Photo: privatna arhiva
Okrenula je ključ u bravi. Isto „klik“ čuje se i kada otključaš i kada zaključaš, kvaka se jednako spusti kada je zatvoreno i kada je otvoreno, pomislila je dok je ulazila u stan. Teško je reći razliku između onoga što te je zatočilo i onoga što te može osloboditi. Ne znaš dok ne gurneš vrata, pomislila je dok je prala ruke u kupaonici.
Susan neće iz škole za još barem dva sata. Ima dovoljno vremena da im spremi lijepu večeru.
Voljela je da kuha. To je smirivalo. Ne i danas. Dok je rezala luk, dok je rendala mrkvu, dok je tucala meso, mislila je samo na jedno: na jutrošnji razgovor.
***
Sjednite, sjednite… Da, možete tu. Vi, pretpostavljam, znate zašto ste ovdje?
Ne, bojim se.
Dajte, Helen, molim vas…
Ne, zaista…
Tako znači… Tako… Gledam vas, Helen, pa iako znam da izgled često vara, rekao bih da ste žena koja nije od mnogo riječi.
Obično mi kažu da sam tiha.
Vi ste povučena osoba?
Mislim da jesam.
To smo, vidite, mislili i mi.
Vi?
Da, mi. Mislili smo, još, i da niste glupa žena.
Mislim da nisam.
Uprkos svemu, to i dalje mislimo i mi. Ali još ne znam je li to za vas olakšavajuća ili otežavajuća okolnost… Htjeli ste nešto reći?
Ne, ne…
Tako znači… Pretpostavljam da sada znate zašto ste ovdje?
Ne.
Ovdje ste, Helen, zato što ste se, uprkos tome što smo mi mislili da ste pametna žena koja ne priča mnogo, ponašali kao neko ko to nije.
Bojim se da ne razumijem.
Čega se bojite? Koga se bojite?
Ne bojim se. Nego se bojim da ne razumijem. To je samo fraza.
A, sad razumijem. Izgleda da ja nisam osobito pametan.
Nisam to htjela reći.
Znam da niste. Ali vidite kako, ponekad, ispadne da smo rekli nešto što nismo htjeli reći?
Da.
Stoga je najčešće najmudrije ne reći ništa. Jer ono što nismo rekli niko ne može pogrešno protumačiti. Razumijete?
Razumijem.
Nego kako. Pametna ste vi žena, rekoh ja. Ali zašto ste onda govorili ono što je bolje ne reći?
Ne razumijem.
Pomoći ću vam. Juče ste razgovarali sa, njeno ćemo ime, i vi i ja znamo zašto, je li tako, izostaviti, pa ćemo reći, recimo, sestrom Doe?
Ako mislimo na istu…
Mislimo.
Onda jesam.
Šta ste sestri Doe rekli?
Ništa posebno. Uobičajen, svakodnevni razgovor. O djeci, školi, životnim stvarima.
Pokušajte se sjetiti: možda ste joj rekli još nešto? Možda ste joj se na nešto požalili?
Moguće. Ali se toga ne sjećam.
Probajte se sjetiti, ipak?
Ne sjećam se.
Niste se požalili na svog pacijenta?
Ne. Možda jesam.
Jeste, Helen, jeste. Molim vas: sada se meni požalite. Vidite, sve što kažete meni, ostaje među nama. Ali ono što kažete sestri Doe, ili nekoj drugoj bliskoj vam osobi, moglo bi dospjeti do drugih ljudi. Sestra Doe mogla bi ono što ste joj rekli u dobroj vjeri prenijeti nekom drugom, opet u dobroj vjeri. Ne kažem da to jeste učinila, ali mogla bi. Taj neko mogao bi, opet, to prenijeti nekom drugom. I dok dlanom o dlan, to što ste rekli moglo bi dospjeti do nedobronamjernih ljudi. Koji bi to što ste rekli mogli zloupotrijebiti. Ako bi se to desilo, postalo bi nebitno što ste zapravo mislili kada ste se požalili sestri Doe. Vi ste to, prihvatiću, učinili bez zle namjere. Ali kada bi vaše riječi dospjele do nedobronamjernih ljudi, vaše namjere više ne bi bile bitne. Vaše riječi više ne bi bile vaše. Bile bi njihove. Bile bi oruđe u rukama ljudi koji ni nama ni vama ne misle dobro. To, siguran sam, ne biste željeli.
Ne, naravno.
Vidite: zato je ćutanje zlato. Od onoga što niste rekli ne može vas zaboljeti glava. Ni vas, ni nas. Razumijete?
Razumijem. Ali i dalje ne znam šta sam pogrešno rekla.
Ako vi ne znate, kako bih ja to mogao znati?
Ne znam.
Šalim se, Helen.
Razumijem.
Vidite, kada smo odlučili da brigu o njemu povjerimo vama, mislili smo, biću iskren, da vam time činimo čast.
Razumijem.
Nismo mislili da će vam to tako teško pasti. Nismo mislili da ćete o tome govoritri sestri Doe. Ili bilo kome. On je, ipak, teško bolestan čovjek. A vaš posao je briga o bolesnima. Uz to, on je veliki čovjek.
Jeste.
Jeste, nesumnjivo. Koliko ste nobelovaca njegovali?
Samo njega.
Razumljivo. On je naš nobelovac.
Da.
Time što smo njegov život, zapravo njegovu smrt, jer i mi i vi znamo da on živ iz ove bolnice neće izaći, stavili u vaše ruke, na vas smo prenijeli veliku odgovornost. Koje ste, držali smo, dostojni.
Hvala vam.
O njemu ste dobro brinuli.
Vjerujem da jesam.
Jeste. Ali niste brinuli o njegovom ugledu.
Nisam ništa…
Niste brinuli, Helen. Da jeste, ne biste se požalili sestri Doe. Da jeste, ja danas ne bih bio ovdje.
Razumijem.
Njegov ugled je i ugled naše kulture. Ugled našeg nobelovca je i ugled naše države. Složićete se?
Slažem se.
A ugled naše države je važna stvar, slažete se?
Slažem.
Važnija od nelagodnosti koju vi možete osjetiti. Slažete se?
Da.
Zašto ste se onda požalili sestri Doe?
Samo sam rekla da…
Nema tu „samo“, Helen. Ono što vama izgleda kao „samo“ moglo bi biti „čak“, možda i „sve“. Razumijete?
Mislim da razumijem.
Ali ja i dalje ne razumijem čemu, onda, razgovor sa sestrom Doe.
Razumijem.
Naravno da razumijete. On je veliki čovjek. Ali on je i star i bolestan čovjek.
Vi ne znate kakve sve vulgarnosti on meni govori.
Mi to, naravno, znamo.
Ne znate šta mi je sve radio. Sve te gadosti iz njegovih usta. Njegove ruke…
I to, naravno, znamo. Znamo šta je radio svojim, naglasiću, starim i bolesnim rukama.
Znate da mi je govorio stvari koje me je stid da ponovim pred vama?
Ali vas ipak nije bilo stid da to povjerite sestri Doe?
Znate da me je više puta pljunuo?
Znamo.
Znate da se više puta namjerno pomokrio po meni, dok sam ga presvlačila?
Šta mislite, znamo li? Nemojte plakati, Helen. Nemojte plakati… Vi ste jaka žena. Kroz šta ste sve u životu prošli… Vidite, i ovo će proći. On je na samrti. Gledajte na to ovako: on više nije on. Bolest i blizina smrti mijenjaju čovjeka, slažete se.
Da. Neke ljude, da.
On više ne vlada sobom. On je čitavog života bio istinski gospodin. To zbog čega plačete nije vam učinio on, nego bolest i smrt. On je, ponavljam, veliki čovjek. Razumijete?
Da.
Jedan od najvećih koje smo imali.
Da.
On nije zaslužio… Naša zemlja nije zaslužila da uspomena na njega bude ukaljana.
Nije.
Jeste li se obradovali njegovom Nobelu?
Jesam.
Imali ste osjećaj da je taj Nobel, nekako, i vaš?
Ne znam.
Jeste, Helen. Zato me dobro slušajte. Njegova sramota bila bi sramota svih nas. Gledajte me. Slušajte me. Sad ćete se smiriti. Ovaj razgovor će ostati među nama. Sve što se desi u njegovoj sobi ostaće među nama. O tome ništa više neće saznati ni sestra Doe niti bilo ko drugi. Uprkos svemu, vjerovaćemo vam. A vi nas nećete razočarati.
Mama, čula je i osjetila Susanin poljubac na svom obrazu.
***
Dok su večerale, Susan je povremeno gledala u televizor na kojem su se smjenjivale slike bez tona.
Učili smo jednu njegovu priču, rekla je Susan.
Na kćerine riječi se osvrnula i na ekranu ugledala crno-bijelu fotografiju: on u mladosti.
O čemu je priča govorila?
O maloj ptici koja dan i noć pjeva pred orlom. Ptičica se nada će joj orao poštedjeti život. Da neće pojesti nekoga ko tako divno pjeva.
Zvuči kao verzija Hiljadu i jedne noći. Šta bude na kraju priče?
Orao je pojede.
Ustala je i pojačala ton. Spiker je, prije nego je prešao na sljedeću vijest, rekao da će komemoracija biti održana sutra, sahrana dan poslije.
Sjela je i nasmiješila se djetetu.
Mislila je o tome kako bi trebala osjetiti olakšanje.
Ali nije.
Jer svijet je, znala je, bio pun velikih ljudi koji bi, sa svojim rukama na njoj, sutra mogli umrijeti u njenim rukama.
