Foto: Fokalizator
Donosimo feljton prof. dr Vladimira Vojinovića o crnogorskoj usmenoj književnosti. Feljton je dio projekta “Crna Gora anfas” posvećenog značajnim ličnostima crnogorske književnosti, slikarstva, lingvistike, istorije, muzikologije… kao i manje poznatim i za savremeno crnogorsko društvo ośetljivim temama iz sfere crnogorske istoriografije i književne istorije. Projekat je podržalo Ministarstvo kulture i medija, sredstvima iz Fonda za podsticanje pluralizma i raznovrsnosti medija.
Vuk Stefanović Karadžić je, dakako, ponajviše doprinio svim tim procesima. Balkanski folklorist i reformator jezika znao je da su i južnoslovenski narodi sve vrijeme, pa i mnogo prije 12. vijeka, ośećali što i komšije iz središta evropskoga kontinenta i da su te svoje ośećaje takođe čuvali u pjesmama i pričama, i kako-tako dočekali 19. vijek i trenutak da u njihove zemunice zađe neko koga sve to zanima. Vuk je, kao što znamo, štampao knjige koje nijesu bile ispunjene mrtvim slovima. Njegove knjige su zbirke živih riječi naroda što su bili na nišanu i jedne i druge i treće sile, naroda koji su pokušavali da se uvežu u veći sistem i iskorače iz okova srednjega vijeka. Otud ne treba da čude ni posljedice interpretacija Vukovih uradaka, sadržane u ovim stavovima: a) Vuk je nametao austrijske želje srpskoj kulturi i odvajao je od ruskih uticaja i b) Srbi su svi i svuda. Zapravo, za tu dijalektiku misli o Vukovu doprinosu jezičkoj reformi zaslužni su pravoslavni oci, koji su, nakon neuspjelih anatemijskih napada na folkloristu, došli do zaključka da je jezik koji je Vuk stvorio (osluškujući narodne govore) svrsishodnije proglasiti svetim. Tim aktom je jezik ponovo istrgnut iz ruku naroda, „autorizovan“ i, bar za kratko, izmaknut od naučnoga fokusa. Istovremeno, to je značilo da je smanjen rizik od artikulacije različitih nacionalnih ośećanja i standardizovanja različitih nacionalnih jezika. Crkva je, dakle, mnogo prije slavistike razumjela da jezici nipošto nijesu mogli nastati kao narodni i nacionalni jezici izvanj država, naroda i nacija kao njihovijeh tvoraca i predstavnika.[1]
Karadžić je više puta dolazio u Crnu Goru. Teško bi bilo reći jesu li Vukovi česti dolasci u Crnu Goru više bili motivisani usmenom književnosti ili politikom kojoj je služio,[2] ali nije teško zaključiti da je radom na sakupljanju i afirmaciji crnogorskih usmenih pjesama i pripovjedaka doprinio, makar posredno, i definisanju crnogorske nacije. Upravo je Vuk u Crnoj Gori pokrenuo proces koji je prepoznat kao put do pronalaska odgovora na pitanje o nacionalnome jeziku i naciji. A nije novina da je upravo Vuk prvi upotrijebio sintagmem crnogorski jezik.[3]
No, za nas je za ovu priliku od posebne važnosti podatak da se taj balkanski folklorist zanimao i za crnogorsku usmenu prozu. U dva izdanja knjige Srpske narodne pripovijetke objavio je po jednu bajku i basnu koje mu je saopštio Tešan Podrugović, četiri pripovijetke koje mu je poslao Vuk Popović i 15 pripovjedaka koje mu je poslao Vuk Vrčević. No, to nije sve. U Dodatku trećega izdanja te knjige, koje je posthumno priredila i objavila Vukova supruga Ana, našle su se i one pripovijetke koje su saopštili Crnogorci a kojima Vuk za života nije uspio da se posveti. To je pokrenulo lavinu interesovanja za crnogorsku usmenu prozu ondašnjih i kasnijih folklorista i antologičara. Brojni književnici i naučnici u periodima vladavina Petra II, Danila i Nikole I Petrovića Njegoša (među kojima i izvanjci Simo Milutinović Sarajlija i Pavle Apolonovič Rovinski) dali su doprinos sakupljanju i čuvanju crnogorske usmene proze. Mnogi od njih su od naroda prikupljenu proznu građu objavljivali u crnogorskoj periodici, kao obavezni prilog listova, u posebnim rubrikama, jer je jedno glasilo u tim vremenima bilo nezamislivo bez sličnoga sadržaja. S praksom prikupljanja i objavljivanja crnogorske usmene proze nastavilo se i nakon propasti dinastije Petrović, u periodu između dva svjetska rata. U to vrijeme najaktivniji folkloristi bili su Mićun Pavićević i Stojan Cerović, koji su objavili i brojne knjige s crnogorskom usmenom prozom. Nakon Drugoga svjetskog rata doprinos u očuvanju crnogorske usmene prozne baštine dali su Joksim Radović, Radosav Medenica, Niko S. Martinović, Radoje Radojević, Danilo Radojević, Obrad Višnjić, Vukale Đerković, Jovan Čađenović, Nikola P. Rajković, Boro Vujačić, Janko Vujisić i Pavle Đonović.
(Nastaviće se…)
[1] Vojislav P. Nikčević. „Vukov model standardnog jezika u teoriji i praksi“, u: Vuk Karadžić i Crnogorci (zbornik radova). Cetinje: ICJJ. 2005, 25.
[2] Novak Kilibarda. „O današnjim pristupima Vuku Karadžiću”, u: Vuk Karadžić i Crnogorci (zbornik radova). Cetinje: ICJJ. 2005, 54.
[3] Vojislav Nikčević. Crnogorski jezik II. Cetinje: Matica crnogorska. 1997, 375. (Viđi: Vuk Stef. Karadžić. Etnografski spisi o Crnoj Gori. Beograd: Prosveta – Nolit. 1985, 273.)
