Foto: privatna arhiva

Svaka napisana knjiga odbljesak je

života kojim je živio njezin autor – reče Max.

Sve što je napisano, izmišljeno je.

Stvarnost se ne pokorava riječima…uzvrati Kafka.

Miro Gavran pripada onoj grupaciji pisa­ca savremene hrvatske književnosti, koji svo­jim radom prodiru u prostore koji su izvan hrvatskoga i južnoslovenskoga interkultural­noga područja. Veoma bogat književni opus dramaturga i romanopisca, člana Ruske aka­demije književnosti, pisca koji je preveden na 38 svjetskih jezika i koji je dobitnik više od 20 svjetskih i evropskih književnih nagrada, s pra­vom svrstava Gavrana u plejadu onih pisaca s kojima počinje jedan novi književni talas na prostoru južnoslovenskih književnosti. Malo je dramaturga koji tokom života imaju priliku da dobiju svoj pozorišni festival. Miro Gavran je jedini u Evropi koji, izvan svoje zemlje, ima pozorišni festival na kojem se igraju isključi­vo predstave nastale prema njegovim teksto­vima. Jedan takav pod nazivom GAVRANFEST osnovan je u slovačkoj Trnavi, preostala dva u Krakovu i u Pragu.

No, iako je prepoznat prvenstveno po pozorišnom djelovanju, njegov romaneskni opus izuzetno je zanimljiv. Stoga ne čudi da je roman Jedini svjedok ljepote (2009), deve­ti u nizu romana Mira Gavrana, izazvao veli­ko interesovanje čitalaca. Ljubav, prijateljstvo, književnost teme su većega broja Gavranovih djela, pa i ovoga romana. Radnja romana obu­hvata period od jeseni 2006. do maja 2009. godine. Ljubavna priča koja se odvija između književnoga kritičara, fakultetskoga profesora hrvatskoga jezika i književnosti, lika koji je u datom vremenskom okviru srednjih godina i mlade žene čija biografija čitaocu ostaje ne­poznata do kraja romana – kulisa je iza koje se krije pregršt autorovih promišljanja, asoci­jacija i opservacija na književne teme, opser­vacija o odnosu autora i čitaoca, odnosu djela i autora, odnosu čitalaca prema nacionalnoj1 i uopšte književnosti sa posebnim osvrtom na status književne kritike. Tijekom studija učit ćete o brojnim književnim teorijama koje se primjenjuju prilikom analize literarnih djela. Učit ćete o velikim autoritetima koji su usmje­ravali način razmišljanja i vrednovanja pisaca. Učit će vas o ‘nesumnjivim’ vrijednostima, o velikim književnicima. A ja ću vas sve vrijeme podsjećati na to da književnost nije matema­tika s egzaktnim rezultatima i da nikada, baš nikada ne preuzimate bezrezervno tuđe vri­jednosne sudove.2

Roman se sastoji od 23 cjeline koje su naslovljene mjestom i godinom događaja. Nji­hovu hronologiju narušava osam cjelina sa naslovom Malta 2009. godine. Jednom ovako naslovljenom cjelinom roman se i završava. Vještom čitaocu ne može promaći činjenica da je roman sastavljen od različitih nivoa pri­povijedanja koji su jedan drugome podređe­ni. Osnovni je pripovjedačev nivo. Njemu je podređen nivo pripovijedanja samih likova, a iz toga proizilazi okolnost “pripovijedanja u pripovijedanju”, odnosno strategija “umeta­nja” priče. Okvirnu priču čini ljubavni zaplet o kojem smo govorili, ljubav između profeso­ra i nepoznate žene i sva događanja koje ovaj slučaj sobom nosi. Između njih upletene su “umetnute” priče o “bjeguncu” i o “tragaču”. Iz sve te ispreplijetanosti izvire autorov na­dahnut stav i autorov odnos prema literatu­ri. Pokušavao je budućim profesorima rastu­mačiti da su za njihovu profesiju nužna dva talenta: umijeće zapažanja bitnoga i umijeće prenošenja svojih zapažanja drugima. Radilo se o istim talentima koje moraju posjedovati i dobri pisci. Držao je da književni teoretiča­ri i kritičari poput pisaca moraju posjedovati neovisnost u izricanju vlastitih stavova.3 Da­kle, suština pripovijedanja, suština postoja­nja književne kritike sadržana je u naraciji, u objektivnosti prikaza. Stoga je “glavni lik” ro­mana oblikovan ovakvim i sličnim autorovim stavovima. Opredjeljenje za oblik heterodije­getičkog pripovijedanja, skupa sa drugim ele­mentima, učinilo je ovaj roman razumljivim i dostupnim širokoj čitalačkoj publici, ali će tek onim informisanijim crtice i napomene o sta­tusu pisca, književnih teoretičara, profesora književnosti, o problemima koji se tiču pisane riječi uopšte, biti posebno zanimljive.

U tom kontekstu autor u ovom djelu do­nosi i naslov romana Kafkin prijatelj (koji će objaviti dvije godine kasnije), kao svojevrsnu napomenu čitaocu da je vrijednost napisa­noga nemjerljiva, da su pisci u zamahu stva­ralačke imaginacije odvojeni od realnosti, od svakidašnjeg… Glas pripovjedača, u kratkom osvrtu na poznatu činjenicu kako je Kafka na samrti zatražio od Maxa Broda da spali sve njegove rukopise4, pomalo zvuči kao glas “učitelja” iz Horacijeve Poslanice Pizonima. Slično kao u Poslanici, daju se uputstva, sa­vjeti mladim piscima kako je važno odabrati stil, kompoziciju i riječi prilikom pisanja dje­la, i savjet vješto odabranog lika, profesora književnosti upućen studentima: … Ne zabo­ravite da je književnost PREDMET vašeg prou­čavanja. Poštovanje i ljubav najbolji su puto­kazi u pristupu tom predmetu. Kao profesori književnosti nećete biti samo čitači, nego ćete biti tumači književnosti školskoj djeci, odra­slim ljudima, ali i sebi… Ono što morate paziti je da nikad ne zaboravite što volite, a što ne. Tako se opet vraćamo ljubavi. Nemojte se sti­djeti svog osjećaja čak ni kad je protiv neke trenutačne struje5.

Nagoviješteno već romanom Jedini svje­dok ljepote, djelo Kafkin prijatelj biva objav­ljeno 2011. godine. Iste godine autor je za nje­ga nagrađen nagradom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti za najviša umjetnička dostignuća. Do sada ovaj roman je osim na hrvatskom objavljen i na holandskom jeziku (u dva izdanja), na češkom, slovačkom, engle­skom i albanskom, te u fragmentima na fran­cuskom i esperantu.

Motivska povezanost romana i najavljiva­nje drugog u prvom navela je brojne kritičare na konstataciju da se oba romana čitaju kao jedan.

Jedini svjedok ljepote i Kafkin prjatelj sje­dinjeni su heft koncem.6

Roman eksplicitnoga naslova na poseban način prikazuje jedno od najpoznatijih prija­teljstava u istoriji svjetske književnosti, koje je bilo predmet interesovanja brojnih stvaralaca. Velikim stepenom referentnosti naslov roma­na upućuje čitaoca na konkretne osobe, jasno određene i definisane u stvarnosti i književnoj istoriji, ostvarujući na taj način i jedan speci­fičan oblik intertekstualnosti. Naslovna sinta­gma upućuje nas na čovjeka čijom zaslugom je svjetska književnost dobila određeni tok, či­jom zaslugom smo čitali ne samo Kafkina dje­la nego i djela velikana na čije stvaralaštvo je on nesporno uticao. Usudio se ustvrditi da bi pisci kao Beckett, Camus i Borges pisali druk­čije da nisu čitali Kafku. Što je još važnije, bez Kafke bi bili drukčije shvaćeni.7

Priča o Kafkinom slučaju reinterpretira se u književnom ruhu modelujući na krajnje zavodljiv način neobičnu pripovijest pozna­te teme. Autor nam je omogućio da zavirimo u životnu intimu pisca, omogućio nam je da stvorimo našu viziju života ovog velikana, za­pisom koji odiše lakoćom pripovijedanja, ma­gijski nas vezujući za tekst.

Gavran preuzima gotove, već poznate li­kove, protagoniste književne istorije i konsti­tuiše ih kao junake romansirane biografije. Poznata imena u naslovu stvaraju nam iluziju da je riječ o nečemu što već znamo, što dru­gostepenim modelovanjem stvarnosti biva nadograđeno, đe od biografskih činjenica umjetničkom obradom nastaje tekst, zaogrnut maštom, koji se čita u jednom dahu.

Svojim čitaocima ponudio zavodljiv, je­dinstven, zanimljiv tekst, tekst koji donosi emotivnu priču o nerazdvojnom prijateljstvu dva velikana, oba Židova, o književnosti, o lju­bavi i o ženama koje su ih definisale. Gavran se prepustio imaginaciji, onom što je moguće, a ne onom što je istina i za čim tragaju istori­čari i biografi.8

Da tekst nije zasnovan samo na pukoj faktografiji, da postoji uočljiv raskorak između događaja prikazanih u djelu i istorijskih činje­nica, potvrđuje i autorova napomena na kraju romana: Pišući ovaj kratki roman služio sam se i poznatim izvorima o životu Franca Kafke i Maxa Broda. Dobar poznavalac njihovih živo­topisa primjetit će da sam neke činjenice po­štivao, neke izmjenio a neke izostavio. U cilju romaneskne uvjerljivosti dopustio sam svojoj mašti da slobodno djeluje u gradnji priče, od prve do zadnje stranice.9

Vještim spojem činjenica i vrijednosnih sudova, autor od biografske konstrukcije stva­ra zanimljivu književnu avanturu. Sudar ma­štovitosti sa jednostavnošću faktografije, stva­ra uzbudljivo pripovijedanje i nudi čitaocu jedno moguće čitanje poznate priče. Kafkina biografija u rukama ovog majstora postaje jed­na dirljiva priča prožeta elegičnim tonom.

Ovaj biografski, kratki roman, koncipiran je vrlo pažljivo. Neobična struktura, slična ro­manu Jedini svjedok ljepote, u ovom narativ­nom mozaiku, ima sedamdeset i pet kratkih zapisa i podijeljena je u tri dijela. Radnja se većinom odvija u Pragu, a manjim dijelom u Beču, Berlinu, odmorištima i Tel Avivu.

U periodu od 1903. do 1953, na pozadini društveno-istorijskih zbivanja dešava se priča o književnosti, o ljubavi, o nerazdvojnom prija­teljstvu, …..dešava se roman-film. ….roman koji se gleda dok ga čitate10.

Jednostavnom narativnom dioptrijom od­motava se semantičko polje romana usmje­reno na intimnu sudbinu mladih junaka, na specifičan odnos Kafke i Broda, na biografije koje su uprkos poštovanju faktografije date na neočekivan način.

Naraciju kao tematsko govorni modus ko­jim se iznose elementi fabule Gavran je lišio statičkih motiva i razvijanja deskriptivnih i ko­metatorskih formi, ostavljajući idealnom čita­telju da ispuni praznine otvorenog prostora. Uočavamo da nas je Gavranov minimalizam oslobodio suvišne rečenice, da je konkretnim i preciznim iskazom uspio da dočara složene odnose među likovima i da ih oživi nezabo­ravnim dijalozima.

Tako u romanu Kafkin prijatelj literarna rekonstrukcija života slavnoga pisca nije samo priča, već poseban doživljaj, dok u romanu Je­dini svjedok ljepote romaneskna ljubavna pri­ča pred očima čitaoca postaje filmski triler.

Usuđujemo se kazati da je savremena hr­vatska književna i pozorišna scena sa djelima i djelovanjem Mira Gavrana postala raznovr­snija. Usuđujemo se kazati da će njegova dje­la (ukoliko već to nisu) biti podsticaj, uzor ali i izazov kako mlađim piscima, tako i književnim kritičarima.

______________________________

1 Za nas mora biti i jest najvažnija upravo naša književnost. I to zato što čitajući djela naših pisaca najbolje možemo razumjeti na što se odnose. Poznat nam je društveni i povijesni kontekst u kojem su djela nastala, razumljive su nam aluzije na koje nailazimo, igre riječi, poznati su nam opisani prostori, a o razumijevanju mentaliteta ne moram ni govoriti. Kao čitatelji najviše profitiramo čitajući svoje književnike. Ne zaboravite ni to da kod prijevodnih tekstova prevoditelj često nije na razini pisca kojeg prevodi pa se izgubi puno od ljepote originala. Imate i takve književne tekstove koji se jednostavno ne mogu prevesti. Pomislite samo na poeziju. To su sve razlozi zašto našoj književnosti dajem prednost. Miro Gavran. Jedini svjedok ljepote. Podgorica: Sekretarijat za kulturu i sport Glavnog grada Podgorice. 2018, 88.­
2 Isto, 12.
3 Isto, 13.
4 Isto, 73.
5 Isto, 12.
6 Julija Matanović. “Dva u jedan (Heftne niti razvučene između romana Jedini svjedok ljepote i Kafkin prijatelj) – Nekoliko priloga za usmenu književnost”; u: Miro Gavran, prozni i kazališni pisac, zbornik radova. Nova Gradiška: Gradska knjižnica. 2016, 107.
7 Miro Gavran. Jedini svjedok ljepote, 74.
8 Poticaj za pisanje je bio višestruk, od fascinacije s velikim književnim djelom Franza Kafke, ali i njego­vim neobičnim životom, do mojih sve češćih posjeta Pragu proteklih godina, a i do želje da progovorim o doista neuobičajenom prijateljstvu između dvojice književnika, od kojih je onaj poznatiji i uspješniji, što je bio Max Brod u tim godinama, posvetio svoj život afirmaciji onog drugoga. Naravno da sam proučio veći broj dostupnih biografija, ali u konačnici sam se prepustio imaginaciji i onome “što je moguće” , a ne onome “što je istina” za čime tragaju povjesničari, biografi i publicisti. S velikom radošću sam ispisi­vao ovaj roman i sretan sam što po prvim reakcijama čitatelja vidim da je dopro do njihovog srca. (http://zadarskilist.hr/clanci/15032011/miro-gavran-najveci –uspjeh-mi-je-sto-sam-ostao-normalan-covjek)
9 Miro Gavran. Kafkin prijatelj. Podgorica: Sekretarijat za kulturu Glavnog grada Podgorice. 2018, 233.
10 Venko Andonovski. “O realizmu postmoderne i postmodernitetu realizma u romanu Kafkin prijatelj”; u: Miro Gavran, prozni i kazališni pisac, zbornik radova. Nova Gradiška: Gradska knjižnica. 2016, 13.