Dvije dimenzije pripovijedanja
(Afan Latić: Pod oštrim uglom, Fokalizator: Podgorica, 2024)
Već neko vrijeme Afan Latić prisutan je na književnoj sceni, prvo kao prevoditelj s arapskog jezika, zatim kao istraživač književnosti, kulture i historije, da bi se u skorije vrijeme predstavio knjigom poezije Bezbremene riječi (2021) i knjigom kratkih priča Pod oštim uglom (2024). Književnost jeste poseban oblik percepcije stvarnosti, poseban način gledanja na svijet, a književni tekst donosi (ili bi barem trebalo da je tako) kritički stav prema stvarnosti u kojoj živimo. To, prije svega, primjećujemo u knjizi kratkih priča Afana Latića, kojom se, na indirektan način donosi priča ili mogućnost boljeg razumijevanja života kako u prošlosti, tako i u sadašnjosti. Možemo konstatirati da je jedan od ciljeva (i potrebe) pisanja kratkih priča za autora u istraživanju svijeta oko nas, ali i svijeta u nama. Posrijedi je i dvostruka perspektiva pripovijedanja, što je i najbolje pokazano podjelom knjige u dva dijela: „Nekada su ljudi lakše umirali“ i „Najljepše priče su one bez smisla“, a riječ je zapravo o dva vremena, prošlog i sadašnjeg, dva načina života tradicionalnog i modernog, kao i konstruiranje priče i pričanja na dva načina: posredstvom sjećanja na ljude i događaje i direktnim učešćem u oblikovanju ili barem detektiranju svijeta u kojem se živi i/ili se nastoji (pre)živjeti. Prvi dio knjige sastoji se od četiri priče, duže forme (za razliku od kraće forme u drugom dijelu) i te priče su ispričane iz perpektive djeteta (ili mladića) o onom što se preživjelo i/ili čemu se svjedočilo u prošlosti. One su prožete mitom, legendama, to su priče u koje se upisuju neki nadstvarni elementi, obnavljajući na taj način ono magično sadržano u nekadašnjem usmenom pripovijedanju, ostvarujući na taj način direktni povratak ka (pra)silama zemlje u kojoj se odrasta i (još uvijek) živi. Dominantno osjećanje prve četiri priče (i za pripovjedača i za čitatelja_icu) jeste osjećanje nesigurnosti koje kasnije prerasta i u strah od drugog, drugačijeg, onoga što dovoljno ne poznajemo (postavljajući sebe kao mjeru stvari bez mogućnosti i želje za razumijevanjem drugog), gradeći najčešće likove koji jesu granične figure, oni kojih se drugi plaše i koji žive osamljeno na rubu mjesta, koji svojom pojavom ili načinom života odstupaju od tzv. normi normalnosti (a ne zapitamo se ko i šta određuje normalnost!). Tako da je ovdje najreprezentativniji lik Čiče iz istoimene priče ili mula Meljko za obojicu se vežu neke „čudne“, pa i nadnaravne sposobnosti, naravno prikazani iz dvije krajnosti, jedan je odbačen jer mu se ne zna ko je otac (najbolji primjer surovosti društva) i malouman je (ili ga je takvim proglasilo društvo!), dok je drugi bio „naks-insan. Plahovit, hirovit, nije trpio narodne priče, već bi svakom u brk odbrusio ono što misli. Nije imao viška, a ni manjka riječi. Taman onoliko koliko je dovoljno da svačiju dušu primi ili, ako hoće uznemiri.“ (Latić 2024: 26). Ova dva lika najefektniji su (da ne kažemo i najbolji) primjeri drugog lica društva s kojim se oni koji uspostavljaju mjeru stvari, ne žele suočiti, plašeći se svog odraza u ogledalu, plašeći se istine o sebi. Ako bismo tražili zajedničko pričama u prvom dijelu knjige to bi bila želja i težnja prihvatanja svijeta oko sebe, prvo kroz perpektivu dječaka, zatim mladića, a onda i pripovijedanja sa pozicije odraslog čovjeka sa izgrađenim stavovima. Pričama pratimo kako se formira ličnost od preplašenog dječaka koji bježi pred čovjekom koji razgovara (glasno) sam sa sobom do čovjeka koji pričanjem nastoji razumjeti, a zatim i prihvatiti svijet oko sebe. Povratkom u prošlost i rekonstrukcijom jednog drugačijeg modela života nastoji ga, ne odbaciti jer je i on čini dio identiteta, nego razumjeti, a zatim mijenjati sadašnjost koja sve više postaje nesigurno mjesto u kojem je ugrožen čovjek. Pored svega navedenog priče u prvom dijelu knjige naslovljene kao „Nekad su ljudi lakše umirali“ govore između ostalog i o strahovima, sujevjerju, patrijarhatu, tradiciji (koja se još uvijek ne da mijenjati), ali i o „smutnim vremenima, čemera i bijede“ (Latić 2024: 21) s kojom se porodice dugo bore.
„Izreći smisao naših života teže je nego oduševljeno veličati njegovu složenost“, kaže Andreï Makine, i to je upravo ono što radi Latić, on nastoji „oživljavanjem“ složenosti prošlosti i prošlih života objasniti i razumjeti (i sebi i drugima, posebno mlađim generacijama) ono što se dogodilo i kako se nekada živjelo, jer pamćenje događaja, ljudi, stvari, vremena jeste naša (najznačajnija) veza s drugim, ali i sa sobom. Otuda se ovom knjigom, iako to nije vidljivo na prvo čitanje, nastoji povezati prošlo i sadašnje, (post)moderno i tradicionalno, jer i jedno i drugo oblikuje (savremenog) čovjeka. Knjigom priča Pod oštrim uglom spaja se prošlo i sadašnje, nagovještava buduće i oblikuje novi svijet, jer najbolji način za to jeste priča i pričanje pomoću kojih se svijet oko sebe i u sebi posmatra drugim očima, na drugačiji način se percipira stvarnost, istražuje, o njoj razmišlja i prenosi se u tekst. Nastojanje Afana Latića jeste prikazati svijet koji nas/njega okružuje, želi prikazati svijet odrastanja, svijet zavičaja (koji skoro da je minuo), ali drugim dijelom knjige donosi prikaz unutrašnjih stanja čovjeka koji piše priče, jer cilj njegovih priča nije samo prikazati svijet oko sebe, onaj vidljivi, nego je viši cilj prikazati svijet u sebi.
Dok se knjigom kratkih priča Pod pštrim uglom nastoji u cjelini zumirati i uspostaviti (što sugerira i naslov) hronologija u dijagetskom univerzumu u kojem se nastoji ne samo detektirati nego i ublažiti, primiriti i pomiriti razlike između modernog i tradicionalnog, ili drugim riječima kazano, onog što je bilo i onoga što je sada oblikujući na taj način jedan umnogome otvoreniji, direktniji (kada je riječ o progovaranju o fenomenima iz prošlosti npr. praznovjerju i dekonstrukciji patrijarhata) i drugačiji oblik narativa, propitujući ne samo društvene vrijednosti, uspostavljanje granica (i njihovo lako pomjeranje i prevazilaženje), nego je riječ o nekim od najvažnijih tema danas poput nemogućnost komunikacije prvo sa sobom iz čega proizilazi i nemogućnost komunikacije sa drugim, ali i još jedna važna tema: pisanje kao potreba i propitivanje mogućnosti kreiranja književnog teksta.
Mnoge priče iz drugog dijela knjige govore upravo o savremenom svijetu, ljudima, događajima i nastojanju organizacije života. Kako i sam naslov sugerira „Najljepše priče su one bez smisla“ riječ je umnogome temama o koje se referiraju na sam čin pisanja, mogućnost, odnosno nemogućnost kazivanja – možemo čitati i nemogućnost govora u distopijskom svijetu u kojem nema empatije, niti međuljudske komunikacije (što je posebno naglašeno u pričama naslovljenim „Priča prva“, „Priča druga“ i „Priča treća“) jer naša kultura je kultura monologa i koliko god „mislio da si usamljen, uvijek se nađe neko da te uvjeri da je stvarno tako!“ (Latić 2004: 46) U prvom planu riječ je o pisanju kao načinu da se otvori dijalog sa sobom, često ispred ogledala koje funkcionira kao snažan podstrek za suočavanje sa sobom, ali i ogledanja u drugom i (ne)prepoznavanja sebe jer u savremenom svijetu čovjek je taj koji uvijek ima neku masku koju stavlja ili skida zavisnosti od situacije i ljudi u ili pred kojima se nalazi. Proces pisanja je ovdje proces suočavanja, to je onaj čin u kojem se glasno promišlja o priči i pričanju (o sebi zapravo), jedna vrsta, uslovno kazano, nadametanja s tekstom, i to je trenutak kada se čovjek, pisac, pripovjedač, možemo ga zvati kako želimo, suočava sa svojom neumoljivom savješću.
„Sve priče su ispričane, samo su većinom nezabilježene. (…)
Da, to mi je želja. Napisati sve nenapisane priče, koje će potisnuti ove što čitamo, ili slušati rapsode koje se daleko od nas odvijaju. Ali neke će zauvijek ostati nama nedostupne – ne zato što smo ih svakako nedostojni, nego zato što naša čula ne bi povjerovala u njih. (…) Jer ništa nije tako dosadno kao istina. Zato pričamo da istina bude ljepša (…)“ (Latić 2024: 34, 52)
Afan Latić knjigom Pod oštrim uglom otvara mogućnost ne samo suočavanja i razgovora sa sobom posredstvom pričanja drugog, ovaj autor u tekst (u priču i pričanje, direktno ili indirektno) upliće i sebe (kao pisac uvijek propituje važnost i vrijednost teksta) i čitatelja_icu (otvarajući dijalog). Ova knjiga kratkih priča jeste jedna vrsta mogućnosti za drugi početak i nudi šansu za preobražaj kako razumijevanja prošlosti i modela življenja koji su ispričani na duhovit i vispren način, kako bi se posredstvom onog što je bilo ispravio model savremenog života koji, s druge strane, opet odlazi u još jednu krajnost – tamo gdje u urbanim sredinama gubimo konce vlastitog života. Autor suptilno skreće pažnju, posredstvom književnog diskursa, prvo na suočavanje i razgovor sa sobom, a zatim i s drugim. Za Afana Latića pisati i predstaviti knjigu drugima znači uvjeriti sebe da taj rad zaista postoji i da danas u (post)postmodernom svijetu postoji i autor (i čitatelj_ica), postoji priča i pričanje i da nam književnost budi osjećnje kontakta s drugim ljudima, sa društvom, svijetom i svim njegovim slabostima i veličinama.
Neizgovorene riječi
(Dragana Erjavšek: Ispod glasa, Fokalizator: Podgorica, 2024)
Dragana Erjavšek iza sebe ima bogat i raznovrstan književni opus (piše poeziju, prozu, književnu kritiku i prevodi sa engleskog), do sada je objavila dvije zbirke poezije „Horizontala preko bola“ (1996) i „Vertikala bola“ (1998), roman „Otvorena knjiga“ (2008) i zbirku književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“ (2023). U knjizi kratkih priča Ispod glasa Erjavšek iznova pokazuje raskošni pripovjedački glas i pravi iskorak u drugi prostor u kojem govori ne (samo) o onom što oko sebe vidi i osjeća nego je fokus na ljudima kojima je u društvu oduzeto pravo govora, zapravo tako im je oduzeta i sloboda, te otuda i naslov knjige kojom Ervjašek daje glas svim onima obespravljenim, svim ljudima sa margine, odbačenim od strane moćnog i dominantnog kolektiva kojem (ne)pripadaju. Osam priča, koliko ih je u knjizi, govore o komplikovanim životima (protagonisti su ih najčešće sami takvim napravili) onih nevidljivih, društveno marginaliziranih, obespravljenih, onih koji žive na rubu društva (nerijetko i egzistencije), njihov glas se ne čuje, a najčešće superiornom društvu modernog svijeta nije ni važan. S druge strane, priče istražuju kompleksne međuljudske odnose (odličan primjer je npr. priča „Maćeha“ i „Gost“) od prijateljskih i/ili neprijateljskih (priča „Primabalerina), porodičnih do ljubavnih u svijetu tajni, komplikacija i nesigurnosti.
Priče duboko poniru u teme (ne)ostvarene ljubavi, napuštanja (porodice), zaustavljenih karijera (najčešći uzrok za to su drugi), gubitka, krivice, oproštaja (kako sebi, tako i drugima). Protagonisti ovih priča nisu izmišljeni, nisu samo plod autoricine mašte, niti su njihovi životi preuveličani, oni doista postoje, hodali su i još hodaju ovim svijetom i često sebe prepoznajemo u njima i njihovim svakodnevnim problemima. Današnje društvo se dijeli na vidljive i one manje vidljive i najčešće je između njih zastor od kojeg okrećemo glavu, ne želeći razumjeti drugog, s one strane, ne želeći dijalog s drugim, ne odnoseći se prema njemu empatijski, društvo takve prešućuje i Dragana Erjavšek pišući o svim tim ljudima s margine podiže zastor i briše podjele, oni su barem nakratko, putem književnosti dobili priliku ne govoriti samo ispod glasa, njihovi životi u ovoj knjizi, a onda i životima čitatelja postaju vidljivi. Erjavšek kratkim pričama istražuje, i suptilno kritički daje pregled savremenog društva kojeg oblikuju kapitalizam i produktivnost, te fokusranost samo na sebe (hiperindividualizam kao odlika društva), fokusirajući se na odbacivanje (i izgaranje) pojedinca koji se ne uklapa (zbog društvenog statusa, psihičkih ili fizičkih (npr. debljina) stanja u „savršenstvo“ današnjice. Upravo taj pojedinac bez postignuća (društvo ga takvog vidi) postaje glavni protagonista_ica priča kojeg svijet u kojem živi dovodi do potpune i psihičke i fizičke iscrpljenosti ili tjera na kompromise koje razum ne bi mogao (ili ne bi trebao) prihvatiti, kako je to prikazano u priči „Četrnaest dana“ gdje je odlično prikazana manipulacija i ucjena vlasti (moći) pojedinca i njegovo pristajanje na (samo)izolaciju radi novaca, postavljajući sebe van svojih granica i priznajući svoju nemoć pred mašinerijom moćnijih.
Ispod glasa jeste vrlo zanimljiva i umnogome drugačija zbirka kratkih priča, posvećena problematici savremenog svijeta i načinu na koji bi pripovjedačica, ali i sami protagonisti (svojim postupcima, a nekada i direktnim govorom) mijenjali taj svijet transformacijom u stvari, pojave, predmete, prirodu i ljude, ako bi im se ukazala ta mogućnost. Ovdje je posrijedi želja da se svijet „spasi“, pa makar i njegovom promjenom i govorom o toj promjeni posredstvom proznog diskursa. Kratke priče Dragane Erjavšek propituju i pozicioniraju svakodnevni život i svu njegovu (ne)sreća. Na ovaj način autorica je pred sebe, a onda i pred čitatelja postavila visok zahtjev: razumjeti svijet svakodnevice ili barem pokušati razumjeti taj svijet. Književnim diskursom se na ovaj način postavljaju prava (nerijetko i teška) pitanja i nude mogući odgovori, ne nužno istiniti i precizni, to nije ni svha ni smisao ove knjige. U knjizi akcent je postavljen na čovjeka i njegovu potrebu da se mijenja i da „izlazi“ iz okvira koje je ponekad nametnuo sam sebi ili koje mu je nametnulo društvo. Proza je, u ovom slučaju, tu da mijenja svijet u nama, u čitatelju i da ga navede na da razmišlja o onome što je pročitao, jer pripovjedačica donekle pomjera svijet u sebi, ona nas odvodi u svijet mogućnosti i navodi da na određene pojave gledamo drugačije. Središnje mjesto ove knjige kratkih priča jeste velika, mučna, zašto ne kazati i strašna samoća i nesreća s kojom današnji čovjek živi. Riječ je o njegovom suočavanju sa Svijetom, novim stanjem svijeta u kojem skoro da niko nije sretan jer toliko je nepravde i zla, i toliko toga (nam) nedostaje, to je svijet, svakodnevnica u kojoj želimo da budemo, da postanemo neko drugi, a nerijetko to i postajemo, jer je ovo svijet u kojem (najčešće) ljudi nose maske i nisu i/ili ne mogu biti ono što istinski žele. Sve ono o čemu govore kratke priče Dragane Erjavšek vidljive su i nevidljive forme (želje i mogućnosti) našeg života; govore o drugačijoj percepciji života, o novim i (pomalo) neočekivanim iskustvima, s jedne strane nastalim iz svakodnevnog života, a na drugom nastale nakupljenim potisnutim strahovima (i frustracijama) koje svakodnevnica uzrokuje. Protagonoisti_ce ovih priča prave male iskorake (a rijetko i ostaju u svojoj zoni komfora), postupcima (uvijek prema sebi) pomjeraju vlastite zadate granice i oni grade svoj prostor u kojem jestu sve ono što žele biti i što ih čini sretnim/ili nesretnim (ali tu nesreću prihvataju kao datost).
Dragana Erjavšek u ovoj knjizi povlači i neka od najznačajnijih pitanja čovjeka u današnjem svijetu, odnosno u fokusu je problem drugih i drugačijih, zatim pitanje gubitka (i sebe i drugih bliskih ljudi), pomjeranje granica stvarnog i imaginarnog (kakav je slučaj s prvom pričom „Pod trepavicama“), pitanje osvete, ljubavi, smrti, suradnje s vlastima, s moćnijim od sebe, kao i govor o porodici i zajedništvu, o ljudskoj krhkosti i nemoći, ali i o tom vitalitetu koji se u čovjeku neprestano obnavlja da želi bolje i više, i da se nikada ne prepušta ništavilu. Tako da o ovoj knjizi možemo govoriti kao o jednoj vrsti uspjelog proznog eksperimenta koji navodi na promišljanje o nedostacima savremenog modernog života. Svi mi kroz isti prozor gledamo u svijet, ali naše pozicije kao i perspektive su umnogome drugačije i okupljajući u ovoj knjizi cijelu galeriju likova, ukazujući na transformaciju čovjeka (nerijetko) u životinju (u metaforičkom smislu, naravno), stvari ili neke druge prirodne fenomene autorica u vremenu u kojem se izbjegavaju stvari nazvati pravim imenom, pravi jedan prozni zaokret i ispisuje nešto drugačije priče o stvarnosti i ljudskom biću u toj stvarnosti, ona ispisuje prozu u koju uključuje i prošlost i sadašnjost, i raskrinkava svaku vrstu unaprijed završenih dogovora, na prvo mjesto postavlja moralne vrijednosti: pravednost, etika, solidarnost, tolerancija, emotivna osjetljivost prema drugima, uspješno uspostavljanje komunikacije. Sve ono o čemu govori ova proza jesu vidljive i nevidljive forme (želje i mogućnosti) našeg života. Priče govore o novim i pomalo neočekivanim iskustvima s jedne strane nastalim iz svakodnevnog života, a na drugom nastale nakupljenim potisnutim strahovima (i frustracijama) koje svakodnevnica uzrokuje.
Knjigom je prikazano čovjekovo nezadovoljstvo, a želju da se bude neko drugi možemo tumačiti na dva načina: iz nemoći da kao pojedinac bilo šta promijenim, onda „posežem“ biti neko drugi ili nešto drugo, ali i kao igru sa svijetom oko sebe u kojem se odbija prihvatiti moguće i teži se otvoriti prostor za sve ono o čemu se ne može ni sanjati. I ova knjiga, i njena autorica Dragana Erjavšek na koncu, i čitatelj pokazuju da sve što se može zamislim može se i ostvariti i da ništa nije nemoguće, samo ako se (ne)govori ispod glasa.
Priča kao eksperiment o čovjeku
(Tijana Rakočević, Intimus, Fokalizator: Podgorica, 2023)
Tijana Rakočević je danas itekako značajno ime ne samo na crnogorskoj književnoj sceni, nego i mnogo šire, svestrana autorica koja piše poeziju (knjiga Sve blistavi kvanti), kratke priče (njen prvijenac je Intimus), i piše drame (Admiral) za svoj rad dobitnica je niza nagrada i priznanja, ali ono što je još važnije jeste da Tijana Rakočević posredstvom književnosti daje glas nemoćnima, marginalizovanim, ugnjetavanim, onima nad kojim se vrši nasilje, ona daje prava svim onim obespravljenim i priče koje piše ne zadržavaju se samo na našem graničnom i jezičnom području, nego radnju smješta mnogo šire, u cijeli svijet. U pričama iz Intimusa realističan je prikaz i likova i mjesta radnje, bez obzira gdje se radnja događa u gradu, selu, kolibi, drugom kontinentu. Tijana Rakočević istražuje ono o čemu piše, stvarnost „preslikava“ vjerodostojno i govori o povezivanju mjesta i ljudi, o porijeklu, pripadnosti, što su samo neke od osnovnih ljudskih kategorija. Kroz priče se govori i o identitetu i tome koliko ga formira mjesto i društvo u kojem živimo, ali i koliko ono iz kojeg potičemo. Bez želje da u drugi plan potisnem bilo šta što ova autorica napiše, usudit ću se kazati da je ona i najbolja u formi kratke priče u koju/e smiješta neobične ljude, neobične događaje i njihove neobične priče i neočekivane zaokrete i priča i sudbina likova.
Pričama se jednako prati šta se sve događa s ljudima kako u regiji, npr. Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, tako i Etiopiji, Ruandi ili pak Yokohami. U knjizi Intimus su priče takoreći o svijetu, o prepletu svijeta, odnosno svjetova, pričama se razotkriva “svijet uzan kao korzet“ (Rakočević 2023: 34), kazuje o tome kakav je svijet s druge strane zemlje, onaj o kojem mi ne znamo ništa ili znamo jako malo na način da radnju spušta (uslovno kazano) na „tri daske koje na zapadu niko i ne zove kućom“ (Rakočević 2023: 34). Moderni svijet danas uglavno pripada (ili se nastoji prikazati tako) bijelom čovjeku, društvo je duboko podijeljeno u svakom smislu (i klasno i politički). Koliko mi danas nismo završili s nekim temama, koliko su one još uvijek problem vremena u kojem živimo pokazuje Tijana Rakočević, postavljajujući u fokus sve ono što se ni u 21. stoljeću nije riješilo, jer da jeste ona o tome ne bi govorila. Ova autorica danas ima potrebu govoriti o kolonizatorima i koloniziranim (sada u jednom drugom kontekstu naravno, ali te su podjele itekako vidljive) ljudima koji su „uslovno“ slobodni, siromašnim, onima koji nemaju osnovnih prava na dostojanstven život. Ona govori o bolnim temama, onim o kojim se najradije šuti, o genocidu, ratu, zločinu, podjelama, bahatom svijetu koji sve više inklinira propasti, ali što je najvažnije u prvi plan postavja ljudskost i ukazuje u prvim pričama Intimusa na sve (naše) razlike i to da nije isto i jednako biti čovjek i biti slobodan na sve četiri strane svijeta.
Priče Tijane Rakočević iz knjige Intimus se mijenjaju, mijenjaju perspektive, vrijeme i vremenske zone, one su se dogodile u svim krajevima svijeta i imamo „uvid“ u ono što se događa ljudima u Africi i kakav je njihov život, u Aziji, kao i kakav je život ljudi na Balkanu (prvenstveno u Crnoj Gori). Priče se mijenjaju u zavisnosti od toga ko ih priča i na kojem dijelu svijeta se radnja događa, ali generalno riječ je o tome da su ljudi slični i da imaju iste probleme gdje god da se nalaze i gdje god da žive, od ljubavnih („Zbogom, Yokohama“) do preživljavanja rata, genocida, kao kolektivnih trauma do individualnih tragedija („Nebo je palo na nas“), ubistva (slučajnih) bližnjih („Svrbjeli me prsti“), nasilja nad ženama („Rodi me“).
Ko su likovi priča iz knjige Intimus? Radnici na poljima pamuka, seljaci, poljoprivrednici, Hutu djevojka kao „očevidac sopstvene povijesti“ (Rakočević 2023: 17), bijeli čovjek u Africi (kolonizator), književnica (koja ne može da piše), ljubavnici (Tia i Paweł), Sylvia, Johnatan, čak i koza… Svi se oni ponekad nalaze komičnim, zatim tragičnim, ponekad u nadrealnim a najčešće u bolnim situacijama i nerazumijevanju (ili osudi) društva, kao npr. jedna od najpotresnijih priča u knjizi „Rodi me“ koja govori o nasilju nad ženama. U priči je riječ o akušerskom nasilju, jednoj od najvažnijih tema danas o kojoj se nije ili se govorilo jako malo, a ova priča je i prva takve vrste na koju nailazimo u djelu mlađe generacije književnica. Ova priča nije samo o nasilju (mada je ono u prvom planu), ovo je priča o još jednoj važnoj temi: ženama danas i njihovom položaju u društvu, ali i o samostalnosti, odlučnosti i hrabrosti da se rodi dijete „bez oca“. Ne samo u ovoj (u njoj možda najviše), ali u mnogim pričama Tijana Rakočević se dotakla položaja žene i svega onoga što žena danas radi da bi njena uloga u društvu bila moguća i ravnopravna, ona govori o silovanim i mučenim ženama, o ženama žrtvama psihičkog nasilja, o marginalnom položaju žena do direktnog nasilja nad ženama. Riječ je o nezadovoljstvu zbog nepravde i maltretiranja žena (u svakom smislu) i na ovaj način Rakočević doprinosi osnaživanju žena i govori o zloupotrebi moći i položaja i prepuštenosti na (ne)milost društvu (muškom).
Dežurnog ginekologa nije bilo cijelih sat vremena, a onda se šireći krajeve mantila kao da se sprema da poleti, pojavio sa četiri, ne – pet mladih specijalizanata. Iz ležeće perspektive su se činili važnim, nalik međunarodnoj delegaciji u čijem prisustvu ne bi trebalo reći ništa pogrešno, ali kad sam se uspravila bilo je osétno drugačije. Zaudarali su na alkohol. Razgovaraće tiho, šaljivim tonom, na jeziku koji ne razumijem, na jeziku muškog, na jeziku jačeg, pa na jeziku struke: ekspulzija, epiziotomija, hemostaza, CGT. Jedan od njih će, ne mogavši da se suzdrži, ispričati vic o Crnogorcu koji prilikom porođaja saznaje da otac đeteta nije on sâm nego – poštar. (…)
Primakli su se mom krevetu i miris nečeg žestokog, rekla bih – tekile, postao je još intenzivniji. Dežurni ginekolog je prišao najbliže i šakom razdvojio moja koljena koja su se, gotovo instiktivno, vraćala u prvobitni položaj. Kad malo bolje razmislim, cijela situacija, uključujući i tu priliku nada mnom, neodoljivo je podsjećala na scenu kojoj sam prisustvovala tokom svog odrastanja na selu: bila je to žilava ruka veterinara koja, skoro do ramena, nestaje u kravljoj utrobi. Očajna životinja, koja nije znala šta joj rade, mahala je glavom gore-dolje pokušavajući da oko sopstvenog vrata čvrsto stegne konopac.
– Osam prstiju. Probajte Vi, kolega – obratio se specijalizantu pored sebe i, misleći da ja to neću primijetiti, uputio mu saveznički mig. (…) mladić kojeg sam viđela prvi put gurao je pesnicu u moj vaginalni otvor kao da je neđe u unutrašnjosti izgubio dragocijeni novčić i želi da ga vrati po svaku cijenu. Nestrpljivo, proizvoljno, grubijanski, bez svijesti o tome da je baš u tom trenutku – iako bi se, ako bi ga neko optužio, svojski potrudio da to ospori – nada mnom izvršeno silovanje.
(Rakočević 2023: 94, 95)
U ovim pričama, njih 14, podijeljenih u 4 tematske cjeline, Tijana Rakočević pokazuje istinsko suosjećanje (na što danas u savremenom svijetu rijetko nailazimo) za obične ljude i svakodnevni život. Ponekad se autorica poigra samom radnjom, uključi preplitanje unutrašnjih i spoljašnjih glasova, pitanja koja likovi postavljaju sebi su najčešće ona koja pokreću radnju, a zatim se (jezička) igra stišava, a niz složenih, ponekad i komplikovanih slika rastvara, čitatelj ostaje s likovima i njihovim (konačnim) izborom/ima, da žive, oproste, ponovo zavole ili da okončaju. Ponekad su oni prepušteni monotoniji svakodnevice, bez prijatelja i iskrene ljubavi, u nekoj vrsti nehotičnog unutrašnjeg izgnanstva, daleko od gužve i kretanja svijeta i velikog grada koji taj svijet okružuje, nenadano oživljava mladalačke snove i maštanja, gradeći složenu i zavodljivu mrežu obmane koja ponekad dostigne velike neslućene i u kojoj se završe ne samo emocije nego i život. Prepliću se ovdje maštovitost, snovi, fakcija i fikcija, na taj način autorica gradi uzbudljive priče ljudi i o ljudima u cijelom svijetu koje svojom neobičnošću, ponekad jednostavnim radnjama ali komplikovanim motivima, čitatelja drže zainteresiranim do kraja i priče i knjige. Priče su ispričane uvjerljivo i ne dovodi se u sumnju jesu li se dogodile ili nisu, one su ono u što čitatelj vjeruje.
U fokusu priča Tijane Rakočević jeste čovek, međuljudski odnosi, komunikacija, odnosno nemogućnost komunikacije, pažnja je umnogome posvećenja osjećajima, potrebama, ljubavi prema sebi i drugom, kao i empatijskom odnosu (često odsustvu tog odnosa) prema drugom, razumijevanje i podrška pri tragediji koju ljudi prežive ili preživljavaju kako u Crnoj Gori i nekim malim mjestima u njoj, tako i u drugm državama, kontinentima i velikim gradovima. Riječ je i o razočarenju (likova ovih priča) u ljude i društvo, a li s druge strane u njima ima i mjesta za ljubav, ljepotu, divljenje, platonsku ljubav, i potpunu predanost (mogućih) ljubavnika kao što je to u priči „Zbogom, Yokohama“) koja „možda nije ljubavna priča, ali jeste priča o ljubavi“ kako je kazala Ursula K. Le Guin za Saramagov roman Sva imena.
Heterotopija , to je bila riječ kojom ju je opisivao. (…)
Hetero-u-topija, pomislila je dok su, ne osećajući u udovima prevaljeno rastojanje, hodali osvijetljenim gatom u Daikokuu:
– Nijesam sigurna da bih te u nekom drugom gradu prepoznala.
– Dobro – reče on – onda ćemo se u svakom gradu iznova upoznavati. (…)
– Zbogom – rekla je, a zatim se śetila dogovora – vidimo se u Wrocławu.
– I svuda đe volimo iste stvari – odgovorio je tutnuvši motorolu u džep.
Da se nije tako brzo okrenuo, primijetio bi da su joj oči, ispunjene zebnjom, nanovo sasvim zgasle. Tišina, beskrajna tišina.
(Rakočević 2023: 73, 74)
Priče iz Intimusa mogu se posmatrati i kao mali eksperimenti, na prvu složene, za nekoga (ko nije čitatelj erudita one su i složene, nimalo jednostavne metafore i parabole, izmještenost priča u druga podneblja, poznavanje drugih i drugačijih oblika života, čemu je prethodilo dugo istraživanje), ali što dublje ulazimo u radnju otkrivamo jedan jednostavan svijet. Sve je zapravo nadohvat ruke, a pred likovima su na neki način stavljeni izbori dobro-zlo, život-smrt, crno-bijelo, ljubav-mržnja, oprost kao moguće oslobođenje.
