Foto: privatna arhiva
(tony i morten, bez mora)
za skriti njenu ubistvenost, ljudi
ljubavi prišivaju katarzične atribute
velika
najveća
najluđa
prestrasna
preglasna, tako
se manje primeti njeno
odsustvo, naša
je bila mala
baš mala i tužna
detence koje smo pronašli šetajući
kraj umrle pruge
pokislih vlati, sa očima
staklenim perlama
raznobojnim
napuštenim planetama
umreću, rekla si
ako je odmah ne povedemo
molim te
molim te
rekla si i evo
Raskomoti se u mom tijelu
(prsten za Tony Buddenbrook)
ostavila sam ti svjetlo na stepeništu
i otključana vrata
neću se vraćati neko vrijeme
cvijeće je zaliveno, samo ga skloni ogoli
okna strgni zavjese makni sve
što ti ometa kretanje po zauzetom
prostoru; baci cipele
pod radijator nek se ocijedi blato na
laminat
opsuj sočno kako u ovim modernim stanovima nema
više parketa nikog se
ne tiču stare vrline tradicija stabilnost upotrebna vrijednost
prostora i svega što bi mi trebalo
pripadati po sili zakona
neprirode
ne slušaj unutarnja bubnjanja, to su
loše instalacije, prekreči bijelim
škrabotine po zidovima i sastruži mahovinu
sa sljepoočnica; zakuj kućicu za ptice počupaj
trnjinu ispred pragova; nek ostane
okomita linija da jasno razgraniči
ne od da
ostavila sam ti svjetlo
neću se vraćati
dovuci u moje tijelo televizor najbolje
neka prekrije cijeli jedan zid i par zvučnika
da čuju i susjedi najnovije filmove dostupne
na kupljivim platformama kako se muljaju novine
u klozetu mjere grudi pornićarki gricka
pomfri uz vijesti
u pola sedam nek čuju – makar prigušeno
šumom mora (to su instalacije)
kako se živi raskošno sam
u mom tijelu
O sreći
(tom i anna)
svaki put kad mi se desiš, pomislim da je moguće
odvojiti tekst od tela
pisaću razumno i analitički, redovno provetravati
damare, pred večernju dozu verbalnog ksanaksa ipak
ćeš se prosuti iz mojih žlezda
kad se jave iz samoprogonstva, svaki put
kad uklonim tvoje tragove, pod njima prokrvare moji vlastiti
ne mogu, slažem; odeš i onda
moram nas nečim zatamniti; raskopčati košulju
čežnji i spustiti je u krevet tvojim rukama, nežno
joj priviti jastuk uz lice
i sačuvati protokol
hroptaja, svaki
put
kad odvojiš čeljust od rasprsle pomorandže
mog vrela, pišem o pregaženim jatima; u potrazi za poreklom
smeha koji ne prepoznajem, raskopavam
humku svoje utrobe, preturam po ptičjim kostima
imenima
u blistavim
oknima jasnije se razaznaje
otvoren prelom stvarnosti, svaki put
kad jedno drugome eksplodiramo u mrežnjači
moram nas nečim poništiti, tako
mladu i mrtvu tugu telo duže pamti
Sanjiva još
(hannova smrt)
pod staklenim kupolama se najbolje setim
kako miriše krv spašenog
iz tela za koje je znao da se nikad neće probuditi
mann je pisao o brutalnosti ovozemaljštine
ringišpila na koji se vraćaš ispovraćan smejući se ludaku u krivom ogledalu
jedinom u kom si stvaran
buke bitka što te posprdno gleda pre no ti užarenu
glavu gurne pod česmu
i pozove te natrag u sebe, posramljenog od nemoći
spram vlastite snage, prestrašenog od tolike
nežnosti što lipti iz mesta preloma
*
(blistava, sitna svetla u pozadini)
meke ptice su obile bravu na kavezu
tvojih slepoočnica; poleću li one, ili mi padamo
u smeđim jatima, kao bachov preludijum koji dokono
skrnaviš šestim prstima; bežiš od febrilne jave pre no ti
glavu gurne pod čizmu, pozovi me
da opet pričamo o apsurdu vulkana
što bljuju lavu na dnu mora; panici privremenih oblika
usled opasnosti od diskonekcije
(jedino je strah beskonačan) šta ako nas
odbaci server
umrećemo
umrećemo
ako nas odbaci server
pusti
da se isprazni baterija i nemoj je
napuniti više nikad; dođi
nenaoružan prisilnom pristojnošću, ponesi
samo sebe
golog i prestrašenog
samoće i svetlosti
spusti svoje otvorene oči u moje
otvorene
*
ma dobro je sve, veliš brišući
plodovu vodu sa obraza
vidi, sunce je
počinje sezona debljih jorgana
sanjiva još obilazim svoj grob pod svetlima nadolazećih adventa
