Foto: Milutin Marković

Radovan Damjanović, Eseji i drugi radovi, ZUNS, Podgorica, 2025.

U crnogorskoj prosvjetnoj zajednici ime Radovana Damjanovića neodvojivo je od najbitnijih procesa u tom dijelu našega društva za posljednjih pola vijeka: od praktičnoga rada za katedrom do upravljačkih pozicija s kojih je radio na osavremenjivanju vaspitno-obrazovnoga sistema te učešća u koncipiranju programa i udžbenika za sve nivoe crnogorske prosvjete.

Popis Damjanovićevih postignuća na planu naučnoga i istraživačkog rada ilustruju publikacije: Mozaik vaspitno-obrazovnih tema i dilema (I i II knjiga), Leksikon pedagoško-psiholoških pojmova i izraza (tri izdanja), Rad školskog pedagoga, Bolonjski proces i kvalitet visokog obrazovanja (koautor), Menadžment kvalitetom u obrazovanju (koautor), Razvoj školstva u Nikšićkom kraju i više drugih priloga, rasprava i prikaza na slične teme što ih je Damjanović objavljivao u raličitim svečarskim i drugim prigodama u lokalnim medijima širom Crne Gore, dnevnoj štampi, elektronskim portalima, namjenskim zbornicima radova, stručnim časopisima itd. Među Damjanovićevim izdanjima, treba to i istaknuti, po značaju za razumijevanje fenomena u crnogorskoj prosvjeti, pojedinačnih ličnih doprinosa, zatemeljivanja institucija s kontekstualizacijom šire slike društveno-istorijsko-političkih prilika u hronološkome slijedu izdvajaju se knjige Leksikon ličnosti crnogorske prosvjete (dva izdanja) i Leksikon institucija crnogorske prosvjete. Rečene su dvje publikacije, bogate sadržine u velikim formatima, u mnogome pogledu svojevrsna lična karta crnogorske prosvjete od njezinih začetaka do danas, pa možemo kazati da je Damjanović svojim radovima obezbijedio fond građe nesumnjivo dragocjen kao temelj u pripremi enciklopedije crnogorske prosvjete.

Dugogodišnju saradnju sa Zavodom za udžbenike i nastavna sredstva kao izdavačem Damjanović je nastavio objavljivanjem knjige koja je upravo izašla pod naslovom Eseji i drugi radovi. Kao glavni urednik potpis na ovo izdanje ZUNS-a daje Radule Novović. Knjiga predstavlja zbirku tekstova i članaka koje je autor pisao u posljednjih petnaestak godina, no zbog različitih okolnosti oni nijesu bili uključeni u dosadašnja izdanja toga autora. Budući da autor procjenjuje da se u mnogome od ovih priloga mogu naći i važne pojedinosti za crnogorsko školstvo, odlučio je da ih sakupi i na jednome mjestu učini dostupnim čitaocima. Strukturu knjige Eseji i drugi radovi čini nekoliko većih cjelina: „Eseji“ (7‒290), „Śećanja na rodoljube, jubileji“ (291‒312), „Promocije, prikazi i recenzije“ (313‒374), „Śećanja – nekrolozi“ (375‒431) i „Drugi radovi“ (433‒506). Lakše praćenje sadržaja navedenih poglavlja autor je riješio navođenjem spiska radova na početku svake cjeline.

Imajući u vidu činjenicu da su nastajali u različitim prilikama i o različitim jubilejima ili tematskim konferencijama, konstatujemo da su članci u knjizi Eseji i drugi radovi u pogledu tema o kojima se piše heterogeni. Najobimnija skupina radova pripada korpusu tema iz autorova primarnog stručnog usmjerenja i doista velikoga praktičnog iskustva. Neki od naslova iz prve skupine radova jesu: „Istorija prosvjete i školstva od najstarijih vremena do danas“, „Školstvo Crne Gore pred novim izazovima“, „Reforma vaspitno-obrazovnog sistema Crne Gore“, „Suština i dinamika promjena u obrazovnom sistemu Crne Gore“, „Škola u sadašnjoj reformi obrazovnog sistema Crne Gore“, „Mjesto i uloga školskog pedagoga u razvoju pedagoške djelatnosti“ i drugi. Pregledno je autor iznio razvojni put crnogorske prosvjete objašnjavajući slojevitost njezine srednjovjekovne prethodnosti na prostoru današnje crnogorske države. Nastavljajući u duhu metodologije i vrijednosnih sudova postavljenih u prethodnim radovima, prije svega u knjigama-leksikonima o ličnostima i institucijama prosvjete u nas ‒ treba i ovoga puta pohvaliti adekvatnu kontekstualizaciju različitih procesa u istorijskome hodu te različitih uticaja koje su donosili osvajači. Različite sfere inostranoga kulturnog i političkoga uticaja Damjanović je detaljno objasnio kako čitaoca pojedini diskontinuiteti ne bi sputavali u razumijevanju kulturnog i istorijskoga trajanja na prostoru današnje crnogorske države. Damjanović je učinio razumljivijim i otklonio brojne naslage tradicionalističkih shvatanja koje su kroz literaturu prenošene bez postavljanja pitanja o njihovoj osnovanosti. Pokazao je, dakle, da i pored nesumnjivih razlika u uslovima i realizaciji školstva na različitim područjima ‒ nije utemeljeno zagovarati jedan ideološki koncept u kojemu se crnogorska kultura, duhovnost i istorija uopšte daju kao radikalna razjedinjenost na tzv. Staru Crnu Goru, Boku Kotorsku, tzv. Staru Hercegovinu itd.

Kako se da viđeti iz sadržaja knjige Eseji i drugi radovi, Damjanović se ne opredjeljuje samo za interpretaciju činjenica iz istorije crnogorske prosvjete, svjedočimo autorovom interesovanju za aktuelna, otvorena i u pojedinim segmentima po društvo u cjelini vrlo traumatična pitanja. Među takve spadaju prilozi „Bolonjski proces i standard ISO 9001:2000“, „Kakvu nastavu traži istorija“, „Status intelektualaca u Crnoj Gori“, „Decentralizacija obrazovnog sistema u Crnoj Gori“ i dr.

Za problem decentralizacije vaspitno-obrazovnog sistema Damjanović smatra da je važno pitanje upravljanja, finansiranja, kao i konkretnog pedagoškog rada. Raspravljajući o nekim ranijim strategijama autor njihove domente sagledava kroz rezultate, đe zapaža da: „rezultate na testiranjima treba shvatiti kao važan pokazatelj uspješnosti vlastitog rada u školi i ukupno obrazovnog sistema, njegovih dobrih i slabih strana, a ne kao puko poređenje sa drugima; analiza rezultata na svim nivoima; – zapostavljena je vaspitna uloga škole u osnovnom obrazovanju. Nastava je više okrenuta ka usko kognitivnom aspektu, a ne cjelovitom razvoju ličnosti učenika. Nema participacije učenika u procesu nastave/učenja. Nastavnik – škola – porodica“.

Takođe, u svojemu viđenju intelektualca u današnjoj Crnoj Gori Damjanović, uz ostalo, kaže: „Crnogorskom društvu nedostaje više nezavisnih intelektualaca i jakih nezavisnih medija. Danas je teško biti nezavisni intelektualac jer oni ništa ne dobijaju, a puno gube. Stanje medija je više nego zabrinjavajuće. Kao da smo se pozdravili sa medijima koji zastupaju vrijednosti koje je proklamovalo crnogorsko društvo: nezavisna Crna Gora, antifašizam, slobodarski duh, građansko društvo koje podrazumijeva skladan suživot svih građana Crne Gore bez obzira na nacionalnost, vjeru, kulturu, političku pripadnost. A ovo je prostor za djelovanje i medija i intelektualaca. Moramo se određivati prema vrijednostima i vrednosnim sudovima. Ako od toga polazimo, nije teško zauzeti stav prema anomalijama koje narušavaju ustavni poredak Crne Gore ili prema svjetskim zbivanjima koja se očituju u agresijama na slobodne zemlje, ubijanje nedužnih ljudi i đece, povampirenje fašističke ideologije, nacional-šovinizma i sl.“.

Uviđajući kako za posljednje nekolike godine institucije crnogorskoga društva počinju posustajati pred sve agresivnijim diskursom zagovornika klerikalnog modela čak i u sistemu prosvjete, Damjanović je na tu realnost iz crnogorske današnjice reagovao analizom najnovije inicijative da se uvede vjeronauka u škole. Ni u jednom aspektu ove teme autor ne poriče njezinu osnovanost u domenu ljudskih prava i sloboda. Svestrano razmatranje ove teme, međutim, postavlja kroz analizu ustavnoga određenja savremene Crne Gore, karaktera vaspitno-obrazovnog procesa u savremenom društvu, brojnih savremenih višedisciplinarnih istraživanja te uporednoj praksi. Sumirajući sve što se iz pobrojenih pojedinosti čita kao argumentacija na kraju se daje ovakav zaključak: „polazeći od ustavnih opredjeljenja, prihvaćenog principa razvoja demokratskog građanstva društva, proklamovanih ciljeva vaspitno-obrazovnog sistema, specifičnosti koje imamo u Crnoj Gori u pogledu vjerskog, nacionalnog, kulturnog, političkog ambijenta, uvjerenja smo da se treba zalagati da u školskom sistemu, tj. obrazovnim programima bude adekvatno zastupljeno religijsko obrazovanje u nekoj od navedenih formi. U našem društvu nema mjesta vjeronauci u školi, ako ne želimo klerikalizaciju društva, bolje reći teokratski oblik vladavine koji smo napuštili još u XIX vijeku.“

Nova knjiga Radovana Damjanovića u više poglavlja što nose naziv „Śećanja“ donosi znatan broj priloga iz autorove afirmacije tekovina NOR-a i antifašističke borbe crnogorskoga naroda. Damjanović je inače član UBNOR-a i antifašista Nikšića, pa je što lično što kroz rad u toj organizaciji mnogo uticao da se održavaju spomenici narodnim herojima i drugim partizanima iz nikšićke opštine, kao i da se prigodnim svečanostima očuva uspomena na taj dio naše prošlosti. 

U dijeli sadržaja nalazi se i nekoliko prikaza, intervjua i govora na predstavljanju knjiga. Neke od knjiga o kojima je govorio su: Filozofija panađura autora Milenka A. Perovića, Trg slobode autora Maksima Vujačića, Generali knjaževine i kraljevine Crne Gore autora Srđe Martinovića, Komunisti Crne Gore i crnogorsko nacionalno pitanje 1919‒1989. autora Branislava Marovića i dr.

Spisak članaka koje je Damjanović pisao u spomen na preminule zaslužne profesore, prosvjetne i društvene radnike takođe je vrlo širok. Pisao je u spomen na filologe, sociologe, profesore filozofije, književnike, kulturne i javne djelatnike, među kojima su Milorad Nikčević, Milenko A. Perović, Novak Kilibarda, Ratko Božović, Risto Kilibarda, Čedo Drašković, Branko Radojičić, Slobodan Bošković, Dragan Kujović, Pavle Gazivoda, Miloš Mito Vukićević i mnogi drugi.

Jedna od ličnih senzacija kojoj je Radovan Damjanović s mnogo pažnje sve vrijeme pristupao jeste praćenje Novogodišnjega koncerta Bečke filharmonije, pa se opredijelio da dio svojih razmišljanja o tome civilizacijskome i kulturološkom fenomenu i u ovoj knjizi objavi. 

Knjigu Eseji i drugi radovi čini i više tematskih krugova nego što smo mi uspjeli obuhvatiti u ovome predstavljanju, međutim za skoro svaki da se primijetiti da bi se mogao razviti u zasebno izdanje.

Tokom državnoga službovanja u Ministarstvu prosvjete Crne Gore Radovan Damjanović potvrdio se kao odličan organizator te plodan stvaralac u kolektivnim poslovima. Treba posebno istaći da je bio predśednik Nacionalnoga savjeta za opšte obrazovanje CG. Za Damjanovićeva mandata usvojena je Gramatika crnogorskoga jezika đe se on svojim profesionalnim autoritetom i dugogodišnjim iskustvom stavio u odbranu njezinu od strane tradicionalista koji su zastupali stari i još uvijek nažalost ne nepravaziđeni koncept da je Crnoj Gori dosta samo ime ali ne i sopstveni sadržaj. U profesionalnoj karijeri Radovan Damjanović bio je član Savjeta za promjene obrazovnoga sistema Crne Gore, član i predśednik Žirija za nagradu „Oktoih“, član redakcije za izradu Pedagoške enciklopedije u Beogradu i član Odbora za obrazovanje CANU. Iz domena redakcijskih i uređivačkih poslova najpoznatiji je njegov rad u redakciji časopisa Vaspitanje i obrazovanje, đe je bio glavni i odgovorni urednik. U novije vrijeme dio je višegodišnjega projekta „Istorija crnogorske kulture“ koji realizuje Fakultet za crnogorski jezik i kjniževnost, a u kojemu je zadužen za oblast prosvjete.   

Razvidno je da ono što Damjanovića odlikuje kao autora dolazi do izražaja i u spoznajama objavljenjim u knjizi Eseji i drugi radovi. Kao čovjek velikog iskustva iz rada na mnogim kolektivnim projektima uvijek s tolerancijom sasluša drugačije mišljenje, nikad u radovima ne prikriva doprinose drugih na polju crnogorskoga školstva, dok i u polemikama s pojedinim autorima koji su zagovarali prevaziđene poglede na prosvjetu ili uopšte negirali mogućnost razvitka crnogorske prosvjete spram stvarnih interesa našeg društva u cjelini ‒ zadržava miran ton argumentovanog oponiranja. Već je rečeno da u ovome zbiru eseja nalazimo najviše priloga o crnogorskom školstvu, temi koja je u središtu Damjanovićeva interesovanja. Sagledana u kontekstu dosadašnjega Damjanovićeva rada, za najnoviju knjiga Eseji i drugi radovi vrijedi ponoviti da ne donosi monografsko zaokruživanje jedne teme, jednoga problema ili fenomema, što autor u uvodnom obraćanju i sugeriše čitaocu, no svaki od ovih članaka, prije ostalih oni koji se najuže odnose na crnogorsku prosvjetu, sadrži važne pojedinosti kojima se nadopunjuju kapitalne Damjanovićeve publikacije Leksikon ličnosti crnogorske prosvjete i Leksikon institucija crnogorske prosvjete. Služi na čast crnogorskoj prosvjeti i kulturi što ima jednog stabilnog i pouzdanog čovjeka i autora kakav je Radovan Damjanović.