Foto: privatna arhiva
Nove pjesme crnogorskog pjesnika, prozaista, publicista i urednika Jovana Nikolaidisa, izvedene u slobodnom, no tradicionalnim figurama repeticije i sintaktičkim paralelizmima ritmiziranom i melodički uređenom stihu (iako eksplicite kažu: “Ne trebaju mi rime / urlici se kale slobodnim stihom!”) otkrivaju nam pomalo pasatističkog, nostalgičnog, u bolju prošlost zagledanoga protagonista, koji, da stvar bude zanimljivija, istovremeno ne gubi poriv za dobrim starim pravocrtnim gibanjem. Njegova maksima, moto ovog ‘vitalističkog egzistencijalizma’ mogla bi se sažeti u staroj no adekvatnoj sintagmi: naprijed u prošlost! Onaj koji se starog sjeća i starost mu je huda, te kroči svijetom koji se prorjeđuje, ipak daje nam naslutiti da mu užici, čiji izostanak zaziva, ipak nisu bili toliko rijetki, i da će ih, sada možda malo drugačijih, kontemplativnijih, introspektivno fiksiranih, itekako biti još. Mnogošto nam daje vjerovati da će literatura, iznad i prije svega pjesnička riječ (”stihovlje preostalo na bojištu raskomadanih riječi”) igrati u tome pozamašnu ulogu.
Marko Pogačar
Nakaze se oko mene gegaju,
U litiji svetosavskoj
I orom crmničkim poskakujuć –
Braća po folkloru.
Njihov prigušen vrisak očekujem
Kad sazru planiranja
Njina,
Iz deklaracija o pravima puka
Rođena.
Krenuće karavana crnogorska
Stazama praotaca
Nizastranu,
Pa preko Jezera,
Bojanom do Velje Vode,
Kursom mediteranskog peljara,
Pravo u evroatlantske integracije:
Korablji potop kompas domovine moje.
Pokunjen u središtu zabune,
Čekajući da svane,
Ne mogu starac,
Ne znam naivac,
Ne umijem da im se pridružim,
A jednako me zovu prvaci.
Odijela iz žuđenih
bunkera evropejskih
strave se od susjedstva gunjevina,
(Tjelesinama zaštitni znak)
Sa prsa mojih vodiča,
Na reverima odličnika,
Sjaje se amblemi obećanja:
Stilizovano pero raštanja
I gusle – strava javorova.
Mirišu na bravetinu i luk bijeli
Lideri naših Sedmoro Brda
Hapa im na ukislo vino,
A prdež opija kašmirom.
Manira birokratska uselila se
U seoca svih Gora Crnih,
Pa ne brinem.
Prstom lijeve ruke pokazuju
Na lovćenske strane
Dok mi u desnoj vitlaju karnevalskim oruđem
(Štapina Cincar Pašića li je
Ili žezlo Petra kletvenika?!)
Saginjem glavu,
Ako treba pašću ničice,
Svojoj hiperboreji odan.
Mene se ovi sabori ne dotiču,
Šakama pritiskam ušesa
E da ne podlegnem obećanjima.
Vrte se jednako uporni
Dokazujuć dvije strane svijeta
Jedinim putokazom,
Meni,
Koji je ludilo kompasa
U more bacio
Odavno.
Sad čekam oluju
Orkan će jednom stići
Da me oslobodi kružnice i plesača.
Pa da ostanem sam,
Pa da ostanem tih,
Pa da se predam zaboravu
U kome je moja vjera:
Na dlanu kap krvi knjaz Danilove,
Mog Zeka kazna.
Oj svijetla majska zoro,
Mrak se širi nad ponorom.
