Foto: ISK

Postoji veliki problemi sa sadašnjim vremenom, kao što je verovatno postojao i sa prethodnim kojeg se ne mogu sjećati, da ne znamo koji će, kakvi i po čijim nalozima istoričari, zabilježti ovo doba i kakva će slika o današnjem vremenu ostati onima koji dolaze. Zbog toga stalno apelujem na književnike, na one koji pišu mnogo bolje od mene, da pokušaju da rekreiraju ovu današnju stvarnost u svojim djelima da bi neko jednog dana imao uvid u to kakva su ovo vremena bila, kako su ljudi razmišljali, i tu ne mislim na ljude koji su u javnom diskursu, nego prije svega na one koji vode svoje živote van reflektora, bore se sa sistemima, nizanjima ideologija, sumnjaju i pokušavaju da se uklope u nešto od ponuđenog, pa možda i doprinesu iz sjenke. Milovan Đilas je s te strane bio jako značajan. Iako uporno pokušavam da prihvatim Bartov zahtjev da napravimo otklon od autora dok čitamo neko djelo, to je u pojedinim slučajevima nemoguće ako uzmemo u obzir da je svaki pripadao određenom vremenu i iz njega i ne pitajući crpio materiju i unio je u svoje knjige. Đilas je bio realista, i ponudio je sliku svijesti, sliku uslova u kojima su živjeli ljudi u određenom vremenskom intervalu koja nam danas, iz ove perspektive, zvuči realnije od mnogih iskrivljenih istina koje se fabrikuju, korak po korak, za one koji se neće sjećati.

Uzmimo, na primjer, priču „Tromeđa“ u kojoj je fascinantan način na koji junaci komuniciraju između sebe, percipiraju dobro i zlo, kako su pravili razliku između toga na koju stranu treba stati, a ujedno skicira mentalne sklopove onih koje danas često, nenamjerno ili namjerno, zavisi koja strana govori, prizivamo.

Ja ću izaći iz tog biografskog, ideološkog i istorijskog okvira i staviti u fokus jedan novi momenat koji sam vidjela kao fascinantan, a to je način na koji piše o ženama ovaj crnogorski književnik u svojoj trećoj stvaralačkoj fazi između 1970. godine pa sve do 1994., dakle do vremena koje mi je poznato.

Moram odmah na početku reći da je Đilas jedan od onih pisaca koji ne troše previše riječi da bi kreirali romaneskni prostor, ne troši se na duge deskripcije, na biopsiju mentalnih stanja u kojima junaci konstantno gube i traže sebe, već u maniru dramskog pisca, neću otići toliko da kažem narodnog pjevača, on sav taj psihološki sloj prikazuje kroz postupke, postavljajući pred čitaoca zadatak da ostane aktivan i dopunjava praznine sopstvenim poimanjem onoga što se desilo. On daje u naznakama odnose kolektiva prema pojedincima, pojedinaca u korelacijama sa obavezama prema državi, zatim na isti način piše o njihovim ličnim potrebama, sumnjama.. Način na koji Đilas pripovijeda nije koloritan ni raskošan, već njegov otvoren prostor dobija obrise proširenih didaskalija. Pozornice su mu jednostavne i s punim povjerenjem nas samo uvede i prepušta nam da ih dovršimo, recimo kad piše o jeseni samo kaže da je bila blaga i mračna, i vi sada, pa i ako niste čitali njegovu priču, imate ideju šta sve blago i mračno još podrazumijeva. Isto tako kad kaže da je Crna Gora blijedo zelenila, mi naslućujemo proljeće i možemo ga dopuniti ne gubeći vrijeme na taj okvir i ući u radnju. Đilas je pisac upečatljivih momenata, destruktivnih tačaka, suština i trzaja koji će sami za sebe reći više nego da ih je rastavio i rastegao kroz duboko misaonu raspravu. Ovdje imamo naznaku da je, a opet ću se vratiti na tu pozadinu Đilasovu, iako sve vreme pokušavam da izbjegnem, da je u ovom slučaju njegovo političko javno djelovanje uticalo na to da ove priče nijesu na vrijeme dobile pažnju kakvu su zaslužuju, a da jesu, bile bi izuzetno čitane i Đilas bi bio jedan od najpolularnijih književnih autora s ovih prostora, poštovan i od poštene kritike i voljen od pasioniranih čitalaca. Imao bi status bestselera, takoreći. Da dodam još jednu opasku – postići da tvoje djelo bude lako čitljivo traži izuzetan napor, tako da o bestselerima ne govorim s pejorativnim ozakama. Izdavačka misija koju Vladimir Vojinović i Fokalizator sprovode, objavljujući kompletnu Đilasovu zaostavštinu, samim tim je bitnija, veća i vraća fokus na nekoga za koga smo su, u suštini i vrlo nenamjerno, zaboravili da je bio književni autor.

Ono zbog čega mi je čast što sam dobila priliku da govorim ovdje je što ću vas upoznati s načinom na koji Milovan Đilas u ovoj svojoj fazi piše o ženama. One jesu zarobljene u tradicionalnom vaspitanju, i kod njega, kao u pričama koje tretiraju žene Balkana, one brinu o kući i ukućanima, od njih se očekuje da izrode djecu, da budu jake ali ne jače od muževa, ali kod Đilasa to nije po svaku cijenu. Đilas piše uglavnom o posljeratnoj ženi, onoj koja je u drugom svjetskom ratu pokazala koliko je važna i van kuhinje, štale i bašte, o ženama koje su izborile (neka) svoja prava, na putu su da se izjednače u društvu sa muškarcima, gotovo dominantne, u vječitom otporu, žrtve – ali samo uslovno.

Njegova Milja kontroliše suživot sa mužem i svekrom na temelju njihove krivice (način na koji pozdravlja muža i svekra, kad kaže Đilas kao da se prašta sa rodbinom je posebno upečatljiv), otrgla se ispod krila patrijarhata, drži baštu, stoku, dva polusposobna čovjeka izdržava, ali u isto vrijeme sarađuje sa vlastima, zavodi, osjeća, kalkuliše, podaje se vođena sopstvenim željama, nekad ne isključivo seksualnim, ali ima priliku da se pita. Ta žena je čulna, ima pravo da osjeća jednako kao i nosioci patrijarhalnih struja, on pripovjeda o ženi-čoeku, što se kod nas često čuje, o ženi-stijeni koja će takva kakva je jednom pasti sa velike visine i razbiti se u komade. Konkretno u slučaju Milje iz pripovijetke „Tromeđa“, opet u dva detalja, isječena je po šakama i preklana po grudima.

Đilas i kad opisujete žene, Milju posebno, imate utisak kao da je gradio njihove likove po živom sjećanju. Sve je u opštim mjestima, ali uvijek postoji taj jedan detalj, kao što je Miljin „pogled ozdo“ kako kaže, koji prekida puko nizanje spoljašnjih okvira. Važni su mu događaji i poente i ne krije to u svom stvaralačkom procesu, i sve je službi to dvoje. Ali ti momenti, kao Miljin pogled, čine da izađe iz komfora i ostavi čvor koji će trajati duže nego priča sama. Recimo, „Tromeđa“ je obimna priča, gotovo da je roman, i bez gotovo, ali na kraju, kad ispratite cijelu akciju, kad odreagujete i na procese, okolnosti i tragiku, taj pogled ozdo ostaje da prati još dugo nakon čitanja.

Tu su i druge žene. Recimo Pava iz „Šoferske priče“ koju takođe opisuje kratkim potezima, brbljiva, nije bila baš ljepotica, kratkog vrata, obješenih grudi i zadriglih kukova, to je neka perspektiva prvog susreta sa nekim koju Đilas obično ne proširuje u nastavku, već fizičke karakteristike prenosi na plan čulnog i na plan odnosa junaka u kojima takva, pomalo istrošena žena, postaje zavodnica u ključnom trenutku i ako smo na početku priče gotovo zanemarili da je njen dio, iz priče izlazimo tako što zaboravimo da je u njoj bilo drugih likova.

Je li Đilas htio da poentira da je žena prevrtljivica, izvor sveg zla ili je želio da istakne da su one nositeljke inicijativa – generalno može da se radi o oboje.

Priča koja mi posebno draga u njegovom trećem stvaralačkom ciklusu i koja me izbezumljuje na nekom nivou je „Priča o svodilji“ u čijem je fokusu petnaestogodišnja djevojka Grozdana koja unutar prološke i epiloške granice prelazi put od seksualne spoznaje posebno označene „vaganjem svojih dojki iza stepenica“ dok je majka čuva od podstanara-poručnika, preko babinog odobravanja incestuozne veze sa rođakom Milanom koji je  u rođačkom smislu „dovoljno blizu da se rođaštvo održava ali dovoljno daleko da previše ne obavezuje“ pa do momenta kad se, uz instrukcije sopstvene babe, prepušta potencijalnom suprugu svoje sestre, ne iz zlosti, već vođena instinktima i pomalo pod presijom. Ova priča je suštinski oda čuvarkama patrijarhata koja mi je, između redova, odala i Đilasa koji se bori, unutar stvaralačkog procesa, s prihvatanjem društvenih normi ali i tradicionalnim vaspitanjem kojem je bio nazočan, vjerovatno u svojem domu. I Grozdana i Perunika i Pava, pa i one tri generacije žena iz priče „Ženska sudbina“ koje jedna drugoj daju podršku i navijaju jedna za drugu, prije svega svekrva za snahu udovicu, da dobije svoj komad zadovoljstva, toliko su snažne da se u jednoj od priča pojavljuje i muškarac koji se plaši da će biti tretiran kao objekat. To je vrijeme kad je feminizam u Jugoslaviji jačao, a o čemu je Jasmina Tumbas prije dvije večeri na ovom istom mjestu govorila, potencijal da se izjednače žene je vidio iz tunela obespravljenosti svijetlo izjednačavanja, do kojeg, kao što vidimo na nivou cijelog svijeta, a ne samo kod nas, nikad nije sasvim došlo. Zato ovu knjigu preporučujem i kao čitateljka i kao žena i kao teoretičarka književnosti koja žali što je nismo mogli tek tako provuči kroz vrijeme u kome je nastala, ali retroaktivno će biti smještena u kontekst kome pripada.