Filozofijom života, duha, vrijednosti, etičnosti, originalnosti i karaktera, povezao je ljude, prostore i kulture. Sinonim za druželjubivost, otvorenost, srdačnost, nezaboravnost, harizmu, sve to i više od toga, bijaše znameniti splićanin Milorad Bibić Mosor (1952–2012). Ovaj diplomirani inženjer elektronike, svoje oglede, formule, račune i strujna polja, nije propitivao i provodio na njenom terenu, već jedino i samo za njega na izazovnom magnetnom polju novinarstva. A ono za njega, koliko tek u posebnom izrazu bijaše široko, te kao takvo za mnoge daleko i visoko. Misliti bibićevski, onako privilegijom duha odabranih kao što bijaše on, značilo je uvijek originalnu razliku neomeđenu bilo kojim uticajem prolaznih nametnutih “autoriteta” paradne sve-moći. Za njegov svjetonazor sve je to tek bilo izazov terena vrcavosti duha, lucidnosti i šarma na čijoj agori se niko nije mogao naigrati pored njega. Njegova igra išla je ne korak, nego trokorak u odnosu na prolazne i relativne mjere visokog računa i sitnog šićardžijstva. Sve takve i račune i račundžije i sada sa nekog drugog mjesta on nadigrava, šaljući onima koji znaju na vrijeme da shvate od života pouke i poruke. Mnogo prije trajnog odlaska ka Lovrincu ovaj vrsni mešter života i riječi pronikao je u istinske dubine života i lavirinte njegove prolaznosti kojima je prkosio nepobjedivim duhom okrećući stvarnost na onu stranu na kojoj sunce vječno sija. Zato i danas i sjutra, sija i sijaće njegova ljudska zvijezda koja nam se u sentimentu sjećanja približava i preliva bilom bojom okupanom romantičnim mirisima splitske rive na čijem sunčanom horizontu sjaji i bodri sve nas, topli i široki Mosorov šarmerski osmjeh
Kao profesionalni novinar radio je u Nedjeljnoj Dalmaciji, sarađivao u zagrebačkim Sportskim novinama, riječkom Novom listu, ljubljanskim listovima Delo i Dnevnik, mariborskoj Večeri, sarajevskom Oslobođenju, skopskoj Večeri… Njegova specijalnost bijaše sport, a uža disciplina košarka sa kojom je rastao i srastao, dajući joj i kao sportski djelatnik i kao novinar svoje najbolje godine, energiju i emocije, koje su bile nezaobilazni dio njegove harizmatične i osobene ličnosti. Tek u kulturi sjećanja ovih medijskih kuća i svih njegovih poklonika, po aršinima naprednih civilizacija Bibić mora ostati ljudskom i duhovnom baštinom prvog reda.
Godine 2003. i 2005. dobija Bibić godišnju nagradu za knjige sportske publicistike, Split je prva liga i Zlatna košarka Mirka Novosela, takođe, on je autor i scenarija za filmove o dvojici velikana splitskog, dalmatinskog i hrvatskog fudbala Frani Matošiću i Vladimiru Beari, kao i knjige o splitskom košarkašu Dinu Rađi Moj Galebe. Čovjek koji je živio za Split, njemu je dao čitavog sebe, stvarajući i pišući, znajući da se u pisanim tragovima čuva njegova povijest, kultura, običaji i tragovi. Splitske pjacete, kantuni, fešte, feštađuni i balun, šale, klape i more, Gripe, Plinara i Poljud, bila boja, stopili su se sa Mosorom, urasle u njegov ljudski DNK, na način da je svako naknadno sjećanje na Split nezamislivo bez Mosora. Svaka budućnost Splita tražiće sebe i u kulturološkoj prošlosti imena ideala Milorada Bibića. Jer, kako tumačiti, istraživati i osvježavati nostalgične hronike sjećanja na ljude, mjesta i događaje Splita šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka bez njegovih knjiga Zakon pjace i Zadnja pošta Riva.
Suvi arhivski žig romantičarskih naslova ovih knjiga svojevrsni je i bogati doprinos iščitavanju sociologije grada koji iznad konvencionalnih formalnosti uspostavlja i visoko poštuje nepisane urbane regule, neizbrisive i vječne, pamtljive i prenosive u nasljeđe memorijskog koda i ljudi i grada. Pad iz životnog ispita Zakona pjace ostavljao bi trajne posledice koje se nijesu mogle nadomjestiti nikakvim kasnijim formalnim zvanjima i priznanjima. Zato je ovaj zapis o lokalnim specifičnostima splitskog života u pokretu na njegovim drevnim pločnicima i ulicama, od Bibićeve omiljene Tršćanske, pa na dalje, istovremeno i univerzalna poruka – priča o trijumfu trajnosti nepisanih urbanih kodeksa u kojima i ljudi i vremena traju.
Originalna i nijednoj drugoj slična TV emisija “Mosorijada” ostavila je trajan i neizbrisiv pečat lucidnosti i duhovitosti kojom je razoružavao svoje sagovornike, uvodeći ih u svijet neposrednosti na način da su emisije rado gledane i godinama dugo i dugo prepričavane i pamćene. Taj medijski format nekonvecionalan, atipičan, životan i nepredvidiv, praćen je od svih socijalnih struktura, životnih dobi, elita i puka. Samo “Mosor” je to znao i umio. Neponovljivo.
Način na koji je pristupao životu, radu, ljudima i vremenu, Mosorova je garancija časnog traga u vremenu. Očekivao je od drugih ono što je i sam bezrezervno pružao: doslednost, iskrenost, principijelnost. Tim tragom koračao je ne smetajući nikom a blagodareći dobrom namjerom svakom. Taj trag obilježio je ne samo rodno mjesto, grad Split i državu Hrvatsku, već svaku njegovu tačku susreta sa ljudima, sa drugima, nezavisno od nacije, vjere, religije, ideologije… Mosor visoki i veliki čovjek koji je daleko i gledao i vidio.
Originalnost novinarskog izraza i neposrednosti kojom je relaksirao i sagovornike i čvrste medijske žanrove, Mosoru su, iako nije žudio za njom, donijeli veliku popularnost, jer je baš takav i svoj prkosio postmodernom globalnom novinarskom konfekcionizmu i njegovim profitnim usmjerenjima, ne podilazeći jeftinom tabloidnom populizmu niti aršinima korporativne medijske industrije. Uvijek svoj i neobično običan, sa lakoćom je demonstrirao kako treba pomiriti visoko interesovanje javnosti, s jedne, i primjenu etičnosti medijske profesije sa druge strane. Šarmantna, onako splitska autohtona provokativnost ovog velikog meštra, izbor sagovornika, dinamika i erudicija, za života su mu obezbijedili konvencionalne esnafske nagrade, a još i više, svojim životom zaslužio je visoko cijenjeno ljudsko poštovanje i iskreno sjećanje.
Njegovom smrću mnogo je izgubila šira regionalna javnost, koja je pojedinačno i svaka na svoj način komunicirala sa medijskim rukopisom ovog vrsnog majstora svog posla. Taj rukopis ostaje trajno nasljeđe kosmogonije i kulture originalnog duha koji se ne da prepisati i oponašati, upravo zato, jer Mosor je jedan, svoj i neponovljiv.
Pamtiti znači trajati. U ovim riječima neka traje posveta Bibićevom radu i životu. Neka posvećenost njegove životne pouke bude putokaz posvećenosti svakog pojedinca svom poslu i ljubavi prema istom.
Boravkom raznim povodima i susretima u Crnoj Gori, Mosor je stekao velike simpatije i veliki broj prijatelja, koji će kazivanjem o njemu i njegovim brojnim anegdotama punim vrcavog duha čuvati ga od zaborava. Bez sumnje, Milorad Bibić – Mosor to je zaslužio, a zaslužnicima originalnog duha i ideje, i ljudi i vrijeme daju pravo na trajno sjećanje. Može li se više!
Sa ponosom na poznanstvo, komunikaciju, zajedničko provedeno vrijeme, i u njemu zajedničke teme, zahvalnost na energiji višeg nesvakidašnjeg smisla kojom me je od milja popularni Mosor, nesebično i srdačno darivao. Hvala mu za izuzetnu i rijetku posebnost po kojem vremena traju i sjećanjem nostalgičnih slika svijet ljudskog dobra po imenu Mosora prizivaju.