Foto: Luka Ratković

(Vladislav Bajac. Podmetači za snove: geopoetičke basne. Podgorica: Sekretarijat za kulturu i sport Glavnoga grada Podgorice. 2019.)

Mnoge studije napisane su o postmodernizmu. Ali, čini se da svim tim studijama nijesu obuhvaćeni i svi njegovi varijeteti, da nijesu popisane sve mogućnosti postmodernističkoga pripovijedanja. Vjerovatno da Hokingov koncept beskonačnosti najbolje ilustruje posmodernističku praksu. Granice koje jedva slutimo nalaze se u svima nama, u svakome atomu, upletene u genetsku nisku.
U crnogorskoj književnosti takvu beskonačnost možemo naslutiti zahvaljujući pokojnim autorima, Miodragu Brkici Vukoviću, Zoranu Kopitoviću i Željku Stanjeviću. Njima i njihovim djelima na crnogorsku književnost, između ostalih, spuštao se uticaj okašnjeloga srpskog postmodernizma. Recimo, uticaj pripovijedanja Svetislava Basare. Fama o biciklistima i Biciklistička revolucija – nijesu to djela koje spajaju samo naslovni sintagmemi.
Postmodernizam, doživljen i kao pokušaj kontrolisanja sanjanoga sna, konstruktivni je oslonac druge knjige pripovjedaka Vladislava Bajca, sa znakovitim naslovom Podmetači za snove. Knjiga je nastala 1992. godine a nakon rečenoga, suvišno je govoriti o simbolici naslova. Spuštimo se stoga na podmetače, da vidimo koji su formalni obrisi Bajčeva pripovijedanja.
Priča Drveni i kameni jastuci počinje tkanjem homodijegeze, s očuđenjem koje proizilazi iz činjenice da se glavni lik, ujedno i narator, uklapa u novu sredinu s navikama iz svoga sela – spava bez jastuka i pripovijeda o kamenim jastucima. Potom priča donosi mijene u nivou pripovijedanja: najprije pratimo staricu koja želi sopstvenu sahranu, i istrajava u grobu na drvenome jastuku preko 100 dana; potom se informišemo o Šamibasu, produktu mita, i ekstradijegeze, tj. pokušaja da se umiri nezadovoljstvo nestrpljivih čitalaca; a onda pratimo Al Herpina, starca koji umire zdrav, od dosade)… Nakon tri storije, grafički označene, slijedi naravoučenije, koje je opet u vezi sa snovima. Narator zapisuje: ‘Rad‘ nesvesnog je ‘proizvodnja’ snova. Ali u simuliranoj stvarnosti pitanje razlike između ‘istinitog’ i ‘lažnog’, ‘stvarnog’ i ‘imaginarnog’ ostaje bez odgovora. Da li je simulant bolestan ili nije s obzirom na to da ispoljava prave simptome? Da li sa njim postupati kao sa bolesnim ili kao sa zdravim čovekom? Medicina i psihologija tu, s pravom, uzmiču.
Priča Paradajz Migela de Silve donosi opširan uvod-esej o istoriji, potom „iskaz Migela o sebi“ posve postmodernistički, o čemu svjedoči ne samo postojanje fiktivnoga rukopisa. Narator kvazienciklopedijskim manirom skicira put paradajza, plete sudbine ličnosti i upliće ih u sudbinu biljke. Onda daje pregled statusa paradajza u različitim zemljama, i uticaja njegova na kulture i tradicije. I opet naravoučenije: Kada se iz imena paradajz, sa svih jezika, izvede najmanji zajednički sadržalac, dobija se zanimljivo značenje ove biljke u mnogim kulturama. Ono se tim putem dovodi do pretpostavke da je reč o – biblijskoj jabuci. U tom slučaju, čini se da je Eva Adamu dala – paradajz. On se nije plašio da ga proba. Ali ga je to koštalo.
U priči Opomena, narator, ili autor, pribjegava postupcima režije i montaže. U jednom trenutku doslovce pominje „ram za sliku“, prizivajući teoriju uokviravanja, lotmanovski koncept. Usput određuje parodijski kurs spram životopisa, žitija…

Ujed embriona – je igra s kategorijom identiteta. Doktor umire tokom eksperimenta, od ujeda mladunčeta ajkule, a to isto se dešava glavnome liku, u istom trenu, pa je recipijentu ostavljeno da okarakteriše autorske intervencije nad igrama naratora. Da stvar bude teža, potrudila se intertekstualnost (glumica iz USA, njeni filmovi) i, dakako – naravoučenije.
Zmaj iz Mastrihta – priča je o kostima pronađenim u kamenolomu, i težnji naučnika da pronađu logično objašnjenje o porijeklu kostiju (čini se i da je rat pokrenut zbog kostiju te da su vojnici lažirali postojanje fosila, što je uvelo cijelu zabunu u naučne krugove). Narator ne učestvuje u zbivanjima već ih komentariše, kroz prizmu izvještaja o događajima. I na kraju priče ponovo naravoučenije, koje jeste svojevrsni esej o odnosu istorije i nauke prema fikciji…
Onda – Crna udovica – priča o ženi čiji muž gine u ratu a ona ne može da dobije penziju, zbog nedostajućega dokumenta, fotografije. Dramska tenzija, preplitanje više fabularnih tokova. Mistika. I naravno – naravoučenije.
Auto-put i primedbe – možda i najbolja priča u knjizi. Narator je pronašao primjedbe nadzornika gradnje auto-puta 55, fiktivni rukopis (nešto slično slavnom redu vožnje). Priča takođe nadojena mistikom, drevnim vjerovanjima, strahovima i smrtima. Narator je reporterski hladan…
Ribe kašlju – o naučnicima koji analiziraju ponašanje riba u akvarijumu, riba diktatora i riba podređenih.
Reli ‘Saharska ruža’ – priča o naučniku koji u Sahari proizvodi palme, što utiču na vremenske prilike. Pseudonauka u borbi protiv pošasti savremenoga despotizma, diktatora, suše…
Memorijalna sala kaktoblastisa ili kako je čovek sanjao da je leptir – esej o snu, fragmentarna priča koja govori o čovjeku što je sanjao da je leptir (Dod sanja leptire i to pretače u naučni rad, pa onda odbrani doktorat i spasi grad svojim znanjem, iako je bio skoro proglašen za ludaka; grad mu podiže spomenik).
Ako bismo tragali za elementima knjige priča koje potvrđuju tezu da ona pripada eri postmodernističkoga pripovijedanja, u konkretnome slučaju – eri okašnjeloga srpskoga postmodernizma, jasno je da je Bajac i izborom tema i motiva, ali i pripovjedačkih figura, riječju odabirom „narativne strategije“, iskazao svoje opredjeljenje. Iz stranice u stranicu Podmetača za snove potvrđuju se postmodernistički aksiomi i teorije. Međutim, ono što ovu knjigu čini posebnom u cijelome spektru okašnjeloga srpskog postmodernizma jeste upravo direktan (ars)poetički obračun sa pripovjedačkim obrascima minulih epoha.
Posljednja „priča“, a zapravo esejistički, teorijski potez autora, govori o tome kako i zašto je autor usmjeravao svoje naratore, kako je tvorio dijegeze i koji je cilj imao. Autor svoje priče naziva „basnama“, što u prvi mah opravdava pojavu naravoučenija, ali i kaže: Sputavanje basne samom sobom, to jest sopstvenim krutim naravoučenijem, činilo ju je vlastitim vrhunskim cenzorom. Ili, drugačije rečeno: ako i basnu prihvatimo kao živo biće, onda je ona stvorenje bez samokritike, koje sebi dopušta da joj deo karaktera onemogućava iskazivanje širine koju ona a priori poseduje. U toj misli je ključ poetike Podmetača. Iako je postmodernistima ponajmanje strano oslanjanje na druge knjige i parodiranje ranijih narativnih obrazaca, pa i onih koji su nastali ili imaju korijen u usmenoj književnosti, ono što Bajac donosi svojim razmaranjem forme basne jeste nešto što je osebujno. Vratimo li se nekoliko decenija unazad, odnosno u šezdesete ili sedamdesete godine prošloga vijeka, razumjećemo iz literature da je u to vrijeme veoma aktuelan bio trend novoga čitanja usmene proze, i uopšte oblika i formi usmene književnosti. To nije došlo samo od sebe, jer upravo u to vrijeme dolazi do pojave novoga vala populizama. Naročito se to ośetilo na prostorima bivše Jugoslavije, kad su sa odumiranjem Titove zajednice jačale ideje o stvaranju nacionalnih država. Politika se direktno oslanjala na legendu i mit, a njihov ključni medij bila je usmena književnost. Upravo zato se na prostorima bivše Jugoslavije, uporedo s postmodernističkim diskursima parodiranja, javljala, doduše uvijena u ruha takođe aktuelnih književnih pravaca, jedna forma realističkoga pripovijedanja, čiji je energetski izvor bio usmena književnost. Bajac dalje kaže: razbijanje naravoučenija (kao dogme) njegovim a) razblaživanjem, b) multiplikacijom, uvodi mogućnost višeznačnog tumačenja jedne te iste pouke ili beskonačnog smenjivanja različitih pouka, a sve to kod jedne jedine basne. Da sumiram: smatrao sam da u novim uslovima elastičnijeg shvatanja zakonitosti književnih rodova najprepoznatljiviji element basne (iako možda ne i najvažniji) – pouka – mora pretrpeti promenu u onom delu koji iskazuje krutost, netolerantnost, pa i obmanu. Širina tumačenja naravoučenija, kakvo sam ja priželjkivao, zadržavala je mogućnost veće slobode primanja tzv. poente basne, a samim tim i jaču i vidljivu koherentnost celine basne. Dakle, Bajac je direktno ušao u preispitivanje strukturalnih obrazaca jedne forme, težeći da ona time izazove veći stepen slobode i tolerantnosti. I da sa sebe skine teret i koprenu obmane. Ipak, strogo uzev, umjetnost bi se mogla tretirati kao obmana, prestrogo je reći – kao laž. Naročito bi se tako mogla tretirati umjetnost nastala u vrijeme koje nije znalo za pismena i knjige. No, idući dalje ovom tezom došli bismo do zaključka da Bajčev novi umjetnički koncept takođe jeste obmana sama po sebi (sic!), odnosno došli bismo do zaključka da ova teorija nije ništa drugo do pokušaj opravdavanja čina razobličavanja jedne stare obmane novom obmanom. Na sreću, autor Podmetača svjesno griješi i pokušava da nas postmodernistički uvuče u lavirint iz koga bismo, u slučaju da mu povjerujemo, teško izašli. Shvatajući funkcije umjetnosti, razumjevajući i domete postmodernizma i teorija na koje se taj književni pravac oslanjao, mi razumijemo procese unutar književnosti, i razumijemo da su duhovne geografije i teorije teritorije – da je geopoetički zamah Bajca – jedna logičnost u nizu koga je ponajbolje opisao Eliot. I razumijemo da postoje manje dobre i bolje knjige, manje ili više angažovane…
Angažovanost Bajčeve knjige ne nosi klice populizma vremena u kome je nastajala. Ta knjiga je ozbiljna igra u koju se, kako zapisa autor, uključene botanika, zoologija, ekologija (duha). Zašto ih je Bajac u narativnome pohodu birao za oslonac? Evo koji odgovor on nudi: Onda kada čovek nadmeno (smatrajući sebe subjektom a sve drugo objektom) zakorači u odnose s prirodom, rađa se zbrka. Nasuprot tome, kada u njega uđe smerno (ravnopravno sa svima), okruženje zadržava svoj sklad. (…) Srećna okolnost je što se u fikciji sve može shvatiti kao Igra, pa čovek u njoj može biti sopstveni ulog. Isto tako Haos može biti vrsta Reda, pre no njegov oponent. Tada Igra postaje vrhunska zabava sopstvene ozbiljnosti.
I to je sve. Vrhunska zabava sopstvene ozbiljnosti. Moguće da smo se ovom formulacijom najbliže ikad primakli odgovoru na pitanje šta je književnost, taj intelektualni nomadizam kroz prostor i kroz vreme.
Sve i da nije tako, ova knjiga Bajca i zabavlja i podučava.
Baš kao – basna.