Foto: Milutin Marković
Dekan Fakulteta za crnogorski jezik i književnost doc. dr Aleksandar Radoman piše za Fokalizator o Božidaru Pejoviću, jednome od utemeljivača savremene crnogorske književne istoriografije. Kolumna je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Božidar Pejović osobena je pojava u crnogorskoj i južnoslovenskoj književnoj istoriografiji. Za samo trideset i osam godina, koliko je živio, i petnaestak godina prisustva na književnonaučnoj sceni Pejović je ostavio četiri autorske knjige, osam priređenih izdanja i sedamdesetak ogleda, prikaza i rasprava publikovanih u onovremenoj jugoslovenskoj periodici. Opus zamašan, zaokružen u smislu teorijsko-metodološke izgrađenosti, zavidne upućenosti i utemeljenosti uvida, no ipak nedovršen, u nagovještaju širokih poteza i sinteza koje su se od toga rijetko vrijednoga i darovitog književnoga istoričara tek mogle očekivati.
Pejović je rođen u Orasima u Lješanskoj nahiji 10. V 1941. godine. Gimnaziju je završio na Cetinju, a južnoslovenske književnosti je diplomirao na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1966. godine, đe je 1972. godine odbranio i doktorsku disertaciju. Bio je vanredni profesor na Odsjeku za jugoslovenske književnosti Filozofskoga fakulteta u Sarajevu i predśednik Odbora za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti. Objavio je knjige Problemski ogledi („Svjetlost“, Sarajevo, 1974) i Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše („Svjetlost“, Sarajevo, 1977). Posthumno su mu objavljene knjige Cjeline i detalji („Svjetlost“, Sarajevo, 1980), Cjeline i detalji II („Svjetlost“, Sarajevo, 1991) i Studije i ogledi o crnogorskoj književnosti XIX vijeka (Matica crnogorska, Cetinje, 2010). Preminuo je 28. X 1979. godine u Sarajevu. Sahranjen je na Cetinju.
Ukupni Pejovićev opus mogli bismo podijeliti u dva segmenta – prvom bi pripadali njegovi književnokritički prilozi, dok drugi čine njegovi radovi iz oblasti istorije književnosti.
U svojim književnokritičkim osvrtima i esejima Pejović je znalački, s izuzetnim ośećajem za mjeru i darom da jednom sintagmom ili pak lucidnim, kratkim komentarom ukaže na čvorišni problem književnoga teksta, pratio tokove tadašnje jugoslovenske književne produkcije. Neki od naslova tih prikaza najbolje ilustruju njegov književnokritički pristup, uobličen vrhunskim esejističkim stilom: „Dijalog sa đavolom (pred samoćom Lalićeve ’Lelejske gore’)“, „Ishodište raskida“, „Zasvođenost bola“, „U traganju za suštinom i oblikom“, „Duh rastakanja i ironije“… Nerijetko su predmet njegova književnokritičkoga interesovanja bili i crnogorski pisci (M. Lalić, M. Vešović, D. Kiš, S. Bulajić, V. Milošević, M. Glavurtić…).
Premda se još kao student na grupi za istoriju jugoslovenskih književnosti i srpskohrvatski jezik Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, 1964. godine, počeo oglašavati esejima i književnokritičkim prilozima u domaćoj periodici, te je u domenu književne kritike ostavio značajan trag, Pejović je po svojim primarnim interesovanjima i ostvarenjima zapravo istoričar književnosti. Kao dugogodišnji rukovodilac Kolegija za srpski i hrvatski romantizam Filozofskoga fakulteta u Sarajevu, on je, razumljivo, najveći dio svojega naučnog angažmana posvetio upravo piscima južnoslovenskoga romantizma. Otud ogledi o Mažuraniću, Radičeviću, Preradoviću, Kostiću, Zmaju te posebna priređena izdanja tih pisaca. No pored interesovanja za epohu romantizma, Pejović je, u tome domenu, dao vidan doprinos izučavanju srpske književne istoriografije, posebno priređivanjem hrestomatije Stojan Novaković i filološka kritika, a njegova razuđena interesovanja vidljiva su i u tekstovima vezanim za usmenu književnost, Andrića, Matoša… Ostajući izvan dominantnih tokova onovremene jugoslovenske akademske nauke o književnosti, kako onih pozitivističke orijentacije tako i onih bliskih marksističkoj kritici, Pejović se svojim usmjerenjem na sâm tekst i nastojanjima da na nov način pročita i rastumači fenomene književnoga umjetničkog djela približava referentnim tendencijama recentne teorije književnosti, ponajviše onima strukturalističkoga smjera.
Središnje mjesto Pejovićeva opusa zauzimaju istraživanja crnogorske književnosti XIX vijeka. Tu, u prvome redu, mislimo na njegovu doktorsku disertaciju Književno djelo Stefana Mitrova Ljubiše, odbranjenu na Filozofskome fakultetu u Sarajevu 1972, a objavljenu 1977. godine. Osim za Ljubišu, Pejović je kontinuirano pokazivao interesovanje i za drugu veliku ličnost crnogorske književnosti XIX vijeka – Petra II Petrovića-Njegoša. Već u njegovoj prvoj knjizi, Problemski ogledi o književnosti srpskog i hrvatskog romantizma, naći će se tri ogleda o Njegoševu stvaralaštvu, radovi objedinjeni programskim naslovom „Za novi pristup Njegošu“, kojima se skreće pažnja na neke zanemarene, nedovoljno proučene ili nerazjašnjene elemente u Njegoševim najznačajnijim djelima, Luči mikrokozma i Gorskom vijencu. To su ogledi „Pjesnikov život u mitosu“, „Herkulova čaša“ i „Tragedija unifikacije u Gorskom vijencu“. I u dvijema knjigama objavljenim nakon autorove smrti, publikovanim pod jednim naslovom Cjeline i detalji, nailazimo na radove o crnogorskoj književnosti. Da je Njegoš bio Pejovićeva stalna inspiracija i intelektualna preokupacija, svjedoči i prilog „Simovske rime u njegoševim stihovima (o jednom tamnom mjestu u Njegoševoj poeziji)“.
U prvoj knjizi Cjelina i detalja nahodi se i kraća studija „Tokovi realizma u Crnoj Gori u doba njene samostalnosti“. Tom dragocjenom sintezom ponuđena je prvi put u crnogorskoj istoriografiji cjelovita slika jedne stilske formacije u okviru istorije crnogorske književnosti. U enciklopedijskoj sintezi, pak, „Crnogorska književnost XIX vijeka“, najprije objavljenoj u okviru enciklopedijske jedinice „Crnogorci – Književnost“ u drugom izdanju Enciklopedije Jugoslavije, a potom i u knjizi Cjeline i detalji II, Pejović je sublimirao svoja dugogodišnja izučavanja toga perioda crnogorske književnosti dajući vrijedan doprinos savremenoj crnogorskoj književnoj istoriografiji.
Svojom ukupnom pojavom i naučnim ostvarenjem Božidar Pejović sasvim sigurno pripada redu utemeljivača i najznačajnijih imena savremene crnogorske književne istoriografije. Iako je njegovo stvaralaštvo prekinuto isuviše rano, njegovo djelo čini izvjesnu cjelinu u okviru koje središnje mjesto pripada proučavanjima crnogorske književnosti XIX stoljeća. Rijetkoga dara da prepozna i rastumači estetski fenomen, lapidarnoga stila, silovite istraživačke energije i izuzetne erudicije, Pejović je ostavio neizbrisiv trag svojim ogledima o Njegošu, kratkom sintezom nacionalne književnosti XIX vijeka, pregledom perioda realizma te osobito neprevaziđenom monografijom o književnome djelu Stefana Mitrova Ljubiše.
