Foto: ISK

Bješe se na Cetinju okupio veliki svijet, i malo i veliko. Dolazak saksonskog kralja Fridriha Avgusta nije bio svakidašnji događaj varošice. Petar II je okupio svitu glavara i junaka pred tek napravljenom Biljardom. Garda je bila postrojena s kraja na kraj prednjih kula prema Cetinjskom manastiru, koji je bio okićen zastavama. Radovan Piper, Đuro Prelov, Miško Nikov s Lipe, sve birani ljudski bogatiri, bili su u špaliru za doček. Gospodstvenog držanja, visokih zalizaka, očešljane smeđe kose, u uniformi germanskog generala sa lentom preko prsa, kralj Fridrih odavao je utisak smirenog četrdesetogodišnjaka iako se u njemu neka neobična napetost nije mogla dovoljno sakriti. Nalazio se na tlu zemlje za koju je i sam vjerovao da u njoj žive varvari koji nose u džakovima otkinute glave svojih neprijatelja. Avanturistički duh doveo ga je iz Kotora da pośeti narod koji je u evropskim krugovima izazivao divljenje zbog borbe za slobodu, ali i prezir zbog načina života.

Gost u paradnoj uniformi izazvao je zaniteželju. Željni novina u sumornim stijenama, izašli su da pozdrave nepoznatog gosta. U dvorištu Biljarde, pod lipovim hladnom, vrelog proljećnog dana domaćini i gosti bili su za trpezom. Iščitao je Petar II u pjesničkom zanosu stihove dok je uručivao rukom ispisanu pjesmu posvećenu svom gostu. Saksonski kralj je u znak zahvalnosti sa ruke skinuo brilijantski prsten sa monogramom i poklonio ga domaćinu koji je bio odjeven u raskošnu crnogorsku nošnju. Tišinu svečanog trenutka prekinuo je žamor među gardom i stanovnicima. Uskomešali su se na dolazak omanje žene u svilenoj košulji sa zlatnim vezom. Kosa joj je bila prekrivena crnim velom koji je padao niz leđa. Odisala je nekom energijom koja je skretala pažnju na sebe. Na njoj nije bilo ničeg neobičnog, ali je izazivala poštovanje dok je prolazila niz ulicu nedaleko ispod svoje kuće.

„Što pozdravljaju onu ženu onako?“, na dosta lošem jeziku zemlje domaćina pitao se Bartolomeo Bjazoleto, jedan od uglednika iz kraljeve pratnje. „Kako zašto, gospodine? Osamnaest džeferdara joj o jedan kućni klin visi. Na ognjištu se vidi ljuckoća“, odgovorio mu je senator Stevan Perkov. Zapitkivao je poznati tršćanski botaničar: „Čega osamnaest?“ Nastavio je slikovito da objašnjava Stevan: „Ada sinova čoče. Osamnaest od jednoga oca i majke. Sve jedan drugome do ušiju“. Vrtio je glavom začuđeni gost, misleći da ne razumije dovoljno jezik: „Ma ko je ta žena, ljudi?“ Odgovarali su uglas: „Marica, rodila je osamnaest sinova Đuru Begovu, svi u jednu četu.“ U razgovor se uključiše i kraljev upravnik dvora Fon Minkvic i dvorski savjetnik Amon. Botaničar nije posustajao sa pitanjima, dok su mu se od čuđenja stvarale bore na uskom čelu: „Odakle je, za koga je udata?“ Odgovarali su mu uglas, želeći da što bolje pojasne: „Nije mnogo odmakla. Ima joj po kome i biti braća su joj pljevaljskog pašu, koji je tražio kitne Crnogorke, osamarili pa su ga puštili da ide potrbuške sa samarom doma. Pljevaljski Turci su gledali dok je dolazio i čudili se što je. Mislili su da je đavo preko Tare navrnuo, dok ga nijesu poznali.“ Mudri serdar Milo Đikov je dodavao: „Nema gospodstva đe ga loza ne daje. Na upretu se čojak poznaje“. Na ova pitanja nadovezao se Novica Cerović koji Maricu prvi put vidi: „A što joj je ono preko pasa?“ Serdar Đurašković je pojašnjavao: „Jatagan, skinuo joj sin Mato sa turskog bimbaše baš oni dan kad rodi đevojku. Od tada se od njega nije odvajala. U njihovu kuću svrćao je Vladika Sveti. Priča se da je jednom kao dijete pri ognjištu stojala i bačila ćepanicu, da je vatra plamćela do šuvita, u vrh krova. Sveti je ustao, prekrstio se i rekao: Ovo dijete će glava čete biti. Tu se svršilo, zaboravili su svi proročke riječi, dok Marica nije postala majka. Sva je Sankova gomila ječala kad je prvo muško rodila, pa joj je svekrva zborila: „Grom ne udara u bor da se tić okoti, no junak rodi“. U razgovor se naglo umiješao i sam kralj, kojem je pukovnik Orešković doslovce protumačio o čemu se vodio razgovor: „ Život te žene je ogledalo vaše suštine. Tek sad razumijem pravo značenje slobode koju vjekovima njegujete u ove stijene ali i razliku između varvarstva i slobodarstva“.

Govorilo se da im je ime nađenuo Sveti Petar. O Trojičindanu okupila se bila vojska pred Vlaškom crkvom. Igrale su se viteške igre – kamena s ramena, jakanje, metanje iz pušaka. Kad se svrši božanstvena služba i prozva sveti duh, ukaza se na kapiji crkovnoj u najdivnijem sjaju i vladičanskom dostojanstvu Petar I. Na njemu bješe od žežene svile presamićena duga dolama do zemlje. Na pojasu zakrivljena sablja. Na snažnim grudima sijevaše sve samo zlato i drago kamenje u zvijezdama i krstovima. Na glavi mu bješe kapa kamilavka omotana bijelom kao snijeg svilenom trakom, koja mu se široko spuštaše niz snažna pleća i ramena. U sredini nje povrh svedenog čela raširio se bješe zlatokrilni dvoglavi orao na crvenom polju sa vladičanskom krunom i grbom stare Zete. Visokog pravilnog stasa, dugo bijelo lice puno blagosti i muškog dostojanstva. Crna brada i duga crna kosa, plamene oči mu upečatljivo sijahu. Munjevito na sve strane nekim božanstvenim ognjem sijevahu, zrcahu duhovnom snagom u koje još niko od snage prodornosti ne moga pogledati. Vjerovali su Crnogorci za njega da presijeca ognjenim mačem teške lance i goni crne demone u vječni grob. Izašao nadzemni serafim da blagoslovi svoje ratnike. A oni najodvažniji među njima preskakali su konje i krše. Velike krše naslagane na gomilu, što ih na Cetinju zovu brupci, pred crkvom niko nije mogao preskočiti ni nakon nekoliko puta. Maričin sin Vuko bješe najniži od svih. Hitar i nemiran, čitav bi u žilu. Pravi fistun. Što vele, plam nebeski. Zagna’ se bješe, iz daleka ufatio zalet. Uz dobar skok, nogama se odgurnu i preskoči velji brupac. Sveti Petar, koji je sa uživanjem pratio nadmetanje svojih ratnika, priđe mu i potapaša ga po ramenu i dubokim glasom reče: „Pravi si Begović“. Znao je da je Vuko u boju na Morači pośeka bega, čuvenoga zulumćara. Nijesu mijenjali svoje starinsko prezime, ali ih od tada niko više nije ni zvao drugačije bez Begovići. Šaputalo se i da Gospodar ide na počinak tek kad oni polijegaju.

„Znaš li što je osamnaest džeferdara u jedan dom?“, govorili su ljudi šapatom dok je Marica odila pjacom. „Da ih muzeji imaju, bogati bi bili. Za njihovu džebanu kašeta treba.“ Duga puška kremenjača – srebrna cijev, a savijen u luku, zeleni drveni kundak sa sedefom, koja visi o debelom klinu u zidu pod voljom u glavnoj kamari. To je Mitrov džeferdar. Skinuo ga je sa Ibrahim-age, a radio ga je Jovo Moić. O istom klinu visilo je još šesnaest pušaka. Ostali kundaci mjesto sedefa imali su drago kamenje. Oružje je bilo sastavni dio crnogorske nošnje. Sa njim se razgovaralo. Imalo je posebni status u kući i bratstvu. Računalo se da je oružje jedna muška glava. Marica je ponekad znala zaboraviti imena najmlađih sinova Vlatka i Draga, ali njihove džeferdare bi među hiljadama mogla prepoznati. Ljudsko pamćenje se uvijek oslanja na ono trajnije i čvršće od prolaznosti ljudskih života. Stanojev i Markišin džeferdar radio je Niko Dučić iz Risna. Bili su nešto finiji nego oružje ostale braće. Osamnaest sinova podigla je Marica. Znali su iz Gacka da zajme i po hiljadu i više brava. Nije mogla ni jedna turska kula od Mostara do Skadra ocitati od njihove čete. Zapadali su karavane, presijecali trgovačke puteve. Plijenili robu i hrišćanima i Turcima.  O jadu su i sarajevskog i skadarskog pašu zabavili.

Što je više imala, Marica je više i gubila. Uskoči joj Jovan u Mostar i poskida crnogorske glave što ih je ognjem sunce peklo više od pola vijeka. Od ovoga podviga Marici je počelo kuku. Brzo uspilješe i za četama krenuše. Prvo sa malim noževima, sve dok ne uzeše velje puške.

Blaga pogrbljenost nije bila od tereta i godina, nego genskog zapisa Maričinih pređa. Malo je koja žena u Crnoj Gori uživala ime kao ona. Marija Andrijina i kasnije Stane Mirkova. Jedino njih tri nijesu bile domaćinu „ona“ nego su ih zvali po imenu. Žensko čeljade kad se rodi, svi su smrknuti kao da je korota, a ne dijete došlo u dom. Kad su đecu nabrajali, đevojke nijesu pominjali. Prije no se rodi bila je osuđena kao tuđa nafaka. Optužena za sve grehove što će možda učinjeti. Nema ih na grobovima, a još manje u rodoslovima. Muško je bilo puška pa i ćopavo. A opet, niđe kao u ovim stijenama žensko nije čuvano i cijenjeno. Vjekovima u sjenci muške istorije, postajale su vjernije, a često bolje od onih koje su u stopu pratile. Kad se korotovalo, one su se u crninu zabrađivale. Kad se nosilo i prtilo, njva su pleća poturana. Isto je bilo i kad se korilo, prvo se „ona“ korila, bila kriva ili prava. Rađale su kao vučice, a umirale kao mučenice, da bi tek nakon smrti postale svetice. Po smrti sve im je opraštano i priznavano. Njihova imena se ne pamte osim ako nijesu ka’ Marica. Nije bila naročite ljepote, ali je u sebi nosila neku dostojanstvenost, koja je počivala na nevjerovatnoj istrajnosti. Mrzjela je svakoga ko bi joj glas o smrti sina donio. Činjelo joj se da svak jedva čeka da i ona jednog ili dva sina ima. I nije griješila, dosta i dobrih žena joj je zaviđelo, čak i Gospava i Velika koje su izgubile po dva sina od trojice. Ne može se reći da su bile paśakulje nego dobre žene. Navrne ponekad škrnja u čistotu soja pa sve zaglibi što dotakne. Nego sve će pasati,  a čovjek ostati. Mislile su da će im tuga lakše panuti kad u suzama vide i Maricu. Ugledajući se na nju, prestale su da je vole. Kad god bi neko o njoj zađenuo priču, okretale su glavu. Smetalo im je njeno prvijenstvo, iako se htjela svaka isti čas s njom zamijeniti. Da tako misle, dosta je i Marica učinjela, prijala joj je zornjava sa sinovima. Imala se čim i proslaviti. Više je to bilo od muke no od zadovoljstva. Nije ona bila drugačija od drugih. Više je imala pa je više gubila. Tako je zapalo, a voljela bi da nije. Znala je dobro Marica da je gvožđu mana što lako rđu prima. Dosta puta je znala reći: „Eeee, Marice, kuku ti ga u dom. Nahrani svaku krvavu poljanu. A jaduljice moje što mi zavide. Ne znaju kako je kad ti srce toliko puta puca.“

Pred ženama je odila sekajući i noseći tain vojsci. Išli su za bratom, muževima, sinovima i očevima, noseći im ratnu potrepštinu. Nijesu imali trebovanja niti prave logistike. Sve su nosile iz doma i pratile vojsku u stopu. Uz prah i olovo, kora ljeba, feta sira, čarape i čapra od čega živoga. Nosio je ko je što na dom imao. A malo je ko išta imao. Ako bi boj podura, i zadnju crkavicu sa ognjišta nosile su na bojište. Išle su bespućima, putljagama i bogazama izbjegavajući puteve samo da bi dopremile sve što treba vojsci. Ratnik na bojištu mogao je da ima stotinu dilema, ali dolazak bijele vojske bila je sigurnost koja se nije dovodila u pitanje. Maričin tobolac veći je bio od drugih. Osamnaestoro čarapa, toliko smoka i džebane. Zato je prednjačila pred bijelom vojskom. No i Maričino breme na leđima, koje se činjelo drugima da je od zlata, postajalo je sve lakše. A povećavalo se ono u srcu. Malo kad ih je zapalo da se vrate praznih ruku. Nosile su ranjenike, a teglile mrtve. Neka brata ili sina, druge pak oca ili muža. Tako je i Marica jednom donijela sina Stanka s vrh Morače. Zaudaralo je istruljelo tijelo, ali je majci bio miliji nego da ga u tuđe ruke ostavlja. Tri dana ga je nosila bez prekida. U sinovljevoj krvi je sva skorčana bila. Pred Lješanskom nahijom kurjaci su je bili napali. Pregladnjeli pa meso nadaleko ośetili. Da joj ne priskočiše Joke i Gorde, koja ih ošinu toljagom, šćahu je rastrgnuti. A za nju je nije bilo briga no Stanka žali ka’ da joj je živ. Išle su u grupama i po trideset i više žena. Iz doma su nosile sve, a vraćale mrce ili bogalje. Znale su da popijevaju i kad su odile i kad su se vraćale. Uz pjesmu je lakše. Ali kad se primaknu bojištu, utajgare se da se ne ofiraju. Umuče ka’ zalivene. Kad su dalje išle, srijetala ih je i turska izvidnica. Napadala ih je, ma se i one branile. Poneka nož i kosijer, a bilo ih je i sa levorima. Gorde Filipova je bolje metala iz levora no malo koji čojek. Svikla je više. Pa njih tridest zahajkaju izvidnicu od nekoliko ljudi da joj se ne nampada okretati. Jednom su tako zimi u ledenoj Zeti prestojale više od pola dana da bi izbjegle bašibozuk. Zvali su ih bijela vojska, jer su kao sjenka pratili glavnu oružanu silu.

Gubila je jednog po jednog sina, a sa njima nestajali su i džeferdari. Istovremeno ginuli i prispijevali. Jednom ih je najviše četrnaest bilo pod oružjem u jednom boju. Što je više kukala, više su je na glas dizali. Pjaca je takva, više te uzdiže da bi te brže spuštila. Vjekovi borbe učinjeli su da su svi naviknuti na smrt, više no na život. Lakše se umiralo nego što se živjelo. Punih dvadeset pet godina ih je u mukama rađala, a duplo manje joj je trebalo da ostane bez njih. Bivalo je da izgubi u godini po dvojicu kao onda kad se Crna Gora sa Austrijom razgraniči. Od Mostara i Gacka, sve do Skadra kosti su joj sinova razasute. Ali dok joj je Andra i Mata, svaki će džeferdar biti vraćen da visi o klin. Ako je ostala bez sinova, neće bez džeferdara. Sve govoraše: „Neka ih, nek mi stoje oni u kuću bar kad njih nije“. Činjelo joj se da će joj biti lakše. Uveče kad joj se počnu u san javljati, ustajala je pa ode do klina da prebroji koliko joj fali džeferdara. Tada je znala koliko sinova neće nikad doma više stići. Nijednoga nije tužjela nako Markišu, dijete od petnaest godina, što pogibe s devet Petrovića na Grahovu. Ne mogaše ga prežaliti. Rođen je između Bogdana i Ivaša pa mu se nije imala kad mnogo posvetiti. Jedino joj on nije dojio. Rodio se u nevakat. Nakon Bogdana nestade joj mlijeka, a kad ponovo poče, Ivaš bješe taman prispio. Tužjela je kad je sama: „Oooo jadna tvoja mati, moj Markiša mali, majčinog ti mlijeka ostah dužna, oooo…“

Peruta joj pogibe prilikom napada na Podgoricu, Vukan na Žabljaku nakon tri godine. Đikana bez glave donesoše sa Farmaka. Ranjeni bjehu Andro i Kićun u borbama na Doljanama i Boljevićima. Đuro i Niko pogiboše pod Sandinim vrhom u međuplemenskom trvenju. Nakon Bitke na Trojici protiv austrijske vojske utanjila je Marica. Upale joj oči u šupljine. Uvukla se i ufitiljila. Pred crkvom joj samo Đikan počiva. Uzusi tradicionalne sredine u kojoj je živjela ne samo što su joj oduzeli đecu, nego i pravo na suze. Žalosnoj majci teški konaci. Gubila je sinove, a dobila penziju. Po naredbi Petra II iz državne kase Marici je isplaćivano po deset talijera godišnje. U jadu se śćaše sa sobom rugati: „Po talijer za svakoga. Bolje, vladiko, da si jedan dao, možda bi mi više sinova ostalo“. Penzija se nije povećavala, ali jesu Maričini gubici. Nije prestajalo. Pamtila je bojeve po udarcima koji su se zakivali u srce. Ponovo Žabljak, Ostrog i Grahovac, Krnjice, pa Kokoti, Rasina glavica, Zagarač, dva puta Planinica, Kita Nikšićka i Vardar, sve u jednoj godini. Šestoro opanaka odrla je mučenica skubući za sinovima tain, a vraćajući krvave košulje. Ukrvila joj se ne samo krv no i barjak i sloboda. U sebi je govorila: „Eee ko pogibe, njemu ledenica, ko ostane, njemu medalja“. No je mučala zbog svijeta. Sve što će ljudi reći, a po Marici najviše. Pasa joj vijek zaskačući po klancima i Turke i sinove.

Nekako s godinama sinove je džeferdarima zamijenila. Oni su joj se uvijek vraćali. Dok je god mogla na nogama, izlazila je na dno pjace. A prije no izađe, prvo što je da prebroji džeferdare. Sedamnaest sinova je nadživjela. Iako joj je samo Mato preteka, a svih osamnaest je bilo na klinu što joj ga je domaćin blizu vrata zakačio još dok su đeca bila sitna. Matov sin se kasno oženio. Imao je tri sina. Od Andrije joj ostadoše dva unuka. Marica se sporo razdvajala od svijeta. Više od pola duše joj je bilo odavno pod zemljom. Na potonju uru ispovijedio je stari cetinjski proto. Nije traja kod nje minut prije no je zanavijek oči sklopila.

Mnoge je kopkalo što je Marica ostavila u amanet. Ono najdraže što je imala. Kraljevi budu i prođu, pažnja i slava mine čim siđu sa prijestolja. Osobe poput Marice tiho prolaze, ali načinom života narod ih je utkao u trajno pamćenje. Kasnije su pričali s pasa na pas da je naglas ka’ usred zdravosti prozborila. Pridigla se bila i za mantiju staroga prota stisla i podviknula još jednom u zadnjemu ropcu, prije no je oči zatvorila: „Čuvajte mi džeferdare“.