Ogledalo

Foto: privatna arhiva

Bio je juli. Kiše nije bilo, sigurno. Šta će kiša u to doba? Ležao je. Tako je barem izgledalo. Šiknula je krv iz desne ruke. Jauka nije bilo. I da jeste, ko bi ga čuo? Bio je tamo: jeftini prsten u ogledalu na domalom prstu desne ruke. Pertle na cipelama neujednačene. Nekada su ljudi lakše umirali. Ne znam ni zašto ovo pišem. Font je Calibry (Body). Veličina 11. Možda kasnije bude Times New Roman. Veličina 12. Neko je ovo već napisao. Neko je dobio nadahnuće. Neko nikad neće napisati. Pisanje krojački zvuči kao njena krojena, neodjevena vjenčanica. Koliko li se ljubavi rodi i umire u ovom trenu? Koliko ih se roditi neće? Ova priča je možda nekad ispričana. Ok. Vidim, imaš problem. Ovo je bila poruka na vajberu. Ko još za sebe može reći da je vlasnik onoga što napiše ili izgovori? Da nije možda obrnuto? Kome se uopšte dokazujem? Rečenicama, mučenicama. Neko davno reče: ima li išta da ljudi nisu opjevali ili ispričali? Original je davno izgubljen! Zapreo se u nečijim preradama koje kasnije prodaju kao bestselere. Ili pak ne, možda je O(n)riginal htio da tako bude? Da bude neuhvatljiv, a opet da bude u svima prisutan. Moj duhovni etimon je razoren i raspršen. Gluh na ljudske glasove, nijem pred njihovim riječima. I ne znam zašto sve ovo utipkujem. Hamsunovska Glad mi je devastirala želudac u redovima za koje znam da nemaju nikakvog smisla. Jelo je grijeh, glad još veći. Možda ovo ima smisla: nema te ludače na ovom svijetu zbog koje ne bih ostao normalan! Možda na onom… Valjda zato pišem. Da odem odavde. Tipkam. Oko mene pleše Al Paćino Lorensa Gobela, i slavodobitno govori: I got you! Ha! A na Teatru Snova ništa novo: nijedan san se ostvario nije! Ovo je priča bez njenog imena. Bez naslova. Otkrivena u glasovima  nijemih ljudi. U bjelini njene neodjevene vjenčanice. Ili su to ljudi koje ne mogu dobro čuti, a govore? Neka ih naziva kako ko hoće. Eidetička redukcija misli nije mi jača strana, ali to ne znači da ne umijem apstrahirati svoje strahove. Sve sam ih pohapsio, ali doslovno! Samo je problem kod njih što se, barem u mom slučaju, nakače na skazaljku sekundaru djedovog starog džepnog sata trošne kuće u Lagatorima, na zidu boje meda, i odlaze u prošlost! A prije će biti u budućnost? Mislim da prolazi, ali avaj, k vragu, što bi rekao moj vrli ahbab Jasminko, odlaze da dođu! Dolaze da odu? Koliko neko utroši riječi da bi se suočio sa strahom? Strah postaje istina, a poslije ništa ne boli. A tek pogledi u ogledalu? Možda je nebitno, ali ću pomenuti: ova priča je nastajala iz nestajanja. Prestajanja straha. Svaki dan. Počela je onog dana kada mi je rekla da smo mi priča bez naslova. Kada sam odlučio da odem. Ili je ona otišla da posjeti Oazu zalazećeg sunca Bahe Tahira u kojoj je ukopan Aleksandar Makedonski, gdje smo planirali da provedemo medeni mjesec i ukopamo se u nju nesrećni do kraja svojih života. Pauza za cigaretu. Brzo ću nazad. Moram do kupatila. Pa kakav bih čovjek bio da se ne pogledam u ogledalo i kažem sebi: nije bilo boljih, a ni gorih! Klaune jedan! Ovu priču sam pisao danima. Započeta je jedne kišne noći. Završiće se nikad. A napisao sam je za jednu noć. Ajkinih uštipaka se sjećam kao kroz maglu. Taj miris mi probija nozdrve dok otpuhujem dim cigarete. Šta sam ono htio da kažem? Ovo je pravi razlog. Poruka na vajberu: Ti što uvrtiš u glavu drugačije ne može biti. Neću biti tu, da se razumijemo. Možda bi ovo mogao biti naslov priče? Odavde pa nadalje više ni slova neću „zabosti“! Na upaljenom laptopu odsjaj je širila ikonica New Microsoft Office Word Document. Neka to bude naslov.

Neka to bude naslov. Na upaljenom laptopu odsjaj je širila ikonica New Microsoft Office Word Document. Odavde pa nadalje više ni slova neću „zabosti“! Možda bi ovo mogao biti naslov priče? Neću biti tu, da se razumijemo. Poruka na vajberu: Ti što uvrtiš u glavu drugačije ne može biti. Ovo je pravi razlog. Šta sam ono htio da kažem? Taj miris mi probija nozdrve dok otpuhujem dim cigarete. Ajkinih uštipaka se sjećam kao kroz maglu. A napisao sam je za jednu noć. Završiće se nikad. Započeta je jedne kišne noći. Ovu priču sam pisao danima. Klaune, jedan! Pa kakav bih čovjek bio da se ne pogledam u ogledalo i kažem sebi: nije bilo boljih a ni gorih! Moram do kupatila. Brzo ću nazad. Pauza za cigaretu. Ili je ona otišla da posjeti Oazu zalazećeg sunca Bahe Tahira u kojoj je ukopan Aleksandar Makedonski, gdje smo planirali da provedemo medeni mjesec i u ukopamo se u nju nesrećni do kraja svojih života. Kada sam odlučio da odem. Počela je onog dana kada mi je rekla da smo mi priča bez naslova. Svaki dan. Prestajanja straha. Možda je nebitno ali ću spomenuti: ova priča je nastajala iz nestajanja. A tek pogleda u ogledalu? Koliko neko stvarno utroši riječi da bi se suočio sa strahom? Odakle ovoliki redovi? Dolaze da odu? Mislim da prolazi, ali avaj, k vragu, što bi rekao moj vrli ahbab Jasminko, odlaze da dođu! A prije će biti u budućnost?! Samo je problem kod njih što se, barem u mom slučaju, nakače na skazaljku sekundaru djedovog starog džepnog sahata trošne kuće u Lagatorima, na zidu boje meda, i odlaze u prošlost! Sve sam ih pohapsio, ali doslovno! Eidetička redukcija misli nije mi jača strana ali to ne znači da ne umijem apstrahirati svoje strahove.

Neka ih naziva kako ko hoće. Ili su to ljudi koje ne mogu dobro čuti, a govore? U bjelini njene neodjevene vjenčanice. Otkrivena u glasovima  nijemih ljudi. Bez naslova.

Ovo je priča bez njenog imena. A na Teatru Snova ništa novo: nijedan san se ostvario nije! Ha! I got you! Oko mene pleše Al Paćino Lorensa Gobela, i slavodobitno govori. Tipkam.. Da odem odavde. Valjda zato pišem. Možda ovo ima smisla: nema te ludače na ovom svijetu zbog koje ne bih ostao normalan! Možda na onom…   Hamsunovska Glad mi je devastirala želudac u ovim redovima  za koje znam da nemaju nikakvog smisla. I ne znam zašto ovo sve utipkujem. Gluh na ljudske glasove, nijem pred njihovim riječima. Moj duhovni etimon je razoren i raspršen. Da bude neuhvatljiv, a opet da bude u svima prisutan. Ili pak ne, možda je O(n)riginal htio da tako bude? Zapreo se u nečijim preradama koje kasnije prodaju kao bestselere. Original je davno izgubljen! Neko davno reče: ima li išta a da ljudi nisu opjevali ili ispričali? Rečenicama, mučenicama… Kome se ja uopšte dokazujem? Ko još za sebe može reći da je vlasnik onoga što napiše ili izgovori? Ovo je bila poruka na vajberu. Ok. Vidim imaš problem. Ova priča je možda nekad ispričana. Skrojena njena neodjevena vjenčanica, kao pisanje koje krojački zvuči. Neko nikad neće napisati. Neko je dobio nadahnuće. Dok ovo pišem, neko je ovo već napisao Veličina 12. Možda kasnije bude Times New Roman. Veličina 11. Font je Calibry (Body). Ne znam ni zašto ovo pišem. 

Pertle na cipelama neujednačene. Nije bio tamo: jeftini prsten u ogledalu na domalom prstu lijeve ruke. I da jeste ko bi ga čuo? Jauka nije bilo. Šikljala je krv iz lijeve ruke. Tako je barem izgledalo. Ležao je. Šta će kiša u to doba?  Nije više ni važno. Bio je juli.

PRIČA KOJA JE BILA PJESMA

Odsjaj ruku koje lete po tastaturi na monitor laptopa obasjanog suncem u 18 i 43h pronose u dnevnu sobu zvuk putničkog aviona koji negdje polazi ili dolazi. Sjećanja lelujaju, što u vazduhu, što na pokvarenim štokovima vrata koji polahko donose jednu priču koja je bila pjesma. I žali se, sva onako, raskrzanih stihova, kao bivša djevojka poslije propalog maskenbala na kojem je htjela biti pali anđeo. Sad je samo pala. Ni anđela, ni krila. Sada je samo nalik neispričanoj priči koja se mota po glavi i ne zna da pronađe izlaz. I pjesma koja se zvala ili je barem mislila da se zvala raskožje, onako sva sjetna, stade pričati o ljepoti slova i riječi koje su je resile i činile to što jeste. Ali, kako to obično biva, ljudsko čitanje je učinilo da izgubi na vrijednosti i sad na silu pokušava biti priča. Jer, gdje ima ljudi ima i priča, pjesme dođu nekako kasnije. Gdje nema ljudi ostaje samo tužna praznoća i to je sve.  I mnoge ne prežive. Ali i dalje se sjećala. Odjednom povišenim tonom poče recitovati: Koža mi sakupljena od svih strana svijeta. Ljudi su je razvukli u jezike svoje. Mnogi je razapinjali, krali i vukli, i sad ostah bez duše moje. Gravitacija ljudskog bijesnila ne zna za ego ni alter ego, koliko glava jedni drugima posjekoše? Svima im na čelu krst, i tu je stalo raskožje svekolike vaseljene moje. Smijala se uz naziranje suza koje su pokušavale da se sakriju iza jednog kiselog osmjeha u kojem se krila konstatacija: gledaj šta sam sad, a ne znaš ni kakva sam bila, i kakva sam mogla biti. Reče i ovo: Nemam više ni đavola svog. Interesantno je to sa riječju đavo: kad je brzo izgovaraš dobiješ riječ vođa. I nestade kroz prozor na čijem komarniku je bilo ostataka paučine i listova koji svjedoče da je tom kućom nekad vladao dom.

PRIČA NIČEMU

Ne vjerujem da su sve loše knjige spaljene, niti vjerujem da su sve dobre pročitane. Vjerujem da je neko ko se zadesio kada su gorile knjige Endelusa i Aleksandrijske biblioteke bio dovoljno mudar i hrabar, pa i lud da iz požara spasi što se može. Mudar, misleći da će saznati što drugi nisu, hrabar jer je vjerovao da je dovoljno pametan da podnese nova saznanja, i lud jer nije znao šta iza sebe ostavlja u nasljedstvo. Jer otkud onda ovoliko zla, a dobra ponekad ni za lijek?

Ljepše mi je voljeti te sa udaljenosti. Kad sam blizu, moja ljubav nije toliko velika. Iz daljine mogu svoju ljubav prema tebi uvećavati i činiti je većom od veće. Jer kad sam blizu, ne vidim koliko sam mali. Lakše je samom sebi ispričati laž o sebi i vjerovati u nju, nego pristupiti istini o sebi koju ti kažu drugi. Otišli smo trbuhom za kruhom, ali ne i mozgom za dostojanstvo.