Foto: Luka Ratković

Poluga je pomjerena. Svjetlost najprije stidljivo procuri kroz otvor, a onda bljesnu punom snagom. Zatvori kapke i pogled mu pokri crvena zavjesa.

– Doviđenja, gospodine.

Slutio je da se žena poslovično osmjehuje, i samo pruži korak ka limenim stepenicama. Digao je kapke tek toliko da nanišani pravac. Ośeti vrelinu usijanog metala niz koji se spuštao ka asvaltu. Pratio je žutu liniju do hlada aerodromske zgrade. Pred ulazom zastade. Sasvim otvori oči i skinu cvikere na kojima prepozna masne naslage osušenog znoja. Dok je krajem crne košulje brisao stakla, puštao je da svi putnici prođu ka izlazu. Protegnu obrve, vrati cvikere na nos i osmotri aerodromski pejzaž.

To je, dakle, pakao. Okružen plavičastim planinama, ispunjen sagorjelim niskim rastinjem i podboden rijetkim modrozelenim kiparisima, što fatamorganski igraju po horizontu.

Tek kad se uvjerio da su svi prošli pasošku kontrolu zaputio se ka šalteru.

– Dobro došli – izgovori žena u uniformi i lupi limenim pečatom o putovnicu. Vraćala mu je knjižicu i pogledivala ga strogo, kao da je rođena u njegovom kraju a ne pod mediteranskim suncem. Štaviše, ličila je na onu koja ga je ispratila iz Moskve.

Produži uskim hodnikom, do prostorije s pokretnom trakom, na kojoj se vrtio samo jedan kofer, braon boje, kupljen 1986. godine u Lajpcigu, nedaleko od crkve Sv. Nikole.

Trgnuo je ručku i krenuo ka pokretnim vratima. Iza njih, podižući se na vrhove prstiju, i padajući na pete, posmatrao ga je debeljuškast muškarac srednjih godina. Košulja mu je bila raskopčana, a iz rijetkih grudnih malja presijavao se lanac. Sve i da nije vidio svoje ime na kartonu bilo bi mu jasno da ta spodoba njega čeka. Prišao mu je, pružio mu kofer i prstom pokazao na aerodromski kafe. Trebao je kafu.

–        Americano – procijedi.

Konobar nijemo ode do šanka. Par trenutaka kasnije čuo je šištanje aparata i lupnjavu keramičkih šoljica. Slušao je i kako sa zvučnika dopire spori, nazalni ton. Neko slijeće, neko se treba izmjestiti iz prostorije u prostoriju. Isti glas počinje da zvoni i na drugome jeziku. Posmatrao je kako ulazna vrata jednako sporo klizaju pločnikom, propuštajući vreli dah vazduha.

Još nije spreman da uskoči u grotlo. Tim prije što ga iza vrata čeka masna spodoba koja će sljedećih petnaestak kilometara mirisati na sebe. U automobilu bez rashladnoga uređaja.

Nije ni kročio na užareni trotoar, niti usitinu ośetio žar na leđima, a već je njegova košulja bila pokrivena flekama znoja. I bio je u pravu, automobil nije imao rashladni uređaj, a vozač jeste mirisao na sebe. Welcome to Podgorica.

***

          Prvorođeni blizanac, po dolasku na svijet počeo je da trpi posljedice bratove želje da što prije iziđu iz majčine utrobe. Tokom studija u Španiji, često je pomišljao da je stvarni razlog za njegov otpor prema toploti činjenica da je istisnut u avgustu, iako je trebao biti rođen u oktobru. I da je takav, nerazvijenih pluća i slabe motorike izguran vani da udiše mirise i isparenja medicinskoga osoblja u đečijem institutu. To što je bio razdvojen od materi punih 25 dana, dok doktori nijesu ispisali i posljednji paraf na otpusnicu, i što je sisao s industrijske gume, nije smatrao nikakvim valjanim argumentima za ono što je ośećao kao neravnine u svojoj unutrašnjosti. Frojdu naprosto nije vjerovao, i nije imao potrebu da bilo kome posebno objašnjava taj svoj stav.

          Od brata je bio bolji u školi. Dobijao je bolje ocjene a nastavnici su primjećivali da ti čudni oblici ponašanja, česta osamljivanja, introvertnost, bivajući u suštoj suprotnosti sa bratovom popularnošću među vršnjacima, jesu pokazatelji da u njemu raste pravo malo čudo. To je redovno dokazivao na javnim muzičkim časovima. Primao je posve drugačiji oblik s violončelom među nogama, gudalom u desnoj ruci i zatvorenim očima. Nastavnik ga je često poredio s herojima ruske epike, ili antičkim polubogovima koji se hvataju u koštac s natprirodnim bićima. Zaista, dok je gudio, izgledao je kao da napada neman, kao da s njom ratuje i kratkim i preciznim rezovima kida od nevidljivoga organizma dio po dio, da nahrani duše roditelja koji su gladno buljili iz klupa u obračun što im se odvija pred očima i pretvara u prekrasnu igru nota.           Pri svršetku osnovne škole odbacio je violončelo. Činilo mu se da je prerastao taj vid igre. A u njemu je počela da tinja želja da uguši nazalni ton glasa nastavnika, koga je počeo da smatra neznalicom i potrošenim bićem, što jedva iščekuje da se završi mjesec, da na blagajni primi rublje i potroši ih u krmči u kojoj se, na samo dvadesetak metara od ulaza u školu, skupljao svijet kvaziumjetnika i lokalnih špijuna. Upravo, jedini posve negativni lik u njegovom dnevniku bio je nastavnik, koga je smatrao oličenjem boljševičkoga zločina nad umjetnicima i umjetnošću, ostvarenjem diktatorovih bolesnih želja.