Foto: Fokalizator

U godinama nakon oslobođenja rat je i dalje dominantna tema u književnim djelima crnogorskih stvaralaca. Pisci se oslanjaju na ratna iskustva ali pružaju nova i drugačija viđenja proteklih dešavanja koja su poduprijeta shvatanjem o sveopštoj dehumanizaciji svijeta i o gubitku crnogorske plemenske svijesti. Primjera radi, zapaženija ostvarenja Mihaila Lalića i Miodraga Bulatovića uglavnom se bave upravo temom rata, te obojica vide rat kao rasulo vrednosti: psihološka, duhovna i moralna destrukcija ljudskog lika izaziva povratnu reakciju humora ili oštrog sarkazma kao odgovor na deformaciju sveta, često u negativnim slikama i kvalifikacijama, zbog toga što se svet u ratu pretvorio u pakleni haos.[1] Njihovi odnosi prema ratu i interpretacije, međutim, nijesu iste. Uzroke „paklenoga haosa“ Lalić u svojim djelima vidi u četnicima i izdajnicima, dok kod Bulatovića pakao zauzima širu poziciju i prepoznaje se u svemu.

Razumije se, nijesu sva djela poslijeratne crnogorske književnosti bila motivisana ratnim dešavanjima, no barem su ona najistaknutija na posredan ili neposredan način bila u dodiru s ratnom tematikom, ili bliže sa vremenom NOB-a i revolucije. To se najbolje može primijetiti u Lalićevim proznim ostvarenjima, ali i u djelima Čeda Vukovića. Kada je riječ o djelima koja u osnovi imaju ratnu tematiku treba istaći način na koji je ova tema u njima tretirana. Uzmimo za primjer Lalićev roman Lelejska gora koji je prvobitno objavljen 1957. godine i roman Mrtvo duboko Čeda Vukovića objavljen 1959. godine. Oba romana bave se dešavanjima u Drugome svjetskom ratu, odnosom partizana i četnika, te najprije osvjetljavaju ona čovjekova unutrašnja prelamanja i dileme s kojima se susreo uoči krvavih okolnosti, a mračno poprište takvih zbivanja sugerisano je naslovima. Možda i najveća vrijednost ovih romana je upravo u duboko psihološki profilisanoj noti koja svojom dramatičnošću neprestano postavlja pitanje kako u surovim uslovima ostati vjeran jednoj ideologiji, a prije svega kako biti i ostati čovjek. Ništa manje nijesu zanemarljivi ni narativni postupci ova dva ostvarenja, motivske i stilske inovativnosti, kao i mnoštvo pitanja koja se čitanjem nameću. Sve to odlika je dobro koncipiranih i uvjerljivo motivisanih djela, što je i dovelo do toga da se ova dva ostvarenja najčešće karakterišu kao ponajbolja djela s ratnom tematikom u crnogorskoj književnosti.

Podśetimo na činjenicu da je u godini između objavljivanja ova dva djela (1958) Mijušković objavio svoj roman Zaloga. Na osnovu prethodne analize tog Mijuškovićevoga ostvarenja, vrlo lako je zaključiti da autor ovim romanom u crnogorsku književnost nije unio nikakvu novinu. Taj se zaključak, naime, ne izvodi samo na osnovu činjenice da Zaloga tematski okvir crpi iz vremena vladavine Petra I, a osnovnu radnju čini sukob Crnogoraca i Turaka. U književno-stvaralačkoj praksi sasvim je prihvatljivo obrađivati teme i događaje iz bilo koga istorijskog perioda (na primjer, roman Poruke Čeda Vukovića iz poslijeratnoga perioda kroz životopis Petra I daje sliku tadašnjega stanja i društva), no Mijušković stilskim, narativnim i tehničkim postupcima nije uvjerljivo koncipirao Zalogu, ili barem ne u onoj mjeri da taj roman zapravo ode u korak sa svojim vremenom, odnosno savremenim literarnim postupcima i inovacijama. I dok su u Lalićevome romanu Lelejska gora ili Vukovićevome Mrtvo duboko unutrašnje dileme pojedinca brojne (Lado Tajović dobija svoga „dvojnika“ koji mu se suprostavlja, što je karakteristika uspješne romaneskne polifonije, a Vukmanove dileme i borbe pojačane su odnosom žene koja ga hrani i čuva, majka četnika koga je ubio), u Mijuškovićevome romanu Zaloga sve dileme pojedinaca zapravo su dio kolektiva. Razumljivo je i očekivano da u tako postavljenome djelu do prave polifonije i ne može doći, a jedan od preduslova za uspješan roman koji je zasnovan na unutrašnjim monolozima, akciji i dramskoj napetosti jeste upravo ostvarivanje polifonije.

Unutrašnje dileme Lada Tajovića u Lelejskoj gori i Vukmana u romanu Mrtvo duboko svoje težište imaju u nastojanju da se ujedno održi i borac i čovjek, što nekad dovodi i do ideoloških preispitivanja. U Mijuškovićevome romanu, međutim, vrhovnu ideologiju predstavlja epski i viteški karakter crnogorskih junaka. Svi su likovi romana „junaci da bi bili ljudi“ i poklonici takvoga kodeksa koji se ni u jednome momentu ne preispituje. Iako i Lalić, Vuković i Mijušković u svoja djela unose motiv crnogorske etike, Mijušković u romanu Zaloga pretpostavlja onaj kodeks koji je u vremenu nastajanja romana već bio dio „stare Crne Gore“. Ono što se čini interesantnim jeste činjenica da Mijušković romanom Zaloga nije ni kritikovao novonastalo stanje i svoje doba, a pritom nije ni romantičarski glorifikovao vrijeme koje je odavno prošlo. U vremenu koje je bilo poljuljano proteklim ratovima, on ne iznosi mračnu i tegobnu viziju svijeta romanom Zaloga; sliku koja će se duboko preispitati, a u konačnici i kritikovati. Mijušković se zapravo javlja kao hroničar jednoga završenog doba i jednoga kodeksa koji je vrijedan pažnje u svim nadolazećim vremenima. Mišljenja smo da je upravo u tome i najveća vrijednost ovoga njegovog literarnoga ostvarenja.

Pitanje morala jedno je od centralnih pitanja u djelima poslijeratne crnogorske književnosti. Taj moral, naime, više nije usko vezan za crnogorsko podneblje i ne preispituje se u okviru njega, već svoje korijene nalazi u antropološkim istraživanjima i zahvata širu poziciju. Primjer takvoga književnog tretiranja predstavljaju djela Borislava Pekića u kojima je autor istraživao slučajeve moralnih posrnuća, ideoloških brutalnosti i psiholoških iskliznuća na širem istorijskom planu i čak u perspektivama mitskog trajanja u kojima se pojedinac otvara ka dalekim vremenskim prostranstvima.[2] Borislav Pekić je svoja djela većinom gradio na temama iz bliskije istorije koja su gotovo uvijek pomiješana s mitom, na taj način da je mit postavljen tako da vrši službu kritike nekoga savremenijeg doba. Jedino je u njegovome prvom romanu Vreme čuda (1965) biblijski mit (izvrnut, parodiran) predmet i sadržaj djela, no ipak i ovo je djelo dalo kritičku interpretaciju ideoloških zastranjivanja, pa se u biblijskim parabolama prepoznaje duhovna, društvena i ideološka situacija piščevog vremena.[3] Pekić je primjerom svojih literarnih ostvarenja u cjelokupnu južnoslovensku književnost unio nove postupke na kojima će i počivati postmodernistička djela. Jedna od takvih inovacija odnosi se prije svega na tretiranje istorije i njeno integrisanje u književnost, što je, između ostaloga, rezultiralo postupcima fragmentarnosti i dokumentarnosti.

Kritičko sagledavanje čovjeka i svih njegovih oblika djelanja, dakle, zadobilo je svoj prostor u poslijeratnoj književnoj praksi. U djelima Miodraga Bulatovića, to je kritičko sagledavanje dobilo oblik beketovski apsurdne vizije svijeta. Njegov roman Crveni petao leti prema nebu (1959) objavljen je godinu dana nakon Mijuškovićeve Zaloge. Iako je ovaj Bulatovićev roman inspirisan lokalnom sredinom i mentalitet njegovih junaka svojstven je balkanskom tipu čoveka[4] atmosferom, simbolikom, dijaboličnim slikama i demonskim motivima on se približio obrascu neoavangardnoga romana. Radnja ovoga Bulatovićevog romana (dešava se nakon Drugoga svjetskog rata) smještena je u jedan dan, u svega nekoliko sati a centralizovana je u sceni održavanja svadbe. Moralni kodeksi, groteskno prikazani, u potpunosti su obezvrijeđeni i razoreni. Možda i najbolji primjer tog razaranja postignut je scenom u kojoj Ilija, nakon totalnoga posrnuća, ostaje sam a svadbari mu gaze crnogorsku kapu zaobilazeći ga usred dionizijskoga zanosa. Time je Bulatović prikazao definitivno rasulo nekadašnjeg patrijarhalnog sveta i morala,[5] dok cio roman daje sliku haotičnoga razarajućeg života. Takve odlike, čak ni primjese, ne možemo prepoznati u Mijuškovićevome romanu Zaloga. Njih ne treba ni tražiti, znajući da cio roman zapravo prikazuje jedan crnogorski etički i junački kodeks i to na način da ističe njegovu duboku ukorijenjenost i ne pokazuje nastojanje ka potencijalnome razaranju istoga.

Kritika društvene stvarnosti ili jednoga određenog segmenta čovjekovoga djelanja nije preduslov za stvaranje književnoga djela izuzetne vrijednosti. Kad je riječ o romanima, narativni postupci imaju veliku ulogu u izgradnji dobro i uvjerljivo konstruisanoga djela. Tako, na primjer, roman Gubilište (1962) Mirka Kovača pažnju privlači upravo neobičnom pripovjedačkom situacijom (navodna dva autora) i oneobičenim hronotopom. O narativnoj strategiji u Mijuškovićevome romanu Zaloga već smo govorili i nepotrebno je opet isticati neuspjelost određenih postupaka, no bitno je istaći u kolikoj su mjeri tri pojma koja smo vezali za njegovo sveukupno stvaralaštvo (zavičajna ukorijenjenost, novinarstvo i scenario) zapravo uticali na ovo njegovo literarno ostvarenje. Zavičajna ukorijenjenost i folklorna literarna inspiracija u pogledu pripovjedne tehnike u velikoj mjeri nepovoljno su se odrazila na Mijuškovićevu Zalogu. Kako je to Vojislav Nikčević primijetio njegov napor išao je za tim da epske teme zaodjene u novo ruho[6] i u krajnjem u ruho koje im ne pristoji.[7] Podređujući sve akciji i dinamici Mijušković se odlučio za dijaloške i monološke oblike u jednome proznom ostvarenju, te se upravo ovim oblicima kazivanja osvjetljava radnja a ujedno i cjelokupna ideja romana. Pripovijedanje, pritom, ima više odlike didaskalija u drami, a stil lišen svakoga konotativnog interpretiranja ili figurativnih ukrasa priliči novinarskom obliku kazivanja ili bliže postupcima koji su svojstveni reportažama i izvještajima.

Vladimir Mijušković se romanom Zaloga ni tematski ni odabirom narativnih postupaka nije približio onim djelima svoga vremena koja i danas predstavljaju neiscrpan izvor literarnih interpretacija. Potrebno je ovđe istaći da to, međutim, nije slučaj i s ostalim njegovim proznim ostvarenjima. U prilog tome navešćemo kritiku Vojislava Nikčevića povodom Mijuškovićevoga romana Raskršće: Ako je u djelima s tematikom iz epske, viteške prošlosti idealizovao svijet svojih zemljaka, njihove potomke, uveliko moralno posrnule, sad je oblikovao na drugoj osnovi. Polazeći od koncepcije da socijalni i politički milje determiniše ličnosti i njihovo etičko ispoljavanje, uzročno je raščlanjivao njihove sudbine i moralne deformacije.[8] Vladimir Mijušković, dakle, u svojim književnim ostvarenjima nije nužno izbjegavao obradu dešavanja koja su dio njegovoga doba ili su mu neposredno prethodila.

S druge strane, Mijušković nije pokazao ni „nesposobnost“ za stvaranje izuzetno emotivno nabujalih djela, već naprotiv, veliki broj njegovih pripovijedaka pokazuje upravo ovaj segment njegovoga stvaralačkog talenta, kao i sposobnost za figurativno izražavanje, kratko ali skladno i povezano pripovijedanje. Uzmimo za primjer njegovu pripovijetku Pepeo iz koje prenosimo samo jedan dio: Moja ćerka je već odrasla, narasla sila: i kroz zlo mladost doji snagu. Narasle su i one opekotine: ružno izgleda, strah… Umno je poremećena, koliko – ni ja ne znam: nekad mi izgleda malo, nekad potpuno. Ali osjeća… Dolazili su i ranije da je slikaju, ona je optužba protiv rata, ona je nakaza, treba ljudima njena slika. Zbog toga što ljudima treba njena slika, ona ne treba nikome. Ona to zna. I, eto, moja ćerka još ratuje, bježi od ljudi koji nose fotografski aparat.[9]

Bez mnogo biranja naveli smo dva primjera koja pokazuju Mijuškovićev neosporni književni talenat, a takvih je primjera mnogo. No, romanom Zaloga Mijušković nije pošao u korak sa svojim vremenom. To ne znači ni da je išao ispred svoga vremena, već naprotiv, imajući u vidu literarne tokove poslijeratne romaneskne prakse, ovaj se njegov roman pokazuje kao prilično anahrona tvorevina. Dok su gotovo svi (ili barem oni istaknutiji) poslijeratni romanopisci definitivno odustajali od realističke tradicije, Mijušković se upravo odabirom pripovjednih postupaka i nedistanciranim iskazima veoma približio realističkim obrascima pripovijedanja dominatnim u Crnoj Gori u drugoj polovini XIX vijeka.[10] Slijeđenje realističkoga obrasca u poslijeratnim proznim ostvarenjima ipak nije toliko neuobičajeno, jer je, na primjer, upravo jedan od Lalićevih prvih romana Svadba (1950) ocijenjen kao „klasično realističko djelo“[11] s naglašenom epskom fabulom i dramskom napetošću. Ipak, kad je riječ o onim karakteristikama crnogorske poslijeratne proze (a mislimo najprije na uplive egzistencijalizma, neoavangarde, na eruditnost romana, kao i na postmodernističke postupke poput intertekstualnosti, dokumentarnosti, fragmentarnosti i hibridnosti) Mijuškovićeva Zaloga doima se kao djelo koje i nije moglo zavrijediti dublju teorijsko-analitičku pažnju. To, naime, ne znači da roman nije vrijedan pune čitalačke pažnje, najprije iz razloga što predstavlja sliku jednoga eposa i etnosa, koja djelu, osim što obezbjeđuje književno-istorijski značaj, daje i primjesu didaktičkoga materijala za čitalačke generacije koje dolaze. Mijušković se tako javlja kao čuvar etičkoga i viteškog kodeksa koji, predstavljen objektivnim i hroničarskim stilom, svjedoči o jednome dijelu bogate crnogorske tradicije.

[1] Radovan Vučković. Moderni roman XX veka. Beograd: Službeni glasnik. 2013, 518.

[2] Ibid, 602.

[3] Ibid, 603.

[4] Ibid, 527.

[5] Ibid, 529.

[6] Vojislav Nikčević, 108. Vojislav Nikčević. „Život i književno djelo Vladimira Mijuškovića“. Stvaranje (Titograd). XXIII/1968, 97. [1] “Vladimir Mijušković: in memoriam“. Stvaranje (Titograd). XVIII/1963, 108.

[7] Ibid, 108.

[8] Ibid, 105.

[9] Vladimir Mijušković. Zaloga i pripovijetke, 213.

[10] Vladimir Vojinović. „O romanu Zaloga Vladimira Mijuškovića“. Lingua Montenegrina (Cetinje). X/2017, 19, 129.

[11] Jovan Deretić. Kratka istorija srpske književnosti. Beograd: BIGZ. 1987, 306.