Foto: Iva Mandić
Obožavan.
Osporavan.
Veličan.
Preispitivan.
Glorifikovan.
Neshvaćen.
Citiran.
Omalovažavan.
Slavljen.
Isključivan.
Čiste kontroverze?! Upravo to.
Djelo Živka Nikolića čine kontrasti, borbe, konfikti. On ih prikazuje, izaziva i stvara: unutrašnje i spoljašnje. Svojim je stilom, motivima, storijama, porukama, dubinskim smislom donosio na filmsko platno ono što čovjek nosi u sebi, u svojoj podsvijesti i svijesti.
Njegov rad je psihodinamski, filosofski… osvjetljava porijeklo bića u najdubljim, esencijalnim domenima i perspektiva ma… predstavlja suštinu čovjeka.
Paradoksi su u njemu, u nama, time i u odnosu prema njegovom radu. Istinski kroz odnos prema njemu se iskazuje odnos prema sebi – jesam li ili nijesam – stepen samoprihvaćenosti i samoostvarenosti, integrisanosti koji neko dosegne.
Zbog toga ovaj tekst razmatra koncept slobode, suočavanja, prihvatanja i uvida u sebe.
Gradimo ga na utisku, asocijacijama, posmatranjem Živkova rada, reakcija na njega. Zbog čega? Živko svojim radom pogađa ciljeve na više nivoa: nagone, potrebe, motive, racionalno/iracionalno, svjesno/nesvjesno. Usljed toga tekstu dajemo dominantnu psihoanalitičku notu, jer je to po našem doživljaju suština njegova opusa.
Je li on samo prikazivao partrijarhalni moral, odnos prema ženi, svjetonazore, tradicionalističke vrijednosti? Ipak se čini da je bio usmjeren na mnogo dublju ravan i da je pronašao prijenosni model kroz koji je ukazao na najdublje ljudsko nesvjesno: neoslobođenost, sputanost, uokvirenost, zamračenost, nezadovoljenost.
Je li Živko to radio ciljano, namjerno? Ne. Ne vjerujem. Vjerujem da je bio pobuđivan i pokretan iz takozvanog predsvjesnog nivoa… Predsvjesno koje dovoljno kopka podvijest, lako se može dozvati u svijest ako postoji otvorenost za promjenu, realnost. Čini se da je Živko istovremeno čistio / oslobađao sebe. Kreativnom sublimacijom preusmjerio je sopstveno nesvjesno, ali i pružao priliku da i drugi dožive uvid i suočavanje sa sobom. Govorio je: „Rastuži me što ponekad vidim da se pojedini ljute što drugačije slikam Crnu Goru. Svako ima pravo na svoju Crnu Goru, onakvu kako je ośeća i vidi, kako je ponio kad je prvi put taj svijet ugledao.“
Timeje postao terapeut kolektivnog nesvjesnog.
Kontekst njegovih priča i naturščici koje je uključivao samo su pojačavali esenciju njegova rada. Njegove vizije i slike smještene u kamen, netaknutu, autentičnu, gotovo divlju prirodu, dobijaju alegorijski i arhetipski ambijent, jer pojačavaju porijeklo svega: ljudsko nesvjesno, do granice kolektivnog nesvjesnog. Kamen je simbol za nagon, preživljavanje, borbu. Zbog toga su njegovi akteri mali ljudi, jednostavni, jer tako pokazuje odakle krećemo, đe smo, kao i ono što jesmo, iskonski. Jednima je to karikiranje, drugima suština, suočavanje, čistota. Ono što neki doživljavaju i osuđuju kao primitivno zapravo je iskonsko, nesvjesno, polazno. Susret s istinom, s porijeklom.
Pa zašto Živko Nikolić onda pogađa, uznemirava, uzburkava? Čini se zato što je govorio o primarnom ljudskom, porivima, potrebama, putevima ka ličnosnoj slobodi. Istim onim koje su sve ovo opisivali Frojd, Jung, Bern, From, Rajh. Zbog toga se u Živkovim radovima uočava oživljavanje fenomena koje pronalazimo u velikim psihološkim teorijama čiji su osnivači i začetnici upravo Frojd, Jung, Bern, From, Rajh. Stoga su i očekivane reakcije na njegov rad kao primjena najraznovrsnijih mehanizama odbrane: projekcije, reakcione formacije, negacije, potiskivanja, pomjeranja, racionalizacije. On je, pak, izabrao kreativnu sublimaciju!
U Živkovu radu najvidljivije su ideje koje su najbliže Frojdu i Jungu.
Psihoanalitički posmatrano on se igra s najvećim, a skrivenim, nedostupnim dijelom psihičkog života i ličnosti – našim nesvjesnim. On je u zoni Ida – nesvjesnoj instanci ličnosti koja je lišena logike i uključuje instinkte i primarno ponašanje. Taj izvor psihičke energije je zaustavljen, Ego ga snažno drži u propisanim realističnim i socijalno prihvatljivim zonama. Zbog toga su i junaci, priče i kontekst krajnje jednostavni, ogoljeni, na momente surovi, a dovoljno snažni da na preneseni način dokažu i osnaže borbe koje se vode u svima. Zbog toga je moralnost, idealistički principi – Superego akter, ali i kritika (pozitivna ili negativna) njegova djela.[1] Kod Živka su na djelu dva instinkta: Eros – energija koja vodi osobu k očuvanju i reprodukciji – stalno teži obnovi života. Tanatos– energija koja je usmjerena ka smrti ili povratku u neorgansko stanje. Kao i kod Frojda, kod Živka je seksualnost, koja je tabu, predmet suočavanja, osporavanja, šira od konvencionalnog. Ona je oznaka za opštu psihičku energiju, nalazi se van granica genitalnosti i funkcije reprodukcije, libidoznaje i stvaralačka, polazišna. Zbog toga i služi kao metafora onoga što jesmo: otvoreni za sebe, ili uhvaćeni i zaustavljeni u dubokim nesvjesnim zonama koje su nam zabranjene.[2]
U ovom trenutku može se uvesti Jungova koncepcija arhetipa – „sveopšti naslijeđeni okvir cjelokupnog iskustva“ – urođeni obrasci mišljenja, ośećanja i djelovanja nastali kao rezultat iskustva koje je vjekovima taloženo kroz brojne generacije predaka, i koji predstavljaju osnovu strukture kolektivno nesvjesnog zbivanja. Upravo je tako polazna energija uobličena kolektivnim iskustvom potiskivanja, zabrane da se bude ono što jeste – slobodan, ostvaren, svoj, stvaralački. Tako blisko i poznato?! I snažno predstavljeno Živkovim umom, okom, kamerom.[3]
U Živkovu radu pronalazimo i Berna, Froma, Rajha. Transakciono gledište u njegovim djelima zapažamo u tome što je vidljivo da je čovjek produkt uticaja, kreiran i formiran spolja. Oponašamo druge, oni nas oblikuju, dozvoljavaju, kreiraju matrice po kojima djelamo, mislimo i ośećamo. U ranom djetinjstvu bira se (piše) sopstvena životna priča (scenario, skript). Prilikom odlučivanja o toku svoje životne priče, osoba odgovara na pitanja poput: „Kakva sam ja ličnost?“ ili „Što je u životu važno?“ Živko kao da govori i viče: „Život nas kreira u odnosu na to što je ohrabrivano, a što zabranjivano“. U ovom slučaju da budeš ili ne slobodan, otvoren ili ne za sebe.[4]
Nadalje, fromovski gledano, vidljivo je da Živko osvjetljava ośećanje straha od usamljenosti, nastale jer je čovjek, i pored kamena i iskonskog reljefa kojima je u njegovim filmovima okružen, suštinski zapravo distanciran od prirode – tačnije najdubljeg sebe. Ne zna za što da se opredijeli: više slobode, ili više usamljenosti, da se udruži ili žrtvuje slobodu, ispunjava nesvojstvene zahtjeve i zanemari svoje ljudske atribute, težnju za jedinstvom sa sopstvenim identitetom. Kao da nam fromovski poručuje: ukoliko si sa sobom, tad si slobodan; ako si slobodan, tad si izolovan jer te odbijaju i izopštavaju oni koji to nijesu.[5]
Kod Živka se na momente čini kao da slijedi Rajhovu teoriju i prikazuje da je orgonska (životna) energija realna, opipljiva, prvobitna i sveprisutna. U rajhijanskome duhu dočarava je pokazujući da neoslobođena energija stvara blokade koje se ponašaju kao svojevrstan oklop. Zbog represije, rigidnih moralnih normi, tjelesni oklop i oklopni karakter biva neminovnost za većinu ljudi, a represija vodi u anksioznost, napetost, destruktivne ideologije.[6]
Svojom genijalnom filmskom vizijom Živko postavlja i čini vidnima pitanja: Ko smo? Odakle dolazimo? Kuda idemo? Pokušava da nam kaže, pokaže i na njih odgovara na svoj način. Zbog toga i jeste: Obožavan. Osporavan. Veličan. Preispitivan. Glorifikovan. Neshvaćen. Citiran. Omalovažavan. Slavljen. Isključivan. U njemu smo viđeli sebe: dozvolu ili zabranu da smo ono što jesmo – slobodni ili zarobljeni.
[1] Ljepota poroka.
[2] Čudo neviđeno.
[3] Beštije.
[4] Jovana Lukina.
[5] U ime naroda.
[6] Iskušavanje đavola.
