovača osvajaju čitaoca lakoćom i umijećem pisanja, odabirom teme i motivskih konstrukcija, istorijografskim prikazom događaja, karakterizacijom likova, kompozicijom, estetičnošću.
Njegove drame oblikuju dramatičnost života a njihova prikladnost za izvođenje na pozornici rezultat je činjenice da pozorišne predstave raspolažu sredstvima koja dodatno oživljavaju i tako potenciraju utisak oblikovanja dramatičnosti pojedinih životnih situacija. U dramama Mirka Kovača sadržani su svi elementi njegovog pripovijedanja bitni za određivanje njegove poetike.
A poetika Mirka Kovača, kao i njegovih, po epohi, srodnih pisaca, može se svesti na sljedeće: i Kovač demitologizira, razara osnovnu priču, razgrađuje, da bi na osnovama gradio novu priču, parafrazira postojeća književna i teološka djela, poigrava se sa drugim djelima, postojećim likovima i citatima. Kovaču literatura postaje intertekstualna igra. Kovačevi tekstovi počivaju na paralelizmu sa svjetskom književnošću, Biblijom, mitovima, aluzijama, izmišljenim izvorima, Borhesom kao uzorom epohe u kojoj su nastajala Kovačeva djela. Narativni postupci u djelu Mirka Kovača zasnovani na mitologiji, filozofskim sentencama, povijesnim dokumentima, djelima svjetske književnosti, Bibliji, koja kod Kovača zauzima posebno mjesto Naratološki postupci ili metode vidljivi u djelu Mirka Kovača mogu se svesti na: metatekstualnost, fragmentizaciju, mimetičku priču, citat, parodiju, montažu, kolaž, aluziju.
Oblikujući svoja djela prema datim obrascima, Kovač drame oblikuje kao posebnu skupinu književnih djela modeliranih za izvođenje na pozornicu. Njegove drame pokreću misli i ośećanja. Odlikuje ih poetska funkcija, usmjerenost znakova na sebe same, polifunkcionalnost tekstualizacije i fikcionalnost.
U dramama, Kovač je zadržao pravo miješanja stilova, oslobodio didaskalije, vodio simultane dijaloge, prelazio sa pozicije realnog na poziciju nerealnog, pomjerao granice života i smrti, tragičnog i komičnog, bezumnosti i racionalnog…
Sudbine i ljudi su isprepleteni, sve je naizgled naivno i nevino, dramatika je prisutna u svim detaljima, a tragedija pojedinca zapravo je tragedija kolektiva. Pod ovim bi se mogle svesti kako Kovačeve osobine dramskog pisca, tako i zajedničke osobine njegovih drama: Danilo, Isus na koži, Tko je Baltazar, Ubojstvo u noćnom vlaku i dr…© Fokalizator